Čovjek koji ima što reći

Čiča Pejo Sarić: Predstavljamo ga onima koji ga ne znaju, a podsjećamo na njega one koji ga poznaju

Intervjuirala: Ružica Sarić-Šušnjara

Oslovljavljat ću Te onako kako sam i dosada činila jednostavno i srdačno našim lokalnim izrazom: „Čiča Pejo” i postavljat ću Ti pitanja onako od srca, a ne novinarski.

 -  Bliži se Tvoja velika obljetnica. Započinješ zadnju godinu osmog desetljeća. Slaviš 79. rođendan i ulaziš u 80 godinu. Kako se osjećaš s tim blagom na leđima, bijelim vlasima na glavi i bogatstvom životnog iskustva?

29.05.2011. godine meni završava 79 godina života i nastaje mi osamdeseta. Dobro se osjećam. Naročito sam zadovoljan što se mogu kretati, ponešto uradim a i potrošim. Moji pretci nisu imali tu sreću kao ja da dožive praunuče, a ja sam pradjed već četvrtu godinu. Nastojim svaki dan uraditi nešto što volim. Tako igram šah, karte, čitam, vozim bicikl i nastojim što više boraviti na čistom zraku. U životu nikada nisam imao velikih želja, ali mi se dosta toga ispunilo. Nastojao sam kroz život ići sitnim koracima i zadovoljan sam dokle sam stigao.

Ja sam kao dijete ostao bez oba roditelja nakon čega sam smješten u sirotište u Sarajevu što je na moj život ostavilo dosta traga. Želio sam se usavršavati čitav život pa sam u 45. godini diplomirao na Višoj medicinskoj školi i postao sanitarni inženjer.

 -  Život Te nije štedio ni milovao od malih nogu. Često mi je na umu sintagma koju si izrekao da bi opisao svoje, i ne samo svoje, siromašno djetinjstvo: „Imali smo Isusov namještaj”.Kada  Ti je život bio najnemilosrdniji?

Moje rano djetinjstvo je bilo lijepo. Tada smo imali svega u odnosu na moju generaciju koje je većina živjela u siromaštvu. 1940. godine sam krenuo u prvi razred osnovne škole u Bosanski Šamac. Moj otac, Marko Sarić, je radio kao «nadkupac» šume na skladištu kraj Save. Imao je kancelariju u parku, na takozvanoj ženskoj pijaci kraj stare škole. Prvi smrtni slučaj u obitelji je bio 1942. godine kada umire moja baka Luca u 62. godini života. To nam unosi žalost u obitelj jer je ona živjela s nama.

U jesen 1942. godine umire i moj otac, navodno od galopirajuće tuberkuloze, što mojoj nesretnoj majci donosi, pored žalosti, mnogo briga jer je ostala sama s petero djece. Da život bude još teži 1943. godine počinje rat, dolaze partizani, prestaje se ići u školu, a naša se obitelj razdvaja. Ja i brat Ivo smo otišli u izbjeglištvo i bili smo smješteni u malu salu sadašnje općine gdje smo ostali do početka 1945. godine. Moja majka, dvije sestre, brat i baka Janja su ostali živjeti na kućištu kod Rastika. Svakoga dana smo ja i moj stariji brat Ivo, koji je već bio bolestan, išli pomagati majci.

7. siječnja 1945. godine zatekli smo mrtvu majku u kući. Nije je imao tko sahraniti, jer su se svi razbježali. Ja sam, kao najsposobniji doveo Salku, zvanog Togo, pa smo nas dvojica majku sahranili dok su se u Šamcu i okolici vodile borbe.

-  Tvoji roditelji umriješe mladi. O Tebi, bratu i sestrama su se starali drugi. Najviše spominješ  našega i svoga čiča Peju i strinu Stanu Sarić. Koliko su oni utjecali na Tvoj odgoj?

Po smrti majke nastaje nevolja i bijeda. Mi, djeca smo prolazili kroz mnoge poteškoće. Brojne su mi ostale u sjećanju. Negdje koncem siječnja već sam išao u najam, prvo kod Blaža Sarića a potom kod Ilije Mikića. Nigdje nisam bio dobrodošao i osjećao sam se poniženo i bijedno. Zbog tog osjećaja nekada sam dolazio i u sukob sa stricem i strinom. Pokušao sam otići i kod bake Janje i ujke Pave, ali ni kod njih nisam bio dobrodošao te me ujak Pavo istog dana vodi u najam kod babe Mare u Oštru Luku gdje me ostavlja da čuvam svinje i održavam konje. O kakvom odgoju se moglo tada govoriti kada je bilo bitno samo preživjeti ta teška vremena.

