"Budućnosti na ovim prostorima itekako će biti!"

„Budimo ponosni i čvrsti u zajedništvu. Ne klonimo duhom. Hasić je naš zavičaj. Naslijedili smo ga od naših predaka i naša je odgovornost predati ga budućim naraštajima!”

Intervjuirala: Ružica Sarić-Šušnjara

Šest godina je za nekoga malo, za nekoga mnogo. Za ove stranice, pokrenute 5.5.2005., to je period vrijedan poštovanja, pa mislimo da bi razgovor s urednikom dobrodošao.

Lani je bila 5.obljetnica ovih stranica. Običaj je, određenim godišnjicama (5, 10, 25....) posvetit više pažnje. Kako smo to propustili, sada o šestoj obljetnici, ovih stranica željeli bismo Vam postaviti nekoliko pitanja.

- Gospodine Željko, najprije čestitke za uređivanje i vođenje ovih stranica kroz protekli period. No, mnogi Vas poznaju, a mnogi i ne, jer nažalost više nismo ni u Gornjem ni u Donjem Hasiću pa čak ni u Posavini nego svuda po svijetu i rijetko se susrećemo. Dobro bi bilo da nam se, ukratko, predstavite.

Iako sam mišljenja da detalji iz mojeg privatnog života nisu od velike važnosti za čitatelje, svjestan sam, uzimajući u obzir to što sam aktivno uključen u neku vrstu javnog djelovanja, i te vrste zanimanja.

Rođen sam 13.3.1964. godine u Bosanskom Šamcu. Djetinjstvo i najveći dio mladosti proveo sam u Donjem Hasiću, odakle sam 1989. godine otišao u Austriju.

Oženjen sam, supruga Mara i ja smo roditelji četiri sina koji nam predstavljaju veliku radost i izazov u životu: Benjamin star 16, Gabriel 9, Emanuel 7 i Leon Ivan 4 godine.

Živim i radim u Beču. Po profesiji sam knjigovođa, zaposlen u poduzeću kojemu je osnovna djelatnost prodaja kućanskih aparata, tzv. bijele tehnike. Uz taj, profesionalni dio mog svakodnevnog života, postoji i onaj dio vezan za angažman oko ovog portala.

Moj život je, dakle, vrlo jednostavan i ne razlikuje se mnogo od života milijuna drugih ljudi. Ukratko, vodim jedan sasvim normalan život uz obitelj koju volim i radeći poslove koje volim.

- Pretpostavljamo da Vam je jedan od motiva za pokretanje ove stranice bio spašavanje onoga što se spasiti dade od propasti i zaborava, te sačuvati budućim generacijama. Kakav je odaziv onih kojima ste namijenili stranice i jeste li Vi zadovoljni sudjelovanjem prilozima na ovim stranicama?

Još su stari i mudri Rimljani rekli: »Verba volant, scripta manent« (»riječi lete, a zapisano, ostaje«). Dakle, sve ono što živi u sjećanjima kratkoga je vijeka i brzo se zaboravi, a sve što je zapisano živi duže, ostaje i za dolazeće naraštaje.

Na ovim stranica već je dosta rečeno o sudjelovanju i odazivu. Nažalost, i ovaj put se sve svelo na uvijek isti krug onih koji sudjeluju, rade i pomažu opstanku stranica.

Proteklih godina, ponajprije zahvaljujući zalaganjima dr. Ružice Šušnjare - Sarić i našeg župnika fra Jose Oršolića, te trudu gospodina Ivice Sarića, našega hasićkog „australijanca“ i gospodina Miroslava Baotića, urednika i voditelja portala «dvasrca.com», kao i još nekih povremenih suradnika, napravljen je pomak na bolje. Zahvaljujući njima, stranice su se isprofilirale i dobile otprilike onakve sadržaje kakve čitatelji traže i očekuju.

