Pero Katić: "Niste me uništili, još sam živ!"

Intervju s Perom Katićem - Peričkom

Rijetki su ljudi koji su s tolikim žarom voljeli svoje selo i svoj narod. I to javno iskazivali u vrijeme kada je mrak gutao ljude. Jedan od onih koji se svog Hrvatstva i svoje ljubavi prema hrvatskom narodu ni po koju cijenu nisu željeli odreći, bio je i Pero Katić, nama Hasićanima poznatiji kao Peričak...

Intervjuirao: Željko Brandić

Tematskom i svestranom istraživanju „Hasićkog proljeća“, čiji su akteri bili politički eliminirani proganjani i zatvarani u najgorim uvjetima, i na montiranim političkim procesima sudski drastično kažnjeni, dosad se nije posvećivalo previše pozornosti. A ti bi događaji itekako trebali biti predmet istraživanja i povijesne analize obrazovanih Hasićana. Neka ovo što slijedi bude mali prilog tome...

Poznato je da su jugoslavenske komunističke vlasti smatrali sve Hrvate krivima. Posebno drastično bili su progonjeni oni koji se nisu dali pokolebati i koji se svoga hrvatstva nisu željeli odreći. Takvima nije bilo potrebno dokazivati nikakvu posebnu odgovornost. Tražila se osveta, a sudovi u Jugoslaviji bili su organizirani za brzu osudu, pogotovo kada se radilo o hrvatskom nacionalizmu i „nacionalizmu“, kojega u većini slučajeva nije ni bilo, tj. „slučajevi“ su bili uglavnom izmišljeni ili montirani da bi dobro plaćeni pripadnici UDBA-e opravdali svoj status i ogromne povlastice koje su uživali.

Takvu represiju na svojim su leđima najviše osjetili intelektualci okupljeni oko Matice Hrvatske. Oni su proglašeni državnim neprijateljima broj 1, pa Partija prema njima nije imala nimalo milosti. To je uključivalo zatvorske kazne, otpuštanja s radnog mjesta i zabrane javnog rada.

I u Hasiću su postojali ljudi koji se nisu htjeli pomiriti s položajem Hrvata u Jugoslaviji, koji su se javno zalagali za ravnopravnost hrvatskog naroda i ravnopravnu uporabu hrvatskog jezika. Oni su zbog toga od komunističke vlasti proglašavani „protunarodnim elementima“ i obilježavani kao „neprijatelji države“. Jedan od tih "neprijatelja države" i zagovornik ravnopravnosti Hrvata bio je i Pero Katić, nama Hasićanima poznatiji kao Peričak.

Pero Katić - Peričak

Pero Katić - Peričak

Rijetki su ljudi koji su s tolikim žarom voljeli svoje selo i svoj narod. I to javno iskazivali u vrijeme kada je mrak gutao ljude. Lako je danas biti "veliki Hrvat", oni koji su u ta vremena branili Hrvatstvo su bili istinski "veliki Hrvati", a ne novokomponirane šuše i buše! Pero je prepoznavao i branio interes hrvatskog naroda s takvim žarom s kakvim je nažalost većina današnjih Hrvata danas kadra braniti samo ako u tome ima i osobni interes. Nikada se nije htio pomiriti s neravnopravnim položajem svoga naroda u bosanskošamačkoj Općini. Mislio je, govorio i živio za hrvatski narod i svoj Hasić, ne tražeći, ne očekujući i ne dobivajući od njega ništa. S dubokim neslaganjem s onima koji su ga progonili, nikada  nije sjedao s takvima za isti stol, nije s njima pio niti se gostio, poslove sviđao, odbijao je sve što je sve što bi sličilo na "kolaboraciju" (suradnju, nap. ured.).

Pero je ipak bio "kolaboracionist"! Kolaborirao je s interesima i pritušenom voljom ogromne većine hrvatskog bića. Jer, Hrvatstva se ni po koju cijenu nije želio odreći.

