Župa Tišina između pjesme i utihnuća

Neumoljivo ostaje pitanje: Hoće li Tišina utihnuti? Hoće li potjerati mladica iz panja? Hoće li se vratiti smijeh u sokake i uz ceste ovog pitomog kraja?

Piše: fra Miro Jelečević

Reportaža je pisanje očevica, onoga kojemu u oči upadaju ljudi, područja, mjesta. I odatle on veze svoju priču. Naravno, reportažu se ne piše tek s lica mjesta, nego se za nju priprema, zanima se za povijest predstavljanog kraja i njegovih ljudi. Reportažu se može pisati s više ili manje zanosa, onog nečeg skrivenog u čovjeku što ga tjera da ispod fakata, brojeva, lica i oblika, zaviri malo dublje, da se upusti u samu priču, da ga viđeno dodirne i ponese. I sve to onda pretače u riječ.

Ponekad opet, a to je moj slučaj, još prije nego počnemo pisati reportažu imamo muku s dodirnutošću. Ne samo s onim što priča izaziva u nama, već prvenstveno s onim što u nama izaziva priču.

Za božićni broj Svjetla riječi hoće se reportaža o Tišini, župi bosanske Posavine. Mene, kao pisca ove reportaže koji potječe iz tišinske župe, to ne ostavlja mirnog i neizazvanog. Naprotiv. Zato ovo neće biti klasična reportaža.

Pustoš i odvažnost

Kad se krene od Orašja preko Domaljevca prema Zapadu - prema susretištu Bosne i Save - tek malo se skrene s glavne ceste i stiže se u Novo Selo. U oči se uvlači prostor koji bi stari Latini nazvali horror vacui - užas praznine i pustoši. Riječi zanijeme. Svakim prizorom progovara destrukcija: porušene kuće - domaći uradak rušitelja i pljačkaša -, zarasla kućišta, razbujalo šiblje, propala cesta, vrećice smeća uz put. Idealna scena za snimanje filmova strave i pustolovine.

Hrabri ljudi, a kojih je malo u selu tako novog imena, zaslužuju više od poštovanja. Tek otprilike 75 Novoselaca usudilo se povjerovati u starozavjetnu riječ o ostatku i mladici koja ce isklijati iz panja. A opet ta riječ davno je rečena; stvarnost pak na svakom koraku djeluje šok-terapijski: Više je, naime, fazana u nekad prosperitetnom selu, bogatom mladošću i vrijednim rukama, negoli njegovih stanovnika. Jedino što može biti prevaga u tom nadmetanju jest zbroj povratničkih godina. On kudikamo nadilazi broj fazana.

Nije mi namjera pisati elegiju o selu i župi koji su dio mog života. Također ne želim biti defetist. Vjerujem u budućnost i u ono što vjernički zovemo Božijom providnošću. Upravo u predbožićno vrijeme toga nam ne fali: njome vrve biblijske priče, nje su pune naše pjesme i dobre želje, ona nas sačika iza svakog ćoška. Ta vjera, koliko god bila krhka i doslovno neizvjesna, očituje se u obnovljenim kućama Novog Sela (njih 25) kao i u lijepo obnovljenoj grobljanskoj kapeli. Očituje se u riječima krhke starice Mare Jelečević da se nigdje, čak ni u Istri u kojoj je za rata našla utočište, ne diše bolji zrak. Vidljiva je takoder u okupljanju na Dove (Duhove), na patron župe, na Svisvete. Okupe se tada Novoselci s bezbroj strana. Živnu cesta i groblje. Smijeh i suze. A potom opet mir.

Komšije i Tišina

Iz Novog Sela, smještenog paralelno uz prometnicu Bosanski Šamac-Orašje, put vodi u Tišinu. Prolazi se pri tome kroz dio Novog Sela nastanjen Srbima. Kuće prijeratnih dobrih komšija čitave su sve do jedne. Za razliku od povratničkih, obnovljenih kuća, ipak izgledaju oronulo. Kao i ljudi. Kad se s njima zapodjene razgovor o prošlom ratu, kao neko opravdanje biva rečeno: ,,Nijesmo ba to mi učinili!". Tko jest učinio, tko je protjerao narod čitave jedne župe, tko je opljačkao, rušio, isjekao stoljetne šume, tko je na ,,društvenom zemljištu" naselio ljude dovedene s drugih strana, tko je na najokrutniji način ponižavao, mučio i pobio ljude: sve to ostaje skriveno u šutnji i u pobratimstvu u krvi i u zlu.

