"U molitvama i mislima vazda sam povezan s rodnom grudom"

Intervju s mr. don Mijom (Mišom) Blažanovićem

Razgovarao: Željko Brandić

Mr. don Mijo Blažanović, nama Hasićanima poznatiji kao “Mišo“, u srpnju ove godine proslavlja veliki jubilej, 40 godina svećeničkog djelovanja. Riječ je o jednoj zaista vrlo lijepoj obljetnici, koju će don Mijo, kako smo već najavili na ovim stranicama, 15. srpnja 2018. proslaviti u svom rodnom Donjem Hasiću. To je ujedno i prigoda da se dotaknemo nekih crtica iz njegovog života. Stoga ćemo don Miji postaviti nekoliko pitanja.

- Poštovani don Mijo, srdačno Vas pozdravljam i zahvaljujem što ste pristali na ovaj razgovor. Mnogi naši čitatelji Vas poznaju, ali neki i ne, pa vas molim da nam kažete nešto više o sebi. Tko je, dakle, bio don Mijo prije nego što je postao svećenikom i tko je don Mijo danas?

Dragi Željko, ja Ti se srdačno zahvaljujem na ovoj šansi koju mi omogućuješ na ovom Hasićkom portalu da reknem par riječi o svom djetinjstvu, mladosti,  učenju, studiju, svećeničkom ređenju, daljnjem životu i djelovanju. Rođen sam od oca Ante i majke Ane rođene Barišić, 26.2.1950 u Donjem Hasiću. Iza mene su se rodili Ilija (Iljo) i Stjepan (Braco). Učio sam u više škola. Prva je bila takozvana Pipikina škola, zatim škola kod zadruge, te škola kod crkve u Tišini. Sjećam se da sam u prva četiri razreda znao lijepo crtati. Bio sam dobar učenik. S prelaskom u školu u Bosanski Šamac pojavile su se poteškoće u učenju, ocjene su bile osrednje. Imao sam svakako ugodno djetinjstvo i mladost  u krugu obitelji, rodbine i prijatelja. Približavao se je kraj  8. razreda. Moji prijatelji, samo da neke spomenem, Ðuro Popić, Mato Meščić, Marko, Mato, Edo Ević i ostali su razmišljali što dalje poduzeti. Za mene nije bilo dileme. Ja sam htio postati svećenik. Na to me je potakao život i djelovanje župnika i kapelana koje sam doživio u  našoj župi. O različitim redovima i dijecezenskim svećenicima nisam puno znao. Uzori su mi bili Jakov Župarić, Božo Lujić, moj rođak Vid Barišić te naš fra Marko Prgomet. Te 1965. bilo nas je 9 kandidata. Tadašnji naš župnik fra Valerije Jurić je o nama odlučivao tko će kamo ići. Kao redovnik, za njega je bilo logično da svi budemo redovnici. Trojicu je poslao u Zagreb, trojicu u Split, te Niku Cvitkušića, Stjepu Barišića i mene u Rijeku Salezijancima. Prije početka školske godine u salezijanskoj klasičnoj gimnaziji bio je kod nas doma nezaboravan oproštaj. Okupila se tada sva rodbina da otprati svog budućeg svećenika. U isto vrijeme u samostan časnih sestara stigle su Ruža Sarić i Marta Mikić, koje smo ponekad viđali. Po prvi puta daleko od obitelji i rodne župe su me čekali novi izazovi i novi stil života koji se sastojao od molitve, meditacije, sv. Mise, ministriranja, češćeg ispovijedanja, učenja, sporta i izleta. Moji omiljeni predmeti su bili povijest, jezici i književnost.U Rijeci sam završio dvije godine gimnazije, vrijeme novicijata proveo u Križevcima gdje sam i maturirao. Zajedno sa prijateljom i župljaninom Nikom preselili smo se u Zagreb. Te 1970. započeli smo na teološkom fakultetu studij teologije. Nakon dvije godine studija morao sam obaviti svoju građansku dužnost služeći domovini kao vojnik u Puli i Umagu. Makar je bilo ugodnih doživljaja, pogotovo odlasci u crkvu na sv. Misu, sve u svemu bilo je izgubljeno vrijeme. Po povratku bio sam pola godine asistent u školi u Rijeci. Ponovno me je cekao studij  na teološkom fakultetu u Zagrebu. Rado sam učio povijest, sv. Pismo, grčki i hebrejski. U šestoj godini bogoslovije obavljao sam službu animatora ponovo u školi u Rijeci gdje sam sreo svog župljanina Josipa Sarića kao gimnazijalca. Tu sam se sprijateljio s Nikom Tunjićem koji je bio asistent sjemeništaraca. Ispite sam tu godinu redovito polagao u Zagrebu. Te godine dobio sam red đakonata. Za tu prigodu su me posjetili roditelji, stric Ivica, brat Iljo i rođak Pavo Barišić. Svećeničko ređenje sam primio po rukama kardinala Franje Kuharića, 25.6. 1978. u zagrebačkoj katedrali, zajedno sa župljaninom Nikom.