Ali, prostora za napredak ima još puno. Još uvijek je mnogo toga „zakopano“ u glavama onih koji bi itekako imali što reći, i koji o svemu ovome imaju mnogo više saznanja od nas koji trenutno sudjelujemo u prikupljanju građe.

Činjenica je da na ovom našem prostoru, mislim na prostor Hasića, ima dovoljan broj onih koji bi mogli, znali, a time valjda i trebali nešto reći.

Ali, oni šute.

Postavlja se pitanje zašto šute? Je li njihova šutnja znak sebičnosti, uskogrudnosti? Ili se radi o nečemu drugom? Šutnja kao sudioništvo, šutnja kao strahom uspješno isprani mozak? Ne znam, nije na meni ni da prosuđujem niti presuđujem. Uglavnom, šutnja je na djelu, a ti ljudi očito nisu ni svjesni štete koju čine samima sebi, nisu svjesni štete koju čine budućim naraštajima i vlastitim potomcima. Možda ne misle da na taj način zadaju posljednji udarac svojoj Posavini, svome zavičaju i svome hrvatskom narodu.

Stanje duha, dakle, nije baš sjajno. Držim da bi se u ovakvom stanju beznađa morali više aktivirati, jer u protivnom – zgazit će nas. Zgazit će nas oni koji bi željeli da nestanemo s lica zemlje. Ne smijemo biti baš do te mjere pasivni. Moramo se više angažirati. Treba se zalagati za istinu. A, kada je istina u pitanju onda otvoreno treba govoriti o našim stradanjima i patnjama…

- Koji su Vam planovi za budućnost? Kanite li još nešto dodati ovim stranicama?

Planova za budućnost svakako ima, ali svi ti planovi podrazumijevaju i traže suradnju drugih. Bez suradnje nema napretka! Moramo smoći snage i izvući se iz začaranog kruga malodušja. Trebali bismo svi sudjelovati i pomagati opstanku ovih stranica. Moramo se, svim sredstvima koja imamo na raspolaganju, suprostaviti zlu koje nas je spopalo.Moramo, svi zajedno, slati poruku koja će putovati dalje, koja će se prenositi i na druge, poruku koja će doprijeti do svih onih, koji svjesno ili nesvjesno, očekuju riječ utjehe i ohrabrenja...

Ne treba čekati da nam se samo daje, nego da i mi, barem ponekad, nešto dadnemo.

Jer, treba se zapitati, što će se dogoditi kada se javi zamor kod onih, uvijek istih ljudi, koji su svojim radom dosad vukli naprijed?

- Otvoreni ste za sve teme, makar se nastoji prije svega zadržati ono lokalno. Jeste li tako i zamislili profil stranice ili ju jednostavno „uputili u život” da se razvija kako je odrede događaji sami po sebi.

Kada sam donosio odluku o pokretanju ovoga portala, prvo o čemu sam razmišljao bilo je iznaći način kako ostati povezani, bez prekidanja niti koje su vezivale.

Slijedeće pitanje s kojim sam se susreo bilo je koji, odnosno kakvi sadržaji moraju imati prioritet. Uzimajući u obzir situaciju u kojoj smo se tada nalazili, a u kojoj se, nažalost, još uvijek nalazimo, u vrijeme kada smo razasuti diljem planeta, zaključak je bio sasvim jasan. Portal mora biti „lokalnog” karaktera. Portal, na kojemu će se objavljivati sadržaji koji se uistinu tiču i dotiču naših ljudi.

Mnogi posavski portali, u to se možete i sami uvjeriti, jednostavnim „copy and paste” sistemom prenose sadržaje objavljene na velikim news-portalima i time popunjavaju prazninu koja nastaje nedostakom vijesti iz zavičaja. Koliko je to, i je li uopće dobro, teško mi je reći. Mišljenja sam da portali, koji djeluju na tom principu, nanose sebi veliku štetu, i da su dugoročno svi na gubitku: i portali i njihovi čitatelji koji te portale posjećuju upravo stoga da bi saznali novosti iz zavičaja, a na kraju zatvore stranice, razočarani, jer nisu našli ono što su tražili, ono što ih doista i zanima.