U Hrvatskoj Tišini - ima naime i Srpska Tišina - stvari izgledaju malo drugačije. I ondje ima razrušenih kuća. I ondje su sve opljačkane i devastirane. I ondje se pustoš suvereno drži. Ali ipak: novi sloj asfalta, manji broj srušenih kuća, veći broj povratnika (oko 115), novootvorena trgovina preko puta crkve, uređeno seosko igralište na kojem se redovito igraju utakmice, prolaznika može navesti na pomisao da je riječ o sasvim uobičajenoj sredini, možda tek pomalo povučenoj i pospanoj.

Usred sela stara četverogodišnja škola. I danas u njoj ima nešto učenika ,,prave" nacionalnosti. Pod školskim krovom je i Matični ured: dokumenti i uvjerenja ispisuju se na pismu ,,osloboditelja" ovih prostora. Tu sam spoznao da sam državljanin ne samo zemlje u kojoj živim, nego takoder jedne tvorevine oblikovane zločinom i progonom. ,,Republike" kojoj bi osim njezine trenutne nacionalne odrednice još bolje odgovarala riječ ,,očišćena". Od banjolučkog kraja preko Posavine do istočne Bosne. Međutim, njezina čistoća još ni u kojem slučaju nema veze s pročišćenjem. Niti ima naznaka kad bi se to moglo dogoditi.

Odmah preko puta škole uzdiže se stara - nova župna crkva. Predratna crkva je građena sedamdesetih godina i slovila je kao ,,biser" neduhovne, šegrtske i ružne crkvene arhitekture. Župnik fra Marko Kobaš pokušao je prije dvadesetak godina nutarnjim i vanjskim uredenjem donekle popraviti učinjeno. Pred sam rat podignut je toranj u obliku stiliziranih sklopljenih ruku s križem. Za fra Markova župnikovanja podignuta je i nova, prostrana župna kuća. U ratu je toranj dobrom porcijom eksploziva polegnut na zemlju. Crkva je razotkrivena i devastirana. Župna kuća prenamijenjena u ,,štab oslobodilačke vojske". Treba li reći da je u procesu prenamijene temeljito opljačkana i oštećena.

Pogled niz povijest

U ovom igranju s podacima vratio bih se malo niz povijest. Tišina je s okolnim selima -Gornjim i Donjim Hasićem, Novim Selom i Tursinovcem - prije svoje zadnje nulte godine, tj. 1992., imala preko 5000 vjernika i više od 1000 kuća.

Veliki petak te godine bio početak potpunog progona tišinskih župljana. Nešto sitnog naoružanja pred teškom artiljerijom zla i mržnje nije imalo puno šanse. Oni koji su ostali zajedno sa župnikom fra Jozom Puškarićem pohvatani su i neljudski, upravo bestijalno, mučeni i ubijani. Mučki je ubijeno šesnaest (16) ljudi: po iskušanom receptu zakopani su na nepoznatom mjestu i vjerojatno još ,,sekundarno ubijani" seljenjem njihovih ostataka. Zlo skriva svoje tragove. U zaborav i šutnju.

U nekim sretnijim vremenima, od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u tišinskoj župi dogodio se demografski bum. Plodna zemlja, ustrajan rad, vjera u život i Onog koji život daje urodili su brojnim obiteljima. Djece i mladosti bilo je napretek. Iz tog perioda su i gotovo sva duhovna zvanja tišinske župe.

Puštajući se još dalje niz povijest možemo naći podatak da je današnji patron Majčinstvo BDM (slavi se 11. listopada) ,,uveden" tek 1950. godine i zamijenio je dotadašnjeg zaštitnika sv. Petra. Još dalje uzvodno naći ćemo dva zastrašujuća podatka: prvi, vrlo poznati kaže da je ustaški režim činio zločine i teror nad lokalnim srpskim stanovnistvom tijekom Drugog svjetskog rata; drugi pak, nepoznati i zabranjeni podatak, veli da je osveta osloboditelja 1945. bila užasna i da ništa manje ne zaslužuje ime zločina. Samo ovaj put bez kazne, bez mogućnosti da se u Zemlji bratstva i jedinstva o njemu ikad javno progovori.