Iz odmazde, šamačka i dobojska UDBA 1976. godine zatvorila ga je u zloglasnu Foču, te ga teško zlostavljala. 

Ostao je obilježen kao neprijatelj jugoslavenske države i komunističkog režima. On i cijela njegova obitelj bili su diskriminirani. Nije mogao dobiti nikakav posao, nego je bio prisiljen odseliti se i raditi daleko od rodnog kraja da bi prehranio obitelj. Stigmu „krivca“ sa svim negativnim konotacijama nosio je sve do raspada Jugoslavije. Pravu osobnu satisfakciju nije doživio do dan danas.

2016. godine navršit će se 40 godina od „Hasićkog proljeća“ i događaja u njemu. Razlog više za razgovor s glavnim akterom te tragične priče, Perom Katićem - Peričkom:

- Pero, mnogi naši čitatelji Te, vjerujem, i osobno znaju, a drugi su Te mogli upoznati čitajući članak o Tebi objavljen i na ovim stranicama. Pretpostavljam da ni prvima ni drugima to nije dovoljno, pa Te molim da im ukratko kažeš nešto više o sebi.

Rođen sam 1949. godine u Donjem Hasiću kao peto dijete(treći sin) u deseteročlanoj katoličkoj HSS-ovskoj (a tko od nas u Hasiću nije bio za HSS)obitelji od oca Marka i majke Ruže rođ. Lukač.

Osnovnu četverorazrednu školu (2,5 godine) sam završio u Pipikinom mlinu, a ostatak u prostorijama Zadruge u Hrvatskoj Tišini.

Od petog do osmog razreda sam išao pješice u osnovnu školu u Bosanskom Šamcu, koju sam završio 1964. godine.

Po završetku osnovne škole u B. Šamcu sam upisao i završio Ekonomsku školu te poslije toga upisao Ekonomski fakultet u Osijeku, koji sam završio 1975. godine.

Za vrijeme studija aktivno sam se uključio kao student završnih godina u Hrvatsko proljeće te sam zbog toga 1972. godine bio kažnjen oduzimanjem studentskog kredita (osim mene ta mjera je primijenjena samo na predsjednika i tajnika Saveza studenta Osijeka).

Zbog nedostatka sredstava iste godine se zapošljavam kao režiser (knjigovođa) u Osnovnoj školi u Vladislavcima kod Osijeka, gde su mi također bili zaposleni brat i sestra.

1973. godine od vojnog odsjeka u Bosanskom Šamcu bivam upućen u JNA, a gdje drugo nego u Srbiju, u Kruševac, i to kao pješadinac.

Polovicom slijedeće godine poslije 10-mjesečnog služenja vojske vraćam se na posao a krajem iste godine, pošto su mi ostala dva dosta teška ispita, napuštam posao i vraćam se u Donji Hasić.

Ispite za dva tri mjeseca polažem te pokušavam, ali ne uspijevam, naći posao u Bosanskom Šamcu.

Ali ipak se uspijevam zaposliti u 20-ak kilometara udaljenoj Modriči, gdje radim do uhićenja u srpnju 1976 g. na radnim mjestima financijskog knjigovođe te šefa računovodstva.

Za vrijeme rada pišem diplomski rad koji uspješno polažem te krajem 1975. godine i diplomiram.

U travnju 1976. se ženim sa suprugom koju sam upoznao na poslu u Modriči da bi 70-ak dana poslije vjenčanja bio uhapšen, optužen i osuđen zbog neprijateljske propagande na dvije godine i četiri mjeseca strogog zatvora.

Po izlasku iz zatvora dobivam kratko, kao zamjena, u Bosanskom Šamcu posao financijskog knjigovođe, da bi se početkom 1979. godine trajno zaposlio u Podravci, Koprivnica, gdje sam obavljao dosta odgovorne i zahtjevne poslove, te poslije 30 godina rada 2009. odlazim sa radnog mjesta direktora prodaje mlinsko-pekarskih proizvoda u mirovinu.