Rad u školi

Rad u školi

Pejo prvi s lijeva u gornjem redu

- Opiši nam malo svoje školovanje.

1940. godine polazim u osnovnu školu koja je tada radila u dvije smjene. 1943. godine zbog rata sam školu prekinuo u četvrtom razredu. Školovanje sam nastavio 1947. godine kada sam bio u domu ratne siročadi u Sarajevu te tamo pohađam školu za bolničare u trajanju od dvije godine. Odmah nakon završetka škole počeo sam raditi u rudarskoj bolnici Breza. 1952. godine sam otišao u tadašnju JNA gdje sam završio sanitarnu podoficirsku školu koja je trajala 20 mjeseci i 01.07.1954. godine počeo sam raditi u očnoj ambulanti u Crkvini, a potom u Novom gradu i u Donjoj Slatini. Dok sam radio u Crkvini položio sam četvrti razred osnovne škole, a u Slavonskom Šamcu peti, šesti, sedmi i osmi razred za dvije godine kako bih se mogao upisati u srednju medicinsku dvogodišnju školu koju sam pohađao uz rad.

Pejo Sarić

Pejo Sarić

Tada mi je mnogo pomogao predsjednik općine Cvijan Đurić i tadašnji upravitelj Doma zdravlja doktor Ivo Blažanović. Oni su mi omogućili da troškove školovanja snosi općina, jer je i općini bio potreban medicinski kadar. Nakon završene škole počeo sam raditi kao medicinski tehničar u antituberkuloznom dispanzeru i iste godine počeo predavati u srednjoj ekonomskoj školi uz uvjet da upišem Višu medicinsku školu u Beogradu. Na višoj medicinskoj školi sanitarnog smjera diplomirao sam 1977. godine i tada sam postavljen za sanitarnog inspektora u skupštini općine Šamac gdje sam ostao do odlaska u mirovinu s punih 40 godina radnog staža, dakle, 1990. godine.

- Čim si  postao materijalno stabilan počeo si zbrinjavati sestre i brata. To si smatrao osobitom zadaćom?

Koncem 1949. godine odlazim na raport kod Đure Pucara Starog i tražim premještaj u Šamac kako bih preuzeo brigu o bratu i sestrama. Tako sam uspio dobiti posao u očnoj ambulanti u Orašju i preuzeti brigu o bratu i sestrama, nabavio nam «Isusov namještaj» (slama, šaš i ponjava gore i dolje), ali bilo nam je lijepo i nismo bili ni gladni, ni goli, ni bosi. Ja sam radio, a kući dolazio preko vikenda, podmirivao kuću i davao zadatke koje je trebalo obaviti. Vrlo brzo smo napredovali, pa dolazi novi namještaj, odjeća i oprema.

- Jednom si rekao da nisi političar, ali da si lako mogao biti “Boško Buha” da nisi Pejo. Hoćeš li nam pojasniti tu usporedbu?

Da, ja se nisam bavio politikom jer sam imao drugog posla. Bio sam kao dijete koje raste bez roditelja prisiljen rano početi raditi za sebe i druge i stalno se doškolovavati. Smatram se sudionikom rata u kome sam bio samo jedan dan, što se može vidjeti iz opisa mog najma u Oštroj Luci aprila-travnja 1945. godine kada sam došao u situaciju da se borim samo da preživim. Poslije neprilika koje sam imao sa stricem i strinom pa i ujakom pristao sam na najam kod babe Mare bez naknade i dostojanstvenog života. Čuvao sam svinje, održavao dva konja i krave. Radio sam sve što mi se naredi i bilo mi je teško, ali sam prepreke svladavao svakog dana sve uspješnije.