Blagoslov roditelja krajem misnog slavlja – mlade mise

Mijina mlada misa 6.8.1978., blagoslov roditelja krajem misnog slavlja

Mladu misu sam proslavio 6.8.1978. u župnoj crkvi u Hrvatskoj Tišini s rodbinom, prijateljima, župljanima i mnogim uzvanicima, pun radosti i zahvalnosti. U Rijeci sam bio imenovan za župnog kapelana i predavača u gimnaziji. Te godine sam surađivao s našom župljankom Ružom Sarić koja je u našoj gimnaziji predavala književnost. 1980. put me je odveo u Rim i Jeruzalem na studij sv. Pisma na papinskom institutu Biblicum, gdje sam i magistrirao. To vrijeme studija je za mene bilo osobito milosno vrijeme koje me je duboko proželo. Povratak u Zagreb je uslijedio 1985. kada sam bio imenovan za animatora bogoslova. Prihvatio sam se ozbiljno te dužnosti koju sam rado vršio. Nažalost, nedugo iza toga došlo je do nesuglasica, danas bih rekao nesporazuma između mene i par pojedinaca. Za Božić 1985. otišao sam u Njemačku u Allmendingen u ispomoć kod župnika i dekana gospodina Mosmaiera. Obavljao sam različite svećeničke dužnosti kod njega i u okolnim župama. U to vrijeme  nanovo sam sreo župljanina i prijatelja don Jakova Župarića koji je bio upravitelj župe u Geislingenu. Nakon nekoliko mjeseci bio sam imenovan za kapelana u Nürtingenu gdje sam ostao godinu dana. Upravitelj župe u Schwieberdingenu postao sam 1987. gdje sam ostao do veljače 1992. Imenovan sam za župnika u Wimmentalu 23.2.1992. gdje radosno i predano naviještam radosnu vijest, Boga slavim i služim bližnjima. Na upravu sam dobio još jednu župu u Weinsbergu 2005. godine. U dva navrata sam bio Administrator u župi Affaltrach. Krajem veljače prošle godine obilježio sam s vjernicima 25. obljetnicu preuzimanja župe u Wimmentalu. 40. godišnjicu svećeništva obilježavam u župi u Ellhofenu 1.7.2018. u  10.30 sati, te pozivam svu rodbinu, prijatelje i župljane koji imaju mogućnost da dođu na proslavu. Vrhunac obilježavanja 40. obljetnice mojeg svećeništva doživjeti ćemo, nadam se, u Donjem Hasiću pred kapelicom sv. Ante Pustinjaka 15.7.2018. u 11.00 sati. Na tu obljetnicu pozivam zajedno s fra Stjepanom, rodbinu, prijatelje, Hasićane, župljane, braću svećenike sinove župe Hrvatske Tišine, časne sestre iz župe, sve bivše župnike i kapelane koji su bili angažirani u prošlim desetljećima. Radujmo se u zajedništvu, okupimo se, zahvalimo se Bogu i bližnjima!