- Hrvatski je jezik u godinama poslije drugog svjetskog rata, pa i desetljećima poslije, bio izvrgnut zatiranju, a sve koji su se za njega zauzimali nazivalo se negativnim odrednicama – nacionalistima, šovinistima pa čak i „ustašama”. Jesi li bio nešto od toga?

Kako da ne, pa i mene je to stalno pratilo jer mi smo išli u crkvu gde se govorilo hrvatskim jezikom, a u školi to je bio srpsko-hrvatski, čak srpski jezik, jer eto - kraći je za izgovor.

I u osnovnoj i u Ekonomskoj školi negodovao sam zbog toga, ali i sam pokušavao govoriti hrvatskim jezikom što me kasnije dosta koštalo.

- "Inkriminirajuće" riječi zbog kojih si uhićen, optužen i na kraju osuđen su: tisuća, općina, kruh, sat (školski)... Našim mlađim čitateljima, vjerujem, mnogo toga neće biti jasno. Kako je moguće da riječi koje su dio hrvatskog jezika, jezika naroda kojemu i sam pripadaš, koje su bile i dio službenog srpsko-hrvatskog/hrvatsko-srpskog jezika, postanu "zločin" zbog kojega se moralo robijati dvije godine i četiri mjeseca?

U prethodnom pitanju sam djelomično na to odgovorio, jer se u BiH htjelo unificirati jezik ali na uštrb Hrvatskog književnog jezika, jer sav tisak, elektronski mediji, svi udžbenici i slično su upotrebljavali tkz. “istočnu “varijantu hrvatsko-srpskog jezika, a svi mi koji se s tim nismo slagali bilo smo proglašavani nacionalistima.

Jedino gdje smo mogli čuti ili pročitati nešto na zapadnoj varijanti je bio katolički tisak: Glas koncila, kalendar Dobri pastir i sl.

Samo jedan primjer: 1969. g. po završetku prve godine studija, sestra koja je radila u Njemačkoj mi je preko ljeta našla neki posao. Zatražio sam putovnicu ali sam relativno brzo bio odbijen sa obrazloženjem da po nekom članku 15 ne moraju dati nikakvo obrazloženje zašto mi je ista uskraćena. Da, putovnicu sam ipak dobio - ali u lipnju 1990. godine.

- Uhićen si 6. srpnja 1976. godine, u ranim jutarnjim satima. Kako se to desilo? Jeli Te netko upozorio? Kako si se osjećao tada, o čemu si razmišljao?

To još nisam do kraja istražio, pa bi o tome oni koji su ostali u Hasiću mogli mnogo više da kažu.

Kako sam prije naveo tek sam malo vremena bio u braku, išao sam sa suprugom na posao u Modriču i nisam ni od koga upozoren da se tako nešto sprema. Kasnije, načuo sam da su mnogi i u Hasiću znali što se sprema...

A kako sam se osjećao? Jadno, zbunjeno, i razmišljao sam zar je to moguće...

- Opiši nam situaciju u Hasiću tih dana. Meni, kao dječarcu, ostalo je u sjećanju mnoštvo policijskih i vojnih vozila taktički raspoređenih po cijelom Hasiću, blokirani prilazi selu? Kako je tekla ta udbaška akcija? Kakva je atmosfera vladala?

Pa ja sam odmah u 5 sati ubačen u automobil te odvežen u Doboj tako da o pojedinostima te akcije zaista jako malo znam.

Kada sam po izlasku iz zatvora pokušavao saznati više pojedinosti o tome nailazio sam na zid šutnje.

U Hasiću se tih godina dosta toga dešavalo i ja sam u tim događanjima aktivno sudjelovao.

Odmah po povratku iz Osijeka uključio sam se u rad NK Mladosti kao blagajnik, i u rad omladine, pa smo tako nas nekolicina u proljeće 1975. godine za proslavu otvaranja osnovne škole u Donjem Hasiću organizirali kulturno-zabavni program, gdje smo izveli nekolicinu posavskih kola, naravno ispod parole „Živio drug Tito“.

