Zemlja orlova

Ovaj tekst posvećujemo onima koji su stoljećima radili za dobrobit svojega hrvatskoga puka u Hrvatskoj i Bosni, te diljem svijeta, ocima franjevcima. Bez njih ne bi bilo Bosne ni naše Posavine.

Na srcu su nam osobito franjevci: fra Ferdo Boban, fra VlatkoSoldo, fra Anđelko Kamenčić, fra Lovro Gavran i drugima koji darovaše „Svoje vrijeme albanskome narodu“1.

Mislimo i na albanske franjevce koji su se školovali u Bosni, među kojima i fra Gjergj Fishta, pjesnik, zvan „albanski Homer“ (1871-1940), albanski kandidat za Nobelovu nagradu. Prijatelj našeg Silvija Strahimira Kranjčevića iz vremena njihovog boravka u Livnu. Ne zaboravljamo ni albanske fratre koji su podnijeli mučeništvo komunističkog režima.

Piše: Petar Šušnjara

Upravo je završila reportaža na prvom programu HTV o Albaniji – zemlji orlova. Vrijeme za prikazivanje emisije idealno s više aspekata: poslije dnevnika svi ostaju uz televiziju; očekuje se utakmica Lige prvaka dva elitna kluba; termin koji se i inače smatra privilegiranim. Emisija nije ostavila na mene pozitivan dojam. Po svojoj ponudi ne zaslužuje takav izuzetni trenutak za prikazivanje. Sud nije iz raznih priča o Albaniji, nego na temelju življenog iskustva u toj zemlji od nekoliko godina. Zapravo, kada bismo se upuštali u ocjene kvalitete onog što nam nudi hrvatska dalekovidnica, ne bi se mogli pohvaliti da su nas previše razmazili kvalitetnim i vrijednim emisijama. U kontakt emisijama vrlo često se ponavljaju ista lica. Ukoliko se radi o političkim temama, a prisutni su poltičari, naravno lijevi i desni i oni koji su i tamo i amo, onda prisustvujemo ili favoriziranjima ili pak uobičajenim predbacivanjima krivnje, što je jedino što naši političari znaju. Krivi ste vi! Ne, nego vi! Nezalice ste vi.... I tako unedogled. Vjerujem da je mali postotak ljudi koji to, upravo zbog takvog pristupa, više i gleda. Nagledali smo se toga u Saboru. A čudo je što se Sabor nije počeo rušiti ili barem crvenjeti od „bogatog rječnika“ koji se u međusobnim komunikacijama upotrebljava. Sa saborske govornice, Sabora koji nazivaju časnim i visokim domom!

Sreća da to djeca ne gledaju i ne slušaju, jer bi za takav rječnik sigurno bili prekoreni od svojih roditelja, a možda čak i od odgojitelja.

Vratimo se Albaniji. Onoj koja ima svoju stariju i noviju povijest, onoj u kojoj smo zbog službe boravili nekoliko godina koncem prošlog i početkom ovog stoljeća i onoj koju smovidjeli u mjesecu listopadu 2013. godine, praveći analize i usporedbe prošlih vremena sa sadašnjim.

Albanija nekoć...

Nema sumnje da Albanija, za mnoge čitatelje, predstavlja nepoznanicu, a kako je to skoro prvi susjed, izazov je da ju upoznamo. Priča se....

Albanija je jedna od siromašnijih zemalja Europe. Prije nekih petnaestak godina kad sam stupio u Albaniju, rekao bih bez dvoumljenja da je stvarno bila najsiromašnija zemlja Europe. I najprljavija. I bez reda. Zemlja u kojoj vlada zakon jačega, a u prometu onoga tko ima jaču trubu. U glavnom gradu, Tirani, početkom 21. stoljeća roba, voće i povrće se prodavalo na nekoj ceradici ili plastici na blatnjavoj ili prašnjavoj cesti. Vrlo često neasfaltiranoj u užem središtu grada. Lana (riječica koja protječe stotinjak metara od glavnog trga) više je sličila kloaki nego bistrom potoku, Ta riječica izvire nedaleko u brdima planine Dajti, koja se nadvila nad Tiranom, a koja zimi, unatoč blagoj mediteranskoj klimi u Albaniji, vrlo često biva pokrivena snježnim pokrivačem.