- Kao veoma mlad napustili ste obiteljski dom i rodni Donji Hasić, s 15 godina otišli ste u salezijanski samostan u Rijeci. U kolikoj Vas je mjeri to oblikovalo kao osobu kakva ste danas?

Odgovor želim nadopuniti s tvrdnjom da su Salezijanci nastavili tamo s mojim odgojem u vjeri i životu gdje su moji roditelje prestali. Utjecaj na moj odgoj i razvoj je neizmjeran kad se zna da su mi omogućili školovanje te potom studij. Kod Salezijanaca sam započeo kao pitomac, potom bio student teologije, svećenik te student sv. Pisma. Član salezijanske družbe bio sam do 1992. godine.

- Četiri desetljeća ste svećenik. Što biste s ovako visokim iskustvom istakli kao posebno zahtjevno, a što kao posebno lijepo u Vašoj svećeničkoj službi?

Svećenički poziv mi je životno važan jer osjećam da sam od Boga pozvan i iz njegovog naroda izabran da naviještam njegovu Radosnu vijest i, kao što Isus kaze, služim  bližnjima. To mi ispunja radošću i zadovoljstvom. To me hrabri  i motivira osobito u trenutcima mnogobrojnih termina i obveza. Ne  radi se tu samo o služenju sv. Misa, djeljenju sakramenata i posjećivanju bolesnika, ispovijedanju, vođenju križnog puta i zornicama. Jako mnogo vremena moram investirati u pripremi mladih bračnih parova, pripreme za prvu pričest, krizmu, posjete bolesnika i vođenje sprovoda. Imam u župama tri dječja vrtića, staračke domove, Hospiz, dva crkvena vijeća i mnoge grupe  s mnogobrojnim sastancima. Ekumenska bogoslužja i sastanci, čestitanja rođendana i bračnih obljetnica zahtijevaju obilje vremena. Uz to imam i puno drugih obveza. Kako se može primjetiti, nikad se ne dosađujem.

- Najveći dio Vašega svećeništva proveli ste u Njemačkoj u koju ste došli krajem 1985. godine. Kako ste se prilagodili i kakvi su Vaši dojmovi o njihovom načinu života?

Iskoristit ću ovo pitanje da spomenem nekoliko činjenica. Moj prvi strani jezik je bio njemački u osmoljetki, gimnaziji. Kao bogoslov radio sam s nekoliko kolega u dva navrata u jednom Caritasovom domu u blizini Wasserburga. Prije odlaska na studij u Rim zamjenjivao sam voditelja misije u Nürnbergu. To su bile važne prilike za prakticiranje njemačkog jezika. Studij sv. Pisma je zahtijevao poznavanje drugih jezika, npr. talijanskog, grčkog, hebrejskog biblijskog i modernog. Zamjenjivao sam kolege svećenike za vrijeme ljetnih ferija u Parizu, Dublinu, na župama kod Philadelphie i Chicaga. Zamjenjivao sam i kolege svećenike na njemačkim župama npr. u Güglingenu, Stokheimu i Neustadt Aisch. Sva ta iskustva su mi pomogla da lakše prihvatim nove izazove u svom životu i pozivu. Kad se s 15 godina ode od kuće, onda se brzo nauči uvijek nanovo započeti bez  puno razmišljanja. Uz to, bilo je već tad puno naših sunarodnjaka s kojima sam ubrzo uspostavio kontakte. Kao svećenik i Isusov svjedok osjećam se doma i kao član crkvene zajednice. Ovdje je društveni i crkveni život drugačije organiziran, drugačije se doživljava nego u domovini. Naš je narod radin, čestit i pošten, stoga i ne doživljavamo nigdje neke poteškoće. To je i moje iskustvo.