„Lokalnog” karaktera ovoga portala se ne stidim, dapače, iznimno sam ponosan što, uprkos izazovima modernog vremena, na ovaj ili onaj način, evo već šestu godinu, uspijevam održati upravo takav karakter portala.

- Čitajući stranice ne mogu se oteti dojmu da se trudite oko standardnoga jezika, dakako, poštujući i lokalni govor. To me kao prof. hrvatskoga jezika osobito veseli.

Mi koji se sjećamo bivše Jugoslavije, sjećamo se i položaja hrvatskog naroda i hrvatskog jezika u tadašnjoj državi. Sustavno se pokušavalo i radilo na iskorjenjivanju kako hrvatskog naroda, tako i njegovog jezika i kulture. Hrvatski je jezik bio izvrgnut zatiranju, a sve koji su se za njega zauzimali nazivalo se negativnim odrednicama – nacionalistima, populistima, šovinistima pa čak i „ustašoidima”. Sjetimo se samo sedamdesetih godina, kada su neki naši Hasićani završili na dugogodišnjim robijama, samo zbog „pretjerane” uporabe hrvatskoga jezika!

I u našemu zavičaju hrvatski je jezik premalo bio u aktivnoj uporabi. Jedan od razloga bio je nepostojanje svijesti o važnosti korištenja vlastitog materinskog jezika. Drugi pak razlog je bio što su kadrovi (učitelji, nastavnici) u hasićkim obrazovnim institucijama najčešće dolazili iz Srbije ili Crne Gore. A od istih se, slučajno ili ne, i nije moglo naučiti puno, barem što se tiče hrvatskoga jezika.

Da, na stranicama setrudim oko čistoće standardnoga hrvatskoga jezika. Jako mi je stalo da se na stranicama njeguje hrvatski jezik i da se sve, onoliko koliko je moguće, uzdigne na najviši nivo. Naravno, ponekad se dogode i pogreške, pogreške koje su (najčešće) posljedica gore navedenog. Ali uvijek s radošću prihvaćam svaku sugestiju glede pogrešno napisane riječi ili izraza. Ovim putem zahvaljujem svima koji su mi dosad slali dobre savjete i pozivam ih da to i nadalje čine.

- Budući ste zaposleni, a to danas u ovom globalnom svijetu znači raditi i preko standardnog radnog vremena, kada se posvećujete uređenju stranica i koliko Vam je vremena potrebno za taj posao?

Uređenju stranica posvećujem se uglavnom navečer, nakon dolaska s posla. Moj radni dan traje od osam sati ujutro do šest navečer. U pola sedam sam kod kuće, slijedi večera s obitelji, poslije večere eventualno pomaganje djeci oko „domaće zadaće” (što ipak najčešće obavi moja supruga). Onda se posvećujem stranicama.

S obzirom na pristigle priloge za objavljivanje, sjedenje za računalom može se odužiti i na dva do tri sata. Najčešće, prosjek je ipak oko sat i pol vremena. Dodamo li tome da i najveći dio posla u firmi, tijekom radnog dana, obavljam na računalu, ukupan dnevni prosjek je oko 12 sati „druženja s računalom”! Subotom i nedjeljom, kada ne radim, trudim se najveći dio vremena provesti s obitelji, ali ponekad i to nije izvedivo, pogotovu kada imam priloga za objavljivanje. Naporno jest, ali ne žalim se. Sve za dobrobit naših ljudi i našega zavičaja!

- Odnos Vaše obitelji prema tom poslu? Pomažu li Vam ili su stranice ponekad razlog neslaganjima? Mislim da je sreća da je i Vaša supruga Posavka iz Dubice pa sve to prati s većom ljubavlju i razumijevanjem.