Sjećam se posebno jednoga dana kada sam čuo odjek sjekire u babinoj šumi. Ona me pošalje da vidim tko krade i siječe šumu. Kuća je bila udaljena oko 500 m. Dolazim ja u šumu i nailazim na četnike. Pitaju oni mene zašto sam došao, a ja njima odgovorim da me poslala baba. Pitaju me onda šta ćeš reći babi, a ja njima (naravno od straha) odgovorim da ću joj reći da nitko ne sječe (jer ona nije ionako smjela ićida vidi).

Baba je imala nekog udovca Tadiju za koga sam svako jutro morao kuhati kavu «cigorušu» i da je donesem pred njih a potom da idem u svoju sobu.

Jedno jutro bila je najava da dolaze partizani i mi smo se iz sela sklonili u duboki kanal koji je bio obrastao trnjem. Kada su partizani došli iz pravca Obudovca pozvali su nas da izađemo i da se ne plašimo, jer da nam oni neće ništa, jer su oni, rekoše, narodna vojska. Kada sam izašao iz kanala oni su me pitali ima li nešto za popiti. Govorili su da imaju ranjenih. Tražili prijevoz. Morao sam ih odvesti u kuću i «pristaviti» za njih kavu. Pitali su me ima li netko konje i kola da ih poveze za Šamac. Rekao sam im da imaju konji i kola kod nas. U tom trenutku ušla je baba namrgođena te mi je rekla da šutim i da ništa ne govorim. Nisam je poslušao. Izašao sam van sav radostan što ću eto i ja moći tjerati dobre konje i što ću napokon otići od babe. Brzo su kola bila spremna i dvije bolničarke i jedan partizan su sa mnom krenuli prema Brvniku. Kad smo došli u Šamac dočekao nas je Mato Filipović, zvani Crni, i pitao me „Bi li ti mali išao u dom ratne siročadi?“. Odgovorio sam da bi, ali šta će biti s konjima i kolima, a on mi je na to odgovorio da konji i kola ostaju njima, i da ću zauzvrat dobiti kovertu za Sarajevo. U toj grupi za Sarajevo bio je Đekić Milana Boško i Živan Mičić i tada sam rekao da nisam Pejo bio bi Boško Buha, zbog usluge, koju sam možda i ne razumijevajući političke događaje učinio novim gospodarima.

-  Drugi svjetski rat si dočekao gubitkom roditelja. Osobito me se dojmila Tvoja pretužna pripovijest o smrti i pokopu majke na šamačkome groblju. Pokazao si mi, na sprovodu čiče Antuna Sarića, stablo pod kojim si bio uz pokojnu majku dok je Šamac bombardiran. Ako Ti nije teško, možeš li tu bolnu priču podijeliti i s čitateljima ove stranice.

Moja majka je imala samo 41 godinu kada je umrla. Sjećam se da je bio duboki snijeg i da se saonicama nije moglo proći i doći do naše kuće koja se nalazila na putu prema Rastiku. Jedini čovjek koga sam našao da mi pomogne da sahranim majku bio je, kao što sam već spomenuo, Salko Togo koji je imao samo jednu zdravu nogu. Majku umotanu samo u pokrov bez škrinje natovarili smo nas dvojica i dovezli u šamačko groblje na mjesto ispod bora gdje je bila dovezena još jedna žena po imenu Ivka Milkić iz Donjeg Hasića. Dogovorimo se onda da u istu iskopanu jamu spustimo i moju majku. Lijevo smo spustili majku, a Ivku s desne strane prema boru. Nije bilo nikakvog obreda jer se pucalo sa svih strana. U našoj obiteljskoj kući nije ostao nitko, jer teško bolesnog brata sele sa strinom u Tursinovac kod Tunje Agatića, gdje je i umro 15.08.1945. godine dok sam ja bio u domu za ratnu siročad. Njegovoj sahrani nisam ni prisustvovao i sve oko te sahrane obavio je naš čiča Pejo i strina Stana. Napominjem da sam u to vrijeme imao 13 godina, moja sestra Mara 12 godina, brat Anto 8, dok je sestra Luca imala nepunih 5 godina. Iz tog perioda oni se ništa ne sjećaju jer su bili mali, a organ starateljstva u općini donosi rješenje kojim imenuje staratelja strica, Peju Sarića koji u to vrijeme vodi brigu o troje bratovljeve djece i svoje šestero. Uloga našeg čiča Peje bila je velika i ja sam mu vrlo zahvalan. Čim sam stasao bio sam mu od velike pomoći, a netom sam počeo raditi i zarađivati materijalno sam pomagao. Preuzeo sam brigu o njima trojma. Sjećam se da smo mi tada pored svoje krave imali još jednu Bjelavu koju sam dao stricu kada je bio odselio na Agin Siljevac kako bih mu pomogao. Pomagao sam im uvijek kada je za to bilo mogućnosti da uzvratim za sve što je nama siročadi učinio, jer nije lako bilo odgajati ni svoju kamo li tuđu, pa bila ona i bratova djeca.