U ovom povijesnom rivjuu naći ćemo se u čitavom nizu gradnji, pregradnji, obnova. Godine 1931. podignuta je stara župna kuća, za to vrijeme solidna i dobra građevina. Druga polovica 19. stoljeća je veliko gradilište: gradi se kapelica sv. Ante u Gornjem Hasiću (1896), potpuno obnavlja postojeća župna crkva (1892), podiže se župna crkva sv. Petra na mjestu dotadašnje kapelice (1874), gradi se i obnavlja župna kuća 1851-1853. Ono što ispod svake gradnje stoji jest narodom sa svojim fratrima. S njima je Tišina postala župom 1858., a deset godina prije toga samostalnom kapelanijom. Za osamostaljenje kapelanije i župe najviše zasluga imao je fra Anto Nedić, koji je od gradačačkog bega kupio zemljište za župnu kuću i crkvu na mjestu gdje je bio begov trošni i zapušteni konak. A tim događajima govore malobrojni dokumenti sačuvani u arhivu toliškog samostana.

Što je prije bilo, u vremena kad je Tišina bila u sastavu župe Garevo, Bijela i Ravno ili kad je Mihaljevica (naselje na području današnjeg Bos. Šamca) bila važno trgovačko mjesto ili kad je susjedna Crkvina - danas potpuno pravoslavno selo - bila katoličko Crkvište, sve su to otplavile rijeke, ratovi i njima uzrokovana brojna seljenja. Ostao je tek po koji isklesani kameni križ na starim grobljima. I nešto malo sjećanja.

Fatalni lokaliteti

A sjećanja su važna za život. Iz onih pozitivnih i dobrih čovjek hrani svoj nutarnji oblik i ukorjenjuje se u vremenu i prostoru. Iz onih negativnih može otvoriti vrata zlu i nevolji. Ipak i jedna i druga čine život i valja s njima postupati s ponosom i oprezom. Bez tih sjećanja bilo bi nemoguće ponovo početi život u Tišini.

A taj početak otežala su i umnogome onemogućila dva fatalna lokaliteta: Hrvatska Kostajnica i Dayton. Prva se vijori pod čudnim sloganom: ,,Neka smo napokon svoji na svome!" Onamo su namamljeni ljudi iz bosanske Posavine, mahom upravo iz tišinske župe. Sipala su obećanja baš rasipno, ko što se inače tuđim - makar on bio i državni neprijatelj - rasipa i razbacuje i što se lako daje. Ljudi su odvedeni iz svoje sredine, nafilovani nekom oporom odbojnošću prema svojem zavičaju i zemlji, smješteni u srpske kuće, zaposleni u fiktivne vojne odrede. I prepušteni sebi. Tuđmanova zaluđena i slijepa politika prodaje onog što nije njegovo i podebljanja hrvatskih granica, tišinsku župu je skupo koštala.

Vrijeme je pak učinilo svoje: politika, državna i crkvena, ostala je na deklarativnoj razini i nije čak ni ozbiljnije pomišljala da pomogne u povratku, a ljudi se kako-tako snašli i započeli nove živote.

Drugo fatalno mjesto jest tragikomični Dayton. Ostat će zapamćen ne kao mjesto kojem se ima zahvaliti završetak rata, nego kao mjesto u kojem je zločinu, agresiji i nepravdi priznato pravo. Tišina je, kao i najveći dio bosanske Posavine, nakaradnim zemljovidima i jos izopačenijim trgovinama, pripala kao nagrada okupatorima i zatiračima. Međunarodna zajednica, koja nam fatamorganično izgleda kao ideal demokracije i mogućnosti ostvarenja prava, nije ništa učinila da pomogne povratak prvih poslijeratnih godina.

Naprotiv i mutava početna obnova kuća bila je stopirana na bezbroj načina: razbijanjem, prijetnjama, pljačkanjem. Tek dugih pet godina nakon dejtonskih potpisa počeo je mukotrpni i stidljivi povratak. Pred strukturiranom nepravdom ni tadašnji župnik fra Pero Baotić nije mogao puno učiniti.