Vođenje jednog internetskog portala uvijek podrazumijeva i određenu žrtvu. U mojemu slučaju, žrtva je vrijeme. Vrijeme koje bi, da se ne bavim ovim poslom, posvetio obitelji, svojoj supruzi i djeci. Na sreću, i supruga i djeca imaju razumijevanja za ovo što radim. Štoviše, pružaju mi veliku potporu. Posebno supruga, koja je svjesna važnosti postojanja ovakvog portala, jer i sama je bila prognanik. Ona jest Dubičanka, ali kako vrijeme odmiče sve više je Hasićanka, pa se „brinem” da će, na kraju, Hasić voljeti i više nego ja! Ali, dobro je što je tako. Ljubav prema Hasiću pokušavamo usaditi i u našu djecu, i evo, hvala Bogu, i oni ga s radošću posjećuju kad god je moguće.

- Veliki dio stranica je posvećen prošlosti. Je li to zbog straha da budućnosti na tim prostorima ni nemamo, ili da je upitna, a sadašnjost je tako sumorna?

Kao prvo, budućnosti na ovim prostorima itekako će biti, jer da ne mislim tako, ne bih ni činio ovo što činim.

A što se tiče sadašnjosti, ona nam jest sumorna, ali ipak teži i veći problem je malodušje, apatija i beznađe u koje smo upali. Sve je uzalud, ne vrijedi ni pokušavati! – možda ponekad ljudi pomisle. Ili u najboljem slučaju treba čekati bolja vremena ili čudo s neba.

Ono što ne mogu razumjeti je da mi, žrtve agresije, i danas tako lako pristajemo na manipulaciju onih koji su s nama manipulirali i početkom devedesetih, onih koji su nas željeli, i još uvijek žele, izbrisati s lica zemlje. To se kosi s načelima zdravog razuma!

Zato nam je ipak svima prva zadaća tražiti načine kako se pokrenuti, kako pobijediti malodušje, kako probuditi vjeru da budućnosti ipak ima. Kako probuditi svijest da je ovo, što nam se dogodilo i što nam se još uvijek događa, tek neravnina na putu kojim prolazi kotač Povijesti.

- Kako sam se u više navrata javljala na stranicama često sam u dvojbama „namećem li se ja i kradem li prostor drugima”. Možda bi se i drugi trebali javljati. Ili pak nemaju interesa i volje da to rade. Kakvo je Vaše mišljenje o tom? Meni bi osobno bilo vrlo drago da drugi nadopunjuju ono što pokušavam napisati i sačuvati od zaborava?

Svaka riječ, svako slovo, svaka slika objavljena na ovom portalu ogroman je korak naprijed u nastojanjima da se spasi što se spasiti dade.

S ovime što dosad imamo postigli smo dosta, ali ne ono što smo postavili kao cilj: a to je otrgnuti od zaborava sve ono što su nam naši pretci ostavili u naslijeđe i sačuvati za buduće generacije Hasićana, kojih će, uvjeren sam, iako trenutačna situacija ne daje prostora za optimizam, itekako biti.

Prostora, dakle, ima dovoljno za sve, daj Bože da jednoga dana dođemo u situaciju da imamo više nego što možemo objaviti! Iako, dvojim da ćemo to doživjeti.

Još jednom pozivam sve neodlučne, javite se! Šaljite tekstove, slike, šaljite sve što mislite da je vrijedno za sačuvati.

Naša djeca i djeca naše djece biti će nam zahvalni.

- Teško je uređivati ove stranice bez „crne kronike”, bez politikantstva, bez naslova koji svraćaju pozornost i „prodaju novine”. Je li i Vama dolazila „napast” da prestanete s ovim radom?

Da, dvojbi je bilo, i to više puta. Svatko od nas se ponekad nađe na nekom raskrižju na kojemu mora odlučiti hoće li dalje lakšim ili težim putem. Prekinuti s radom ili nastaviti s nečim što, na prvi pogled, ne donosi ploda. Ali, na kraju, uvijek bih odabrao onaj drugi, za mene osobno teži put. U trenutcima premišljanja, kada bih se osjećao umornim i iscrpljenim, znao bih reći, „ovo što si činio dosad je vrijeme sjetve, imaj strpljenja, stići će i vrijeme žetve”.