- U zadnjih 15 godina sve češće se vraćate svom rodnom mjestu, sve češće posjećujete svoj i naš Hasić, našu župu. Možete li izdvojiti nešto posebno lijepo što Vam se dogodilo prilikom tih posjeta?

Neopisiv događaj je bio obilježavanje 25. obljetnice mojeg svećeništva 2003. pred crkvom u našoj župi. Svu milostinju i donacije od župljana u Wimmentalu i darova kojih sam se odrekao, predao sam fra Peri Baotiću za obnovu u župi. U tom smislu sam nastavio suradnju i s fra Josom Oršolićem, financirajući sa župljanima vitraj sv. Ante u crkvi. Posebnu sam radost osjetio kad sam imao priliku krstiti dvoje unučadi od Brace u župnoj crkvi - 2008. Frana, a 2010. Laru. Nikad neću zaboraviti misno slavlje za sv. Antu Pustinjaka koje sam slavio nakon 50 godina odsutnosti. Družiti se i slaviti zajedno s fra Stjepanom, rodbinom i župljanima je bio dar s neba. U dva navrata bio sam i za sv. Antu Padovanskog, slaveći sv. Misu sa fra Stjepanom, fra Josom i župljanima.

- Kažu da bez obzira kada i kako smo napustili rodno mjesto, gdje i kako živimo, rodnog kraja se nikada ne odričemo, niti ga zaboravljamo. Što je za Vas rodno mjesto, što je za Vas zavičaj, što je za Vas Posavina?

Kao što je već spomenuto, u dobi od 15 godina put me je odveo daleko od obitelji, rodbine, prijatelje i župljana. Doma u posjetu sam mogao doći samo jednom godišnje. Iznimka je bila samo nekakav smrtni slučaj. Godine su prolazile, obveze su se gomilale te sam sve rjeđe dolazio u posjetu rodnoj župi, zavičaju i Posavini. Unatoč tomu uvijek sam nosio u srcu i duši drage uspomene iz djetinjstva i mladosti. U molitvama i mislima vazda sam bio povezan s rodnom grudom. U zadnjih 15 godina bio sam nekoliko puta u dragoj nam župi, nekad kraće a nekad malo duže. U župi, na Žendragu i ćuprici, uz kapelicu i arterac mi tada naviru stare uspomene. Tu se može disati punim plućima, tu sam najradosniji i najzadovoljniji. Tu osjećam punu slobodu.

- Rat koji se nedavno vodio na ovom prostoru pogodio je mnoge naše nekadašnje sumještane koji su jednostavno izbrisani s ovog prostora. Kako ste vi doživjeli taj rat? Kako doživljavate ovo što se danas događa u našemu Hasiću, u našoj Posavini?

Sva  ona zvjerstva i grozote koje su naši Hasićani, župljani i sunarodnjaci doživjeli u Domovinskom ratu su prestrašne. To se ne može i ne smije zaboraviti. Posljedice se vide i osjećaju do današnjeg dana. Teško je prihvatiti tu situaciju. Jedino uz Božju pomoć i međusobnu solidarnost je moguće naći unutarnji mir i snagu za nove izazove. Unatoč mnogim poteškoćama ja sam pun nade i pouzdanja u radostan život u župi. Lijep broj našeg svijeta se je vratio, a drugi dolaze sve češće za pojedine blagdane i obljetnice. Crkva je obnovljena, također i kućar. Kapelica u Hasiću, crkvice u G. Hasiću i Novom selu su izgrađene, groblje u Kninevima je uređeno, radi se na uređenju prostora oko kapelice i arterca. Bit će sigurno i drugih projekata. Ja ću sa svojim prijateljima i župljanima i ubuduće biti solidarno uz vas.

- Kod naših ljudi, čini se, još uvijek vlada malodušnost, osjećaj da se ništa ne može promijeniti, da je pravda daleko i da je nepravda pobijedila. Je li doista tako? Imate li kakvu poruku za naše Hasićane razasute po cijelom svijetu „od donjeg do gornjeg šarafa“?