Povratak, obnova i Hasići

Stvari se počinju donekle micati tek od 2003. godine. Župnik fra Joso Oršolić, upornošću kakva se rijetko susreće, obnavlja župnu kuću i u nju useljava pred Božić 2003. Od tada tišinska župa je ponovo veliko gradilište: obnavlja se devastirana filijalna crkva u Gornjem Hasiću, unutra se uređuje i ukrašava lijepim postajama Puta križa (vitrajima) akademskog umjetnika i domaćeg sina Vlatka Blažanovića; obnavlja se filijalna crkva u Novom Selu; uređuju se groblja; obnavlja se stara župna kuća, predvidena da bude centar za okupljanje župljana i neke vrste Kuća mira; donacijama hrvatske Vlade obnovljene su škole u Gornjem i Donjem Hasiću; ove godine pokrivena je župna crkva i počelo se s njezinim unutarnjim uredenjem; ponovo je uz crkvu podignut toranj koji dominira ovim dijelom Posavnine.

Iz središta župe, od crkve prema jugu nalaze se Hasići, Donji i Gornji. Oba Hasića su pod zaštitom sv. Ante: Donji Pustinjaka, a Gornji Padovanca. lako bi im ime moglo sugerirati prije nešto drugo, bila su to čisto katolička i hrvatska sela: prije rata velika i bogata sela s više od 2000 stanovnika. Na kraju Drugog svjetskog rata premnogi su stradali i pobijeni, ali volja za životom bila je jača.

U zadnjem ratu ondje je uništeno najmanje kuća, jer su se u njih uselili Srbi iz gradačkog kraja. Povratkom Hasićana na svoje - dosad se vratilo njih 200 -doseljenici su uglavnom otišli. Velim uglavnom, jer su neki Hasićani zauvijek odustali od povratka i prodali svoje kuće. Usprkos svim teškoćama, odvažni su to ljudi. Ilija i Mara Petrić pokrenuli su malu pekaru koja opskrbljuje nekoliko trgovina kruhom. I žele nekog uposliti i raditi više, samo da se još nešto svijeta vrati. Vinko i Anka, Šimo i Mara, da spomenem tek neke, uvijek su spremni na pomoć i suradnju sa župnikom.

U školi u Donjem Hasiću otvoren je mali muzej starih stvari: od tkalačkih stanova, nošnje i posuđa, kolijevki i ručnika. Sve to je, razbacano kojekuda, nekim čudom preživjelo rat i barem fragmentarno govori o prošlosti i životu ove župe.

Ima li smisla?

A život ide dalje. Tišina ima perspektivu, usprkos svim nevoljama i nepravdama koje je trpjela i još trpi. Plodna zemlja, koju je dio ljudi odlučio obrađivati za potrebe sjemeništa u Visokom, blizina Bosanskog Šamca, koji će se ipak kad-tad morati otvoriti za sve svoje stanovnike, odlična prometna pozicija, postojeća ill obnovljena infrastruktura (struja i telefon), sve su to neke dobre stvari kojima se početno može računati.

Tišinski župljani nisu potpuno nezainteresirani za svoj kraj. Dolaze, okupljaju se, razgledaju. Mnogi su se doduše snašli u Hrvatskoj ili drugdje po svijetu, all ne zaboravljaju svoj kraj. Za patron župe ove godine okupilo se preko tisuću župljana. Pjevalo se, igralo, veselilo. Ljudi opažaju da se mnogo toga radi i da je puno već urađeno.

Povratnici zajedno sa župnikom čine zanimljivu zajednicu. Za mnoge ni godine ni načeto zdravlje nisu prepreka da se svake nedjelje u lijepom broju okupljaju na euharistijskom slavlju. Fra Joso je neumoran i ne odustaje. Kuca na mnoga vrata. I nije da poteškoća i problema pri tome nema. Nosi ga ipak vjera da sva obnova i sve zalaganje ima smisla. I da treba ustrajati.

Ima o Tišini jedna legenda. Kaže: Sv. Jakov Markijski, fratar i gorljivi propovjednik, jednom nekad davno propovijedaše u tišinskom kraju. Njegovu žarku riječ nadglasavalo je kreketanje žaba. I on ih zapovijeđu utiša, veli priča. Iz osobnog iskustva ipak znam da u tišinskoj župi žabe jos krekeću. Stoga: Ili se Jakvoljeva zapovijed s vremena izlizala i postala nedjelotvorna ili se dogodila čudna zamjena pa su utišali ljudi.

Neumoljivo ostaje pitanje: Hoće li Tišina utihnuti? Hoće li potjerati mladica iz panja? Hoće li se vratiti smijeh u sokake i uz ceste ovog pitomog kraja? Odgovor zna valjda jedino Bog. I možda donekle sami župljani tišinski.