Fra Petar Ević (1890 - 1985)

Fra Petar Ević

Fra Petar Ević

Rođen je 19. XII. 1890 u Donjem Hasiću, župa Tišina, od oca Luke i majke Marte rođene Abramović. Na krštenju je dobio ime Pavo.*118

Osnovnu školu je završio u Bosanskom Šamcu, a gimnaziju (6 razreda) u Visokom, kamo ga je poslao susjed i tadašnji župnik u Tišini, fra Martin Vučković. U novicijat je stupio u Fojnici i uzeo ime fra Marijan, koje je za svečane zavjete zamijenio u fra Petar. Bogosloviju je završio u Sarajevu. Tu je primio svećenički red 20. srpnja 1914. godine.

Bio je kapelan u Dubravama (u dva navrata), Kraljevoj Sutjesci i Tolisi (u dva navrata), gdje je bio i samostanki vikar (1932 – 1934) i (1950 - 1955). Bio je župnik u Koraću (1927 - 1929), Biloj kod Livna (1929 - 1931), Tramošnici (1931 - 1932), Špionici (1934 - 1941), Tišini (1941 - 1942), Tolisi (1942 - 1945), gdje je ujedno bio i gvardijan, i u Dubravama (1945 - 1948). Godine 1948. dolazi u Tolisu i ostaje tu do svoje smrti (37 godina). Godine 1955. je umirovljen, ali zbog nestašice svećenika i dalje aktivno radi u pastoralu. Godine 1975. zbog teške operacije (prostata) prestaje s aktivnim pastoralnim radom. Sedam godina kasnije (1982) vid mu počinje slabiti, zato prestaje govoriti misu i moliti oficij. Operativnim je zahvatom skinuta mrena s očiju, ali ni dalje nije mogao čitati. Šetnje su mu postale sve rjeđe i kraće.

Fra Pero je bio u svemu odmjeren i umjeren čovjek. S ljudima je uvijek lijepo postupao. U svom radu i svakom poslu je bio krajnje točan i savjestan. U susretu s ljudima u svakom čovjeku je prepoznao dar Božji, bez obzira na vjeru i naciju. Bog mu je dao dug život te je proslavio zlatnu i dijamantnu misu, što je inače rijetkost. *119

Fra Pero je bio čovjek molitve. I onda kada je imao naporan radni dan, nalazio se na putovanju, društvu, godišnjem odmoru … uvijek je nalazio vremena za molitvu. “Mnogo se štošta događa bez moga sudjelovanja“, znao je govoriti, „ali se to nikada neće dogoditi s mojom molitvom.“ Oficij je prestao moliti tek kad više nije mogao čitati, ali je ostala molitva krunice do zadnjega daha.“

Bio je čovjek ispovjedaonice. S njom je bio povezan čitav svećenički život. Prije zvaničnih misa, rekao bi svoju misu i odmah sjedao u ispovjedaonicu. Već u 6 sati jutrom je bio u ispovjedaonici. U tom je bio točan kao sat. Svijet je to znao i najprije se skupljao oko njegove ispovjedaonice. I nije znao za umor u ispovjedanju. Ako je, i kada je trebalo, satima je ispovjedao.

Opremati bolesnike i ići na sprovode, nikad mu nije bilo teško. Spremno, bez prigovora i mrmljanja, to je obavljao i u sedmom desetljeću, kao i u mladomisničkim danima.

Bio je čovjek poslušnosti. Službe i premještaje primao je bez ogorčenja i protesta, s poštovanjem starijih i uvjerenjem u njihovu dobronamjernost. Bilo je dana kad se po naredbi starijih morao, kao samostanki starješina, brinuti za braću, bašču, njive, kao i za svećenički podmladak u ono nemirno i burno vrijeme. U tom se radu obistinilo ono: „Tko zna slušati, nije mu teško ni zapovijedati.“

Bio je skroman, jednostavan i dobar svećenik. Nikad se nije želio isticati, ni stršiti iznad ostalih, ali je za sve imao lijepu riječ, razumijevanje i strpljivost. Njemu se mogao svatko slobodno izjadati, ali i pohvaliti. Znalo se da će fra Pero svakoga razumjeti i za svakoga imati lijepu riječ. A riječi, koje je izgovarao, sadržavale su samo ljubav i pravdu. Njegove usne nisu znale za ogovaranje i klevetu.

Volio je mladež i lijepo se osjećao u društvu mladih svećenika diveći se njihovom znanju onih predmeta i struka što su u njegovo vrijeme bili nepoznati. Dok su ga još oči služile znao je uzeti školske udžbenike govoreći da želi “obnoviti i dopuniti ono što nije naučio u školi”.

Od svoje mladosti je živo nastojao živjeti kao pravi fratar, to jest “manji brat” svakom čovjeku, gradeći svoje čovještvo na svojoj vjeri u Boga. S pravom se za njega može reći da je u svom životu svjedočio snagu evanđelja Isusa Krista.

Zbog svog plodonosnog, humanog i korisnog rada kroz dug život. Odlikovan je 9. V. 1979. godine Ordenom zasluge za narod sa srebrenom zvijezdom, ukazom Josipa Broza Tita. *120

Umro je u svojoj samostanskoj sobi 14. prosinca 1985. godine.*121 Umro je od starosti i iznemoglosti. Pokopan je na mjesnom groblju Karaula. Nakon ukopne mise koju je u toliškoj Crkvi predvodio preuzvišeni gospodin dr Marko Jozinović, vrhbosanski nadbiskup i provincijal fra Luka Markešić od pokojnika se u crkvi oprostio o. nadbiskup i o. Provincijal, a na groblju gvardijan fra Perica Martinović i predstavnik općine Orašje Mišo Pavičić.*122

118 Preci su mu došli iz Slavonskog Svilaja, i to pod prezimenom Bartolović. Radi nedoličnog djelovanja jednog člana velike obitelji, fra Perini su se roditelji odijelili i po imenu bake Eve prozvali se Evići. Tom zgodom su iz Tišine prešli u Donji Hasić. Podatak prema kazivanja samog fra Pere.

119 Bosna Srebrena, Sarajevo 1964., god XV., br. 9, str. 149, 150; Bosna Srebrena. Godina XXV, br. 9. Sarajevo 1974., str. 188.

120 Arena, tjednik. Broj 966, Zargeb 27. lipnja 1979., str. 12, 13. Oslobođenje. Sarajevo, 28. 1. 1981. str. 8.

121 “Nekrologij Franjevačkog samostana u Tolisi, str. 349., god. 1985.

122 Bosna Srebrena, broj 12. Sarajevo 1985, str. 337 - 341; Vrhbosna, br 1. Sarajevo 1986.,: Svjetlo riječi, siječanj 1986., str. 6.

Fratri Tišine

  • Fra Mirko Brandić (1885 - 1947) Fra Mirko Brandić (1885 - 1947)
  • Fra Marko Prgomet (1933 - 1993) Fra Marko Prgomet (1933 - 1993)
  • Fra Pero Baotić Fra Pero Baotić
  • Fra Pavo Dominković Fra Pavo Dominković
  • Fra Ivo Pavić Fra Ivo Pavić
  • Fra Anto Pušeljić Fra Anto Pušeljić
  • Fra Miro Jelečević Fra Miro Jelečević
  • Fra Marko Kobaš Fra Marko Kobaš