Najkraće rečeno, osjećam se pozvan da činim to što činim. Suosjećanje, osjećaj za pravdu, moral, obraz, pa i patriotizam (rodoljubni i zavičajni) - to je ono što me „tjera” dalje. Sve ono što sam primio od onih koji su me odgajali i učili želim prenijeti onima koji dolaze i koji će doći! Uostalom, zar nam to nije dužnost?

A vjera u Boga i spoznaja da će Božja ipak biti zadnja, daju mi snagu da izdržim.

- Što je ono što Vas je najviše razveselilo u proteklih šest godina vezano uz posao uređenja ovih stranica? I suprotno, što Vas je najviše rastužilo?

Ono što me je u proteklih šest godina uvijek veselilo i što me još uvijek ponajviše razveseli su novi sadržaji na stranicama. Lijepo je kada imam nešto za objaviti i ponuditi čitateljima za čitanje.

Nasuprot tome, ono što me je najviše rastužilo su kojekakve priče koje nemaju nikave veze sa realnošću, izmišljotine o razlozima mojega angažiranja na ovim stranicama. Prema tim pričama, razlog mog angažiranja je financijska korist. A to je daleko, veoma daleko od istine.

Onima, koji se bave širenjem takvih izmišljotina, bi bilo dobro da prije nego što izuste neistine o ljudima koji odvajaju svoje slobodno vrijeme za dobrobit zajednice, promisle o tome što rade.

- Suradništvo s ostalim stranicama „hasic.dk”, našeg mještanina Josipa Vučkovića i „domaljevac.com” Perice Mišića čini mi se da je u prijateljskom ozračju. Tako treba i biti, osjećate li to kao bogatstvo?

Suradnja s gosp. Mišićem, urednikom portala domaljevac.com, i gosp. Vučkovićem, pokretačem i urednikom prvog hasićkog portala hasic.dk, od samog je početka bila izvrsna, a takva je i danas. S gospodinom Mišićem sam skoro u svakodnevnom kontaktu, a s gospodinom Vučkovićem s vremena na vrijeme, prema potrebi. Osobno, želio bih da se suradnja još više produbi, na dobrobit svih Hasićana.

Sva trojica smo na istom zadatku, a posebice gosp. Vučković i ja. Obojica se trudimo, svaki na svoj način, da spasemo što se još spasiti dade. Obojica vodimo portale koji su zapravo podsjetnik na ovo što nam se danas događa. Oba portala nas, svaki na svoj način, upozoravaju na položaj u kojem se nalazimo. Ne radi toga da nas se potakne na malodušje i odustajanje, nego je to poziv na suprostavljanje zlu koje nas je snašlo.

Posebno bih istaknuo rad gosp. Vučkovića: ono što je on, pokretanjem portala hasic.dk učinio za Hasić, nemjerljivo je. Toliko toga je spašeno od zaborava i propasti. Pri tome prvenstveno mislim na sve one fotografije kojima „hasic.dk” obiluje. Zamislimo da nema tog portala, da nema svih tih slika koje nam svjedoče o jednom vremenu, koje su naša povijest, naša prošlost, a na neki način i naša budućnost!

- Možda nezgodno pitanje, no zanima me je li Vas stranice i materijalno obvezuju, tj. kolika je cijena?

Na ovo pitanje djelomično sam već odgovorio u jednom od prethodnih pitanja (o tome što me je najviše rastužilo u proteklih šest godina), ali, naravno, čitatelji zaslužuju konkretniji odgovor. Dakle, angažiranje na ovim stranicama ne donosi mi nikakvu financijsku korist, upravo suprotno! Sve troškove održavanja i vođenja portala snosim sam, sve plaćam iz vlastitog džepa. Nije to nekakva velika svota, radi se o nekih 400-500 eura godišnje (plaćanje domene, webhosting, redovita nadogradnja i aktualiziranje software-a za izradu web-stranica, itd.). Ali, kada bi troškovi bili i veći, ne bih žalio platiti, meni su moj zavičaj i moji ljudi, moji susjedi i prijatelji, svi koji dolaze na ove stranice i čitaju ih, ipak važniji i potrebniji od novca.