Ironijom sudbine i ta aktivnost se našla u mojoj optužnici.

Pored toga borili smo se za jedinstvo Donjeg i Gornjeg Hasića ali nažalost nismo uspjeli.

U Gornjem Hasiću je osnovan novi nogometni klub...

Pero u posavskom kolu ispod parole „Živio drug Tito“. I ta "aktivnost" se našla u optužnici kao "neprijateljska". (slika iz 1975. godine, snimljena na proslavi otvaranja osnovne škole u Donjem Hasiću. Pero je u sredini kola)

- Poznato je tko je bio uhićen, ali još uvijek je nepoznato, barem za većinu nas, tko je još bio žrtva tog političkog progona. Neki, naime, nisu bili uhićeni (što ni na koji način ne umanjuje žrtvu koju su ti ljudi podnijeli, jer nezatvaranje nije, nažalost, podrazumijevalo i slobodu). Jesu li oni trpjeli poslije, jesu li bili žrtve svojih ideala? Možeš li nam reći njihova imena, neka ostane zapisano?

Nažalost, o imenima ne bih, a da su mnogi trpjeli na raznorazne načine jesu.

- S druge strane, postojali su i Hasićani koji nisu osjetili zločinačku stranu jugoslavenskog režima. Nacionalni ponos bio je izvan područja njihova interesa. Dovoditi u pitanje Jugoslaviju i komunizam smatrali su budalaštinom, neki čak i neprijateljskim, izdajničkim činom. Bili su usmjereni na vlastite probitke, živjeli su za svoj račun, ali, na žalost - protiv interesa većine. Tko su bili ti ljudi, ljudi s kojima, zbog njihovih karakternih osobina, izdajstva i spremnosti na prodaju svoga naroda, nikada ne bi sjeo za isti stol, pio iz iste čaše i jeo iz istoga tanjura?

Da, bilo je toga po izlasku iz zatvora, zaista tada nisam bio ni za kakav kompromis i zbog toga sam pokušao i uspio brzo otići iz Hasića, jer kako sa ljudima koji su učinili tebi zlo sjediti u istom autobusu, na proslavama i sl. Bojao sam se sam sebe i da li bih se uvijek mogao kontrolirati... ali rat je učinio svoje; neki od njih su daleko gore od mene prošli i svima sam oprostio, ali nikad zaboravio.

- Pojedini Hasićani koji su pozvani kao svjedoci tužilaštva su Te teško teretili, no, koliko je meni poznato, bilo je i onih koji su na neki način odbili „sudjelovati“  u politički montiranom sudskom procesu i nisu htjeli lažno svjedočiti. Uzimajući u obzir vrijeme u kojemu se sve događalo, možeš li danas, četrdeset godina poslije, te ljude nazvati časnim i poštenim ljudima?

Kako da ne, uvijek je bilo i bit će takvih ljudi.

- Kako su tekli Tvoji zatvorski dani? Kako je bilo suočiti se s činjenicom da nisi slobodan čovjek? Kako si se osjećao i o čemu si razmišljao? Što si planirao?

Prvi mjeseci u Okružnom zatvoru Doboj, u ćeliji sa još petoricom okrivljenika često zbog ubojstva, odlazak na saslušanja, dizanje optužnice, suđenje, pisanje žalbe, čekanje pravomoćnosti presude te poslije sedam mjeseci ćelije odlazak na izdržavanje kazne u KPD Foča, a tamo karantena mjesec dana te upućivanje na rad u stolariju. Da, tamo sam stekao „kvalifikaciju“ PKV stolara.

Pa, čovjek uđe u kolotečinu i samo ti je na pameti sloboda te planovi za budućnost.