Granice grada Tirane 2000. godine, putniku, koji je prvi put dolazio u Albaniju, bile se velika nepoznanica. Grad se širio, posebno prema Draču, ali kao da nitko nije znao gdje staviti tablu „Tirana“ koja bi značila početak grada ili pak nije bilo interesa za takvim informacijama. Ni ulice nisu bile obilježene osim možda par glavnih. A adrese su se pisale „neboder nasuprot hrvatskoj ambasadi“, jer često nije bilo postavljenih brojeva.

Ista pravila su vrijedila i za ostale gradove. U Skadru, Draču i ostalim centrima postojale su određene orijentacijske točke prema kojima se trebalo snalaziti i usmjeravati kretanje. Vizualno praćenje i pamćenje je bilo vrlo važno.

Teško je konstatirati da nije bilo urbanističkih planova, no prema nekim vidljivim pokazateljima, ako su i postojali neki planovi, nisu se poštivali. Objekti su bili uz sam rub ceste, a često i unutar prometnice. Neshvatljivo je kako su se neki objekti sagradili, jer se do njih vrlo teško dolazilo i osobnim kolima. Teškim kamiona je to bila nemoguća misija. Pogotovo se okrenuti pred takvim kućama. O poštivanju zakona najbolje svjedoči kuća sagrađena u samom amfiteatru u Draču, svakako najvrijednijem spomeniku tog grada iz rimskih vremena, a prema nekim navodima najvećem na Balkanu (II stoljeće).

Uz obalu od Skadarskog jezera (na crnogorsko-albanskoj granici) do jezera i mjesta Butrinta (na albansko-grčkoj granci) sagrađeni su mnogi ugostiteljski objekti. Njihova udaljenost od mora je na nekim mjestima manja od onog što kod nas propisuje zakon o pomorskom dobru. Uz to treba reći da je obala Jadranskog mora (albanski dio) muljevita i vrlo plitka, što je vjerojatno rezultat velikih nanosa poslije kiša i proljetnog topljenja snijega na planinskim masivima sjevernog dijela Albanije. Riječna korita se povećaju za nekoliko puta, količina vode također i donosi u more zemlju, pijesak, šljunak, a nažalost često i smeće koje se baca u rijeku i završava nekontrolirano u more. Kako je obala plitka nema velikih aktivnosti mora na njoj i često taj otpad ostaje na obali, što ostavlja lošu sliku. Struja koja dolazi s juga, i „potpomognuta“ jugom (vjetrom) dio obale čisti i tada smeće završava na obalama Crne Gore i Hrvatske.

Slika obale Jonskog mora je potpuno drukčija. Plaže su pjeskovite, dubina veća, more kristalno čisto. Drugi svijet. Vjerujemo da je taj dio veliki turistički potencijal koji Albanija treba sačuvati od neplanirane i pretjerane izgradnje i iskoristiti za korak u pravom smjeru.

Mnogo je negativnog rečeno u ovom dijelu, posebno što se tiče uređenja Albanije, njenih gradova, infrastrukture. Bez sumnje, za takvo stanje postoje određeni razlozi, jer Albanija, odnosno ovi prostori, imaju dugu povijest. Postoje nalazi iz predilirskog doba, iz doba Ilira koji su, upravo u ovom dijelu, imali svoj dom i prostirali se do srednjedalmatinskih otoka. Iz rimskih vremena je amfiteatar u Draču, ostaci grada Apolonije kod današnjeg Fiera, Butrint, nasuprot otoku Krfu, koji je, bez sumnje, jedan od najvrijednijih spomenika u Albaniji. Spomenik, koji je pod zaštitom UNESCO-a, kao vrijedna svjetska baština. Usput spomenimo da su i Berat i Gjirokaster, gradovi također pod zaštitom UNESCO-a te folklorno pjevanje kao nematerijalni dio bogatstva.