Pejo i Ankica Sarić

Pejo i Ankica Sarić

- Strina Ankica, s kojom si u braku već 57 g. velika Ti je potpora u životu. To je tako opipljivo i nama koji vas posjećujemo. Koji je recept za tako dugotrajan i skladan život?

Ja i moja Ankica bez ikakvog početnog kapitala krenuli smo od nule. Jedini kapitala bila je ljubav i razumijevanje. Kad sam se zaručio nije se imalo ništa i dobro se sjećam da sam se zaručio u tuđoj košulji. Odmah sam rekao mojoj Ankici da ja nemam vremena hodati i momkovati, da sam uzeo tuđi bicikl da dođem u Slatinu, te da njoj, kao svojoj prvoj curi, nudim brak bez ikakvih uvjeta. Ona je na to pristala i kada sam naveče došao kući moji su se iznenadili kako se sve to odigralo na brzinu. Za mene to nije bilo brzo jer je najvažnije bilo da smo se nas dvoje dogovorilil i to odlučili 02.08.1954. godine. Kako smo se dogovorili, tako je i ostalo. Vjenčali smo se u mjesnom uredu Crkvina 05.09.1954. godine. Ja znam cijeniti kvalitete moje Ankice, da je dobra supruga, da voli svog muža, da voli svoju obitelj i da je veliki radnik. Ona je i dobar drug, te rado podijeli bol i tugu s drugim. A recept za uspješan brak je voljeti život, svoje najbliže i ljude uopće pa ćeš biti voljen i uspješan.

Svoj život si poklanjao bolesnima i potrebnima radeći dugi niz godina u šamačkome Domu zdravlja?  Izdvoji neke osobite trenutke iz te službe?

Prošao sam široki dijapazon poslova, od bolničara do inspektora, što mnogi ne znaju. Mnogo sam naučio u bolnici Ćele Kula, gdje sam služio vojsku. Tu su glavne njegovateljice bile časne sestre. One su me naučile da se bolesnima mora posvećivati mnogo pažnje i brige. Poslije završene medicinske škole davao sam transfuzije, infuzije i injekcije po kućama. Bilo je dana kada se davalo po 500 injekcija na dan, što je danas nezamislivo.

- Nikada nisi skrivao da si bio, stjecajem okolnosti, član tadašnje jedine političke stranke u bivšoj državi, ali nikada  nisi ni zaboravio svoj identitet, a prije svega si bio čovjek.

Kako se sada, nakon svega doživljenoga osjećaš?

Ja sam svu svoju pažnju posvetio svom poslu koji sam volio i za koji sam se obrazovao. Kod mene vlada pravilo da politika ne može ići zajedno sa zdravstvenim radnicima, jer gdje ima politike malo je istine.

- Znam da su Ti djeca, Nada i Marko, uvijek bila, uz strinu Ankicu, na  prvome mjestu, a isto tako da su unuci našli posebno mjesto u Tvojem životu. Sada dolaze i praunuci. Kako je nositi časni naslov pradjeda?

Kada su u pitanju djeca, ja sam to pitanje razdvojio na sebe i ženu. Ja sam uglavnom vodio brigu za djecu u školi a moja Ankica za djecu u kući. Nadam se da smo dobro uspjeli i nas je sada sa praunukom ukupno 12. Sedmero je sa visokom stručnom spremom, 2 sa višom, 1 sa srednjom i 1 sa domaćinskom školom.

Nas dvoje smo dali sve za našu djecu i nastojimo da tu dobrotu osjeti i naš praunuk koga nam je rodila naša najstarija unuka i sada pratimo kako i ona daje sve za svoga sina. Imamo veliku i uspješnu obitelj koju bi svatko poželio tako da nam je svaka želja ispunjena.