A o čemu sam još često razmišljao? Možda trivijalno, ali sam se često zamišljao u situaciji da kada izađem iz zatvora odmah dođem u Markanovu gostionicu, stanem na vrata i svima u gostionici kažem: „niste me uništili, još sam živ!“

- Je li Te zatvor promijenio, je li Ti dugodišnje robijanje izmijenilo karakter? Jesu li Ti u zatvoru otupljeni ideali, povećana spremnost na kompromise? Drugim riječima, jesu li i Tebi nudili "kolaboraciju"?

Ne, nisu, iako sam morao često ići kod „vaspitača“, a ideali, pa oni su se još učvrstili, jer smo se tamo mi politički intenzivno družili.

Mislim da sam i karakter promijenio, jer sam postao dosta realniji,brzo planem ali se brzo i smirim te prihvatim stvari i događaje kakve jesu.

- Progoni i represije godinama kasnije, u kojima su Ti "iz predostrožnosti" zatvarali sve putove ka pronalasku posla? Nisi mogao dobiti nikakav posao, nego si bio prisiljen odseliti se i raditi daleko od rodnog kraja da bi prehranio obitelj?

Da, takvo je bilo vrijeme i prije, a naročito kasnije, jer jednostavno intelektualac Hrvat u BiH, da bi dobio posao i napredovao, morao je surađivati sa zna se kojima.

Zato su praktično svi Hasićani sa završenom višom ili visokom naobrazbom prije ili kasnije odlazili na rad u uglavnom Hrvatsku; naročito starije generacije.

- Biblija kaže da trebamo oprostiti onima koji su sagriješili protiv nas, bezuvjetno. U Efežanima 4,32 čitamo: „Mjesto toga, budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!“. Jesi li Ti oprostio? Jesi li ikad sanjao o "izravnjavanju računa", s obzirom da si doživljavao tešku nepravdu?

Već sam nešto o tome rekao, ispočetka sam sanjao o"izravnjavanju računa" ali godine čine svoje – da, svima sam, bar u sebi, oprostio.

- Nakon mnogo godina ponovno si se vratio u rodni kraj. U što si se vratio? Što je za Tebe rodno mjesto, što je za Tebe zavičaj, i na kraju - što je za Tebe Bosanska Posavina?

Kada čovjek ode iz rodnog kraja tek tada može saznati koliko mu on nedostaje.

Meni je BiH, a naročito Bosanska Posavina SVE: i DOMOVINA i ZAVIČAJ, jer kad sam tamo, tada sam potpuno svoj i na svome, i nadam se da ću u njoj naći i smiraj kad za to dođe vrijeme.

Eto, ja sam već 36 godina u Koprivnici gdje sam ostvario zavidnu karijeru, dobio dva sina, izgradio lijepu kuću, klijet, stekao mnogo prijatelja, ali ja sam za mnoge i dalje neki „dotepenec“ Bosanac.

- Kao čovjek koji se prije četrdeset godina zalagao za ravnopravnu uporabu hrvatskog jezika, sigurno i danas vodiš računa o jeziku. Često si u Hasiću, gdje i danas nije rijetkost čuti pojedine Hasićane kako govore riječi koje su strane hrvatkom jeziku. Smeta li Te to? Što misliš o uporabi riječi koje su strane hrvatskom jeziku?

Kako da ne smeta, ali sada nisam sam i mnogi drugi upozoravaju na to, ali teško to ide.

- S obzirom na to da si značajan dio svoga života posvetio borbi za ravnopravnost hrvatskog naroda, vjerujem da bi mogao reći pokoju riječ i o problemu Hrvata prognanih iz Bosanske Posavine, koji je, čini mi se, sasvim malo ili gotovo nikako zastupljen u medijima, ili mu se ne pridaje dovoljno pažnje? Tko je po Tebi odgovaran za Hasićko, hrvatsko bosansko-posavsko i bosansko prognaništvo Hrvata koji su razasuti po cijelom svijetu kao Kurdi? Ima li i među Hrvatima krivnje i kakve?