- I na kraju što biste još htjeli reći ili poručiti, a što nije obuhvaćeno mojim pitanjima?

Vašim pitanjima obuhvaćen je najveći dio onoga što sam imao za reći, pa ću stoga ponoviti ono što sam možda već rekao, a što držim da je najbitnije. Svojim Hasićanima poručio bih slijedeće:

Dragi Hasićani!

Budimo ponosni i čvrsti u zajedništvu! Ne klonimo duhom! Hasić je naš zavičaj. Naslijedili smo ga od naših predaka i naša je odgovornost predati ga budućim naraštajima.

Ne zaboravimo to. Nikad!

Hvala Vam na odgovorima. Želim još puno ispisanih stranica i dugi vijek Vama, Vašoj obitelji i stranici „hasicani.com”.

Hvala i Vama što ste se sjetili ove lijepe obljetnice, i što ste mi pružili prigodu da se na ovaj način obratim čitateljima i iznesem im neka vlastita razmišljanja i stajališta.

Reagiranja

Kapa dolje gospodinu Željku Brandiću na svemu što je izrekao u objavljenom razgovoru kojeg je s njim vodila gđ. dr. Ružica Saric-Šušnjara. Bit ću slobodan i reći kako bi svi Posavci koji se bave medijima ovaj razgovor, barem neko vrijeme trebali sebi "zalijepiti iznad kreveta", a naravno i svi Posavci općenito, mladi i stari. Ne mogu ne citirati riječi uvaženog gospodina Brandića: "Najkraće rečeno, osjećam se pozvan da činim to što činim. Suosjećanje, osjećaj za pravdu, moral, obraz, pa i patriotizam (rodoljubni i zavičajni) - to je ono što me „tjera” dalje. Sve ono što sam primio od onih koji su me odgajali i učili želim prenijeti onima koji dolaze i koji će doći! Uostalom, zar nam to nije dužnost? A vjera u Boga i spoznaja da će Božja ipak biti zadnja, daju mi snagu da izdržim." Neka ove a i sve ostale u razgovoru izgovorene riječi nadahnu i ohrabre sve one mlade potencijale koji su se do sada kolebali, aktivirati se ili ne?! Nakon strašnih i najčešće nepotrebnih sukoba i ratova, mnogi su s pravom rekli: "Radije bih živio za domovinu, nego li umro!" Eto, ratova uz Božju pomoć, ne će više tako skoro biti, nadajmo se nikada, pa je pitanje "Zašto naši mladi za domovinu više ni živjeti ne žele" još opravdanije. Unatoč svemu, siguran sam da će se ti potencijali probuditi, a s njima i cijeli naš hrvatski narod, hrvatski prostori i domoljubi, uvijek u službi Bogu, narodu i ljubavi prema svojim bližnjima, ma kako se oni zvali ili izjašnjavali. Svako dobro.

Josip Križić (Hrvatski katolički portal - www.raskrizje.com).

  • "Postali smo previše sebični i sve želimo samo za sebe" "Postali smo previše sebični i sve želimo samo za sebe"
  • "Isus je došao svakom čovjeku i svakoj naciji" "Isus je došao svakom čovjeku i svakoj naciji"
  • Čovjek koji ima što reći Čovjek koji ima što reći
  • "Kušnjom koja još traje trebamo pokazati jesmo li zlato ili smo piljevina koju će odnijeti vjetar" "Kušnjom koja još traje trebamo pokazati jesmo li zlato ili smo piljevina koju će odnijeti vjetar"