Apolonija, ostaci rimskog grada

Skadarske utvrde

Prema nekim mišljenjima čak je i sveti Pavao prošao ovim krajem na svom putu za Rim. Kako je geopoloitički ovaj punkt važan za njega su se borili i Grci i Bizant, Bugari i Srbi, a posebno Turci. Iz tih vremena svakako treba spomenuti jednu od većih albanskih povijesnih figura – Skenderbega koji se odupro Turcima i uspostavio suverenitet na određenim dijelovima Albanije u 15. stoljeću. Vrijedno je napomenuti da je Albanija u vrijeme Skenderbega imala diplomatske odnose i s Dubrovačkom republikom, o čemu postoje dokumentu u muzeju u Kruji.

Kruja, prijestolnica Albanije u vrijeme Skenderbega; Muzej Skenderbega desno

U isto vrijeme se Skenderbeg obraćao i Papi za pomoć, svijestan teške situacije u odnosima s Turcima. Smrću Skenderbega Turci su zaposjeli Albaniju i u njoj ostali do prvih godina dvadesetog stoljeća.

Trg Skenderbega sa spomenikom Skenderbegu

Dvadeseto stoljeće je bilo burno u čitavom svijetu pa tako i u Albaniji. 1910. je godine na području Albanije izbila pobuna protiv nove centralizatorske politike mladoturske osmanske vlasti.

Tijekom Prvog balkanskog rata, Albanija je jednostrano proglasila nezavisnost od Otomanskog Carstva 1912. godine, no njezin teritorij se nalazio pod okupacijom Balkanskih saveznika - Srbije, Crne Gore i Grčke. Od siječnja do kolovoza 1912. na području Makedonije i susjedstva izbila je albanska pobuna. Odlukama Londonske konferencije 1912.g., Albanija postaje međunarodno priznata neovisna kneževina.Za vrijeme Prvog svjetskog rata veći dio Albanije je okupirala Austrougarska, a južni dio sile Antante, kao dio Solunskog fronta. Nakon proboja fronte 1918., Albanija dolazi pod okupaciju Saveznika, Francuske i Italije, sve do kraja Pariške mirovne konferencije 1920.g. Tada Albanija postaje republika. Međutim susjedne države (Kraljevina SHS i Grčka) su nezadovoljne odlukama Pariške konferencije i prodiru u dijelove Albanije prisvajajući ih. Problem je riješen tek intervencijom Lige naroda 1926. godine.

Od 1928. Albanijom vlada kralj Zogu koji ostaje na vlasti do 1938. A od tada je Albanija marionetska država pod vlašću Italije, koja je pomagala SS trupama Njemačke u osvajanju Grčke i gušenju otpora u zemljama bivše Jugoslavije.

Hoxha i vrijeme komunističke vladavine u Albaniji

Od 1944.g. na vlasti su komunisti na čelu s Enverom Hoxhom i vladaju Albanijom do 1990.g. kada nastupaju demokratske promjene i višestranački izbori.