- Izbjeglištvo Te je posebno pogodilo, vratio si se u svoj Šamac čim si prije mogao. Ti i strina Ankica ste uvijek pri ruci povratnicima, nama koji „banemo” u Vašu kuću kad god nam padne na pamet. Jeste li od svega umorni ili vas to veseli?

Izbjeglištvo je za našu obitelj donijelo puno brige, bola i gubitka ali isto tako bio je s nama stalno Bog, sreća i mnogi dobri ljudi. Kada se sjetim Crikvenice, Novog Vinodolskog, Klenovice gdje nas je bilo mnogo i sve je trebalo nahraniti, oprati i posebno utješiti. Kroz to smo, ja i moja Ankica, sve prošli zahvaljujući dobrim ljudima, crkvi, školi i mjesnoj zajednici. Da to moram ponovno prolaziti znam da ne bih više uspio.

Ovu priliku koristim da se svima, koji su nam pomogli, od srca zahvalim sa željom da se to više nikome i nikada ne ponovi. Sretan sam bio kada sam se 1998. godine mogao vratiti bar blizu svoje kuće jer sam počeo raditi kao sanitarni inspektor u Odžaku. Boravak u Slavonskom Brodu i Slavonskom Šamcu omogućio mi je da se među prvim vratim u moj Bosanski Šamac. Bilo je poteškoća za povrat imovine ali smo izdržali. Sretni smo da su nam djeca u blizini. Moja je želja da se ljudi vrate na svoje, jer nigdje nije kao kod kuće sa svojim narodom. Već 12 godina smo u Šamcu i nama je dobro. Vrijeme ispunim s puno zabave, igranja društvenih igara i druženja što nam je u našim godinama najvažnije. A sretni smo ako još ikome na bilo koji način možemo pomoći!

Pejo s prvakom Jugoslavije Predragom Nikolićem kojeg je pobjedio 14.4.1985.

Pejo s prvakom Jugoslavije Predragom Nikolićem kojeg je pobjedio 14.4.1985.

- Mnogi znadu za Tvoju medicinsku djelatnost, ali samo neki znadu da si veliki ljubitelj šaha. Malo ih zna da si na jednoj simultanki pobijedio čak i prvaka Jugoslavije, što nije mala stvar, jer je SFRJ bila šahovska velesila. Taj  sport pripada izuzetno inteligentnima, ljudima logike, razmišljanja i analize. Kako se miriš s mnoštvom apsurda koje susrećeš u životu u ovom društvu? 

Kada je u pitanju šah onda bih mogao mnogo toga kazati. Možda neki ne mogu shvatiti, da to može imati takav utjecaj na život, rad, ponos i dr. Ta drevna igra još uvijek nije dovedena do kraja. Ja sam kroz šah postigao dosta uspjeha, te sam izbjegavao čak i kazne u JNA, tako na primjer izbjegavao sam požarstvo, čišćenje i dežurstva. U vojsci sam se upoznao s Ivanom Radićem iz Visokog, koji je bio 1950. godine prvak BiH. On je igrao slijepe partije tako da je mene odabrao da mu budem prevodilac kod njegovog odigravanja. Ja sam bio uspješan kao igrač mada nisam postigao neku višu titulu od četvrte kategorije. Kao šahista postao sam i šahovski sudac. Na seniorskom prvenstvu, koje se odigralo u Bosanskom Šamcu 1985. godine, bio sam pomoćni sudac sa Atić Bijaderom saveznim sucem. Te godine na simultanci, koju je odigrao prvak Jugoslavije na 25 ploča, samo smo nas dvojica uspjeli pobijediti uz 3 remija. Na smotri bratstva i jedinstva u Nišu pobijedio sam predstavnika Srbije koji je bio velemajstor. Za vrijeme izbjeglištva postao sam prvak Slavonskog Šamca. Danas sam usavršio partiju koju sam namijenio sinu, jer je rođen 1958. godine kada je i odigrana partija: Sve za mat. Moji financijski izvori prihoda potiču dobrim dijelom od šaha. Ja sam mom praunuku poklonio «kompjuter Gari Kasparov s dvije tisuće partija» sa željom da nastavi tamo gdje mu je pradjed stao. Odigrao sam dopisni meč s prvakom svijeta Bobby Fischerom, s prvakom Jugoslavije Svetozarom Gligorićem koje sam naravno izgubio, ali je bilo važno sudjelovati.