Pa mislim da ima, jer u prijašnjim odgovorima sam upozoravao na odlazak naših intelektualaca. Jer da smo svi mi bili u to vrijeme tamo, vjerojatno bi bilo drugačije, ali ne kažem da smo mi glavni krivci.

A tko je kriv? Mnogi upiru prstom u Hercegovce, Hrvatsku, HDZ, Šuška, Tuđmana, a ja baš ne dijelim ta razmišljanja. A da ima i na njima neke krivnje - ima.

Koliko je Hercegovaca a koliko nas bilo u Vladi ili Saboru Hrvatske, a kada to znamo nemamo se čemu čuditi – valjda smo takvog mirnog karaktera i moramo biti puno borbeniji i prodorniji.

- Hasić? Bosanska Posavina? Hrvatstvo u BiH? Ovo što imamo danas je li za Tebe pobjeda ili poraz? Tko je zaslužan ako je pobjeda, tko je kriv ako je poraz? Na koga Ti je više žao? Na Srbe i RS ili na ponašanje, činjenja i nečinjenja Hrvata?

Sigurno da je ovo poraz i što imamo kriviti Srbe, oni su se borili i izborili za sebe, a mi Hrvati, mi smo najviše krivi jer i dalje se dijelimo, očekujemo da drugi riješe naše probleme...

- Rat koji se nedavno vodio pogodio je mnoge Hrvate koji su jednostavno izbrisani s ovog prostora. Vjetrovi te tragične povijesti rasuli su i naše Hasićane diljem svijeta. Gotovo u svakom zakutku zemaljske kugle postoje ljudi koji nose hasićki pečat i hasićko ime. Vjerujem da bi mogao reći pokoju riječ i našim Hasićanima, koji su 1992. godine „odsječeni“ od svog zavičaja, a danas se čini da su iz njega i „iščupani“? Što bi im poručio? Riječi nade i ufanja?

Imajte i dalje nade, jer ako nema nade onda je sve izgubljeno.

Kad god možete dođite i dovedite svoje potomke u Hasić,čistite svoje okućnice, te niti njih niti zemlje ne prodajite - znate kojima.

- Kod naših ljudi, čini se, još uvijek vlada malodušnost, osjećaj da se ništa ne može promijeniti. Je li doista tako? Što je po Tebi rješenje?

Da, točno je to, ali ja se još uvijek nadam, pa ako može RS malo-malo prijetiti referendumom zašto i mi ne bi o tome razmišljali.

Zašto se od hrvatskih sela u RS ne bi pokušalo formirati naše općine i sl.

- Stanje danas? Srpski protagonisti iz devedesetih su se (biološki) donekle promijenili, ali konstanta - realiziranje ideje o velikoj Srbiji - je ostala. Slažeš li se s ovim? Što činiti da se situacija promijeni?

Nikada se oni neće promijeniti. A što činiti? Boriti se ovdje u Bosanskoj Posavini zajedno sa muslimanima-bošnjacima, a u drugim dijelovima BiH neka svatko procijeni tko mu je bliži. Mi moramo imati svoj cilj i za nas nitko, osim Hrvatske, nije prirodni saveznik.

- Što bi poručio onima koji i danas zatiru naše lijepe hasićke priče, našu povijest?

A što drugo reći nego oprosti im Bože jer ne znaju što čine.

- Hasić u budućnosti? Ima li Hasić budućnost? Ima li hrvatstvo u Bosanskoj Posavini budućnost? U Bosni i Hercegovini? Kakvu i kako?

Moramo, iako je teško, vjerovati u budućnost, a hrvatstva u će uvijek biti.

Evo konačno oba Hasića dišu kao jedan, što je prvenstveno zasluga Udruge Hasićani.