Pravde nije nigdje i nikada bilo. Nju se nije nikada moglo očekivati od političara i raznoraznih moćnika. Takvi su nas i uvukli u rat. Kad stignem, pokušavam malo pratiti naše medije te se čudim da naši političari nisu izvukli nikakve konzekvence niti nešto naučili. Korupcija je zahvatila sve pore našeg društva, netrpeljivost je na djelu, širi se fundamentalizam na sve strane. Zastupaju se samo vlastiti interesi i egoizmi. Pomaka i poboljšanja životnih uvjeta može i mora biti. Pogotovo mi vjernici i Kristovi sljedbenici možemo uveliko tomu doprinijeti. To znači još svjesnije živjeti iz vjere i po vjeri - ljubiti Boga iznad svega i bližnje kao sebe same. Moja preporuka bi bila da se naši župljani a pogotovo Hasićani bez razlike gdje se nalazili organiziraju, sastaju i o tome tebe izvješćuju. Neki to već čine ali bi se broj takvih grupica od možda 15 do 20 članova mogao potencirati. Mašala. Imam još jedan prijedlog: da svi naši župljani koji nisu odavno bili u zavičaju počnu dolaziti makar jednom godišnje na par dana. Ja ću sve učiniti da budem dobar primjer.

- Kako danas, nakon četiri desetljeća svećeničkog djelovanja, gledate na Vaš život i sve ono što ste dosad uradili? Jeste li zadovoljni i smatrate li da ste ispunili svoj cilj?

U zadnjih 40 godina kao svećenik puno sam toga doživio. Bilo je tu radosnih i žalosnih iskustava. S godinama čovjek najčešće postaje mudriji. Tako je sigurno i u mom slučaju. S ovom vjerom i iskustvima koje sam stekao, moram priznati danas bih u nekim situacijama iz prošlosti drugačije reagirao, pametnije artikulirao a pogotovo bolje djelovao. Iz dana u dan pokušavam vršiti volju Božju, biti svjedok Isusove riječi i djela i živjeti karizmu koju mi je Duh Sveti darovao. Često pomislim na riječi koje je Majka Božja uputila slugama na svadbi u Kani: "Što vam god Isus rekne, učinite!". Moto u mojem životu je i izreka sv. Ivana Boska: "Dobro činiti, veseo biti i pustiti vrapce da cvrkuću". Općenito sam radostan i zadovoljan jer sam uvjeren da me dragi Bog ljubi, da je prema meni milosrdan i da je Isus uz mene i sve nas do svršetka svijeta. Na cilju ću biti tek onda kad još intezivnije doživim zajedništvo i susret s Bogom, svim Svecima, anđelima i Isusovim sljedbenicima u nebeskoj vječnosti!!! Bog i Hrvati. Mir i dobro.

Poštovani don Mijo, zahvaljujem na ovom razgovoru, a ujedno koristim i prigodu čestitati Vam, u svoje osobno i u ime svih čitatelja, 40-tu obljetnicu svećeništva. Vidimo se 15.7. u Donjem Hasiću!

(S don Mijom razgovarao: Željko Brandić)

POZIVNICA

Dragi naši Hasićani, župljani sadašnji i bivši župe Majčinstva Blažene Djevice Marije Hrvatske Tišine, svi prijatelji i ljudi dobre volje:

15. srpnja 2018. godine

ispred kapelice sv. Antuna Pustinjaka

slavit će se u 11 sati sveta misa prigodom

40. obljetnice svećeništva MIJE BLAŽANOVIĆA

Svi ste dobro došli da zahvalimo Bogu za tolike godine služenja Gospodinu i pomoganju ljudima u nevolji.

Poslije slavlja svete mise također ste pozvani na zajedničko blagovanje i druženje.

Godišnji su odmori, pa tko može isplanirati prisustvovati ovome jedinstvenome događaju u našem Hasiću bit će dobro došao!