- Šamac danas i Šamac nekad?!

Svi imamo različito mišljenje o Šamcu danas i jučer. Ali meni je bilo dobro i sad i ranije. Nikada nisam tražio previše. Šamac je lijep i meni najdraži grad. Njegove dvije rijeke Bosna i Sava mogu se samo poželjeti, ali kada bi bilo malo više ljubavi prema prirodi bilo bi puno bolje. Povratkom i boravkom u mom Šamcu ja sam uglavnom zadovoljan, jer me tu dopunjavaju moji mlađi koji su uz mene, tj. uz nas. A danas se svakodnevno susrećem sa svojim Šamčanima koji još uvijek žive po svijetu, a koji se žele ponovno vratiti kada steknu neku sigurnost i mirovinu, a kada nakratko dođu nastoje srediti svoju kuću u koju kane doći za stalno .

- Poznato je da si čovjek miran po naravi, ali i čovjek mira i izmirenja među ljudima. Što imaš, u tome smislu,  poručiti nama malo mlađim i onima puno mlađim od Tebe.

S obzirom na moje godine imam veliko iskustvo po svim pitanjima koja govore o životu i postojanju i mogao bih reći da se nikad ne treba zaboraviti gdje je čovjek rođen, gdje se zaposlio, oženio i stekao obitelj. Čovjek sam koji je imao priliku upoznati dobro ljude i one koji su bili bogati i one koji su bili siromašni. S obzirom na mnoge bogate obitelji (Mikići, Vučkovići, Katići, Brandići ....) i nas siromašnije, mogu reći da nije sve u bogatstvu, imenu i prezimenu, i da svaki čovjek u sebi ima sudbinu na koju ne može utjecati i koja je u Božjim rukama. Znanja o životu nikad nije dosta i isplati se obrazovati, jer nitko sa sobom ne nosi ništa, a uspomene ostaju. Upravo zato treba nastojati dijeliti dobro ne samo sa svojima nego i s drugima.

- Sigurno nisam postavila sva pitanja na koja bi Ti imao koristan odgovor. Stoga Te molim da sam, za kraj, istakneš još neke pojedinosti.

Pitanja je bilo dobrih i zaslužila su možda bolje odgovore, ali mi je teško koncentrirati se, svega se sjetiti i sve zapisati. Da je bila kamera uključena možda bi bilo drugačije. Sada bih se zahvalio mojoj dobroj Ruži, mojim Sarićima i svim dragim prijateljima i ljudima dobre volje na čestitkama povodom osamdesetog rođendana.

Hvala Ti na svim odgovorima i zato Ti kličemo:

               „ Mnogo ljeta

           sretan bio, bio

           mnogo ljeta ŽIVIO!”

Pejo i Ankica Sarić - ljudi velikog srca | Za vrijeme rata u BiH katolička crkva u Bos. Šamcu je bila uništena. Prigodom njene obnove prilogom Peje i Ankice Sarić sagrađena je jedna postaja Križnog puta koji je postavljen oko crkve. Zanimljivo je napomenuti da je jedna izgrađena prilogom Ankičine sestre Ružice Sarić i pok. supruga Ante, jedna prilogom njihovog sina Zlatka, jedna prilogom Mariške Bošnjak, sestre Ankice i Ružice, jedna Slavice Sarić.... U kapelicama Križnog puta se nalaze slike koje su također poklonjene a jedna od slika je također poklon Peje i Ankice Sarić.

  • "Postali smo previše sebični i sve želimo samo za sebe" "Postali smo previše sebični i sve želimo samo za sebe"
  • "Isus je došao svakom čovjeku i svakoj naciji" "Isus je došao svakom čovjeku i svakoj naciji"
  • "Kušnjom koja još traje trebamo pokazati jesmo li zlato ili smo piljevina koju će odnijeti vjetar" "Kušnjom koja još traje trebamo pokazati jesmo li zlato ili smo piljevina koju će odnijeti vjetar"
  • "Budućnosti na ovim prostorima itekako će biti!" "Budućnosti na ovim prostorima itekako će biti!"