Sve akcije na poboljšanju života u Hasićima se rade dogovorno,kako čujem radi se na projektu crkve u Donjem Hasiću, osnivaju se OPG-ovi (zasada jedan), eh da je izgraditi neki pogon sa desetcima (malo previše za početak ali...) zaposlenih, čistit će se kanalska mreža, nasipaju se i poljski putovi, turnir u malim nogometu je već postao tradicionalan! Radi se, ali zasada je uključen relativno mali broj ljudi, što je problem.

- Kako danas, nakon 40 godina, gledaš na svoj život i sve ono što si uradio? Jesi li zadovoljan i smatraš li da si ispunio svoj cilj? Jesi li zadovoljan ovim što je Hasić, što su Hrvati u Bosni i Hercegovini danas?

Ne, nisam zadovoljan i nisam ispunio svoj cilj i san. Pa ipak i u Hasiću i u BiH ide na bolje, jer ipak konačno smo izabrali naše predstavnike kako u Hasićima tako u BiH a evo počelo je i u Hrvatskoj, a boli me nejedinstvo Hrvatskog naroda, jer samo jedinstveni kao devedesetih možemo mnogo toga postići.

- Treći entitet u BiH? Je li to rješenje za agoniju Hasića, Posavine i Hrvata u Bosni i Hercegovini?

Da, jesam za treći, ali se moramo boriti da sva Hrvatska mjesta, ako ne odmah onda pregovorima i razmjenom teritorija, uđu u njega.

Ako se to može postići na neki drugi način (distrikt Posavina) razgovarajmo i o tome.

Reći ću nešto što se mnogima neće svidjeti:malo smo sebični, jer ako smo mi tako loše prošli, zašto drugima osporavati pravo na treći.

I da, kako to da mi Hrvati iz RS imamo pravo birati Predsjednika i svoje zastupnike Sabora u Hrvatskoj, a nemamo pravo birati člana Predsjedništva IZ REDA Hrvatskog naroda u BiH ili zastupnike u skupšini Županije Posavske ili Federacije.

Bilo kakvo rješenje da se nađe i o ovome se mora razgovarati.

- Bruno Bušić (tebi Pero ne moram obrazlagati o kome se radi, jer Ti si hasićki Bruno Bušić!), je rekao: "Da smo složni i čestiti, davno bi imali državu. A bit će rođenje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države koja je nastala bez krvavih gaća. Vjerovatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima ili možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako… No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i podkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim j**ivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje: KAKO NAS TADA SPASITI OD NAS SAMIH?!"

Kako Ti komentiraš riječi Bušića?

Proročanske, ali nažalost istinite riječi.

I baš zato ja nisam bio član niti jedne stranke jer 1990. g. sam kao HSS-ovo dijete preferirao tu stranku, ali kada sam vidio i u Bosni i u Hrvatskoj tko je sve ušao u „Hrvatske“ stranke (sve bivši članovi i sekretari partije) na žalost sa njima nisam mogao ni prije pa ne mogu ni sada.

Ali aktivno sam se uključio u Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, gdje sam član Izvršnog odbora u Središnjici, a i predsjednik sam Podružnice za Koprivničko-Križevačku županiju.

Za informaciju, i u BiH egzistiraju tri Podružnice HDPZ-a (Hercegovina, Srednja Bosna, Sarajevo) ali posavske Podružnice - nema!

I zato, bez obzira što se nisam stranački angažirao, zna se koja je moja stranka - a to je SAMO HRVATSKA.

Zahvaljujem na ovom razgovoru i na odgovorima koje si dao. Tebi Pero, i Tvojoj obitelji želim obilje Božjega blagoslova, sreće, zdravlja i još puno radosti u životu.

Napomena: Razgovor s Perom Katićem – Peričkom, bio je razgovor dva Hasićanina. Odnosi u međusobnom komuniciranju kod Hasićana uvijek su bili formalni, ljudi su se u pravilu oslovljavali sa „ti“, a svako oslovljavanje sa „vi“ bilo je „pogrešno“. Stoga, i u ovom razgovoru nastavili smo sa tom lijepom hasićkom tradicijom oslovljavanja...