Vrijeme komunističke vladavine obilježeno je stresnim promjenama u odnosima s ostalim svijetom. Za Hoxhu su odnosi prema saveznicima temeljeni prema njegovoj, odnosno njihovoj, viziji komunizma. Prvih godina najbliži prijatelji Albanije bili su jugoslavenski narodi na čelu s Titom. Čak se spominjalo i priključenje Albanije Jugoslaviji. Međutim, posjeti Hoxhe Titu umjesto da poboljšaju odnose između dvije zemlje zahlađuju se, budući Tito prema mišljenju Hoxhe nije na liniji ortodoksnog komunizma. Njegovo je bogatstvo neprikladno za komunističkog lidera i s tim se Hoxha nije mogao složiti. Unatoč kritikama nije odbio Titov poziv da posjeti Bled i Bledsko jezero. Kad mu je Titov pas zaprljao jedino odijelo koje je imao, pokazao je svoje nezadovoljstvo. Tito se na to samo nasmijao i rekao da će mu dati deset novih odijela, što je umjesto zadovoljstva izazvalo daljnje razočaranje. Jako se iznenadio kada je vido Titove apartmane i „svjetleće“ kupaonice, vile, automobile. A tek na svečanome prijemu, priređenom njemu u čast, zaprepastio se sviti dotjeranih dama („prave buržujke“, a ne drugarice), bogatsvu Titovih ministara i velikodostojnika komunističke partije Jugosalavije. Bilo je još nekih provokativnih inicijativa koje je Hoxha ocijenio negativnima, a kad je k tomu prekinut odnos sa Staljinom i Hoxha je prekinuo s Jugoslavijom i Titom. To je bila prva faza odnosa sa zemljama socijalističko komunističke orijentacije.

Druga faza je bila odnos sa SSSR-om i Staljinom. On je bio idol Envera Hoxhe. Sve što je Staljin radio bilo je opravdano i savršeno. Nikakvi dokazi i nikakva povijest nije mogla promijeniti sliku o Staljinu. Servilno dogmatski odnos! Rusi su na razne načine pomagali Albaniju, kako pružanjem pomoći u materijalnom i intelektualnom smislu tako i u pomaganju u odgoju i školovanju mladih Albanaca. Dolazak Hruščova na vlast i njegov odnos sa SAD-om bio je razlog ponovne promjene kursa. Bila je to profanacija ideje njegovog idola Staljina.

Uslijedilo je zbližavanje s drugovima iz Kine i njihovim velikim vođom Mao Ce Tungom. Kinezi su, poput SSSR-a, nastojali sve učiniti kako bi ušli što jače i što dublje u Albaniju. Još i danas se vide tragovi promašenih investicija koje su napravili Kinezi izgradnjom velikih pogona sa svojom specifičnom tehnologijom. I danas se vidi utjecaj kineskih poljoprivrednika u korištenju terena stepeničastom obradom. Ni s Kinom, kao ni s Rusijom nije bio problem u međusobnim odnosima nego odnos spomenutih zemalja sa SAD-om. Posjet Nixona Kini bio je uzrok promjeni odnosa, zapravo prekid prijateljstva.

Ni s ostalim zemljama nisu odnosi bili na visokom nivou. Kapitalističke zemlje su samim svojim uređenjem bile neprijateljske, a socijalističko-komunističke su i najmanjom promjenom smjera u odnosu na mišljenje Envera Hoxhe o komunizmu bile „brisane“ s liste prijateljskih zemalja. Fobija s kojom je živio Hoxha nametnuta je cijelom narodu kao doktrina. Svi su neprijatelji Albanije i svi žive u neusporedivo gorim uvjetima od Albanaca. Bilo je tako kroz svo vrijeme Hoxhine vladavine. Zbog toga se trebalo osigurati od neprijatelja i s kopna i s mora. Promoviran je plan izgradnje bunkera. U osobnom razgovoru posvjedočio mi jedan prijatelj, da je njegov stric pokušao savjetovati Hoxhi da se ne ide u izgradnju bunkera. Iako je bio u užem tijelu njegovih suradnika, čak i prijatelj, vrlo brzo je uklonjen. Bilo kakvo suprostavljanje mišljenju E. Hoxhe tretiralo se kao izdajnički akt. A bio je bez milosrđa. Čak je i supruga svoje sestre dao ubiti, kažu, bez pravog razloga.

Bunkeri su vjerojatno, uz sve ostale promašaje, bili razlog da je Albanija bila i ostala jedna od najsiromašnijih zemalja Europe. Točan broj se ne zna. Govori se o brojci od 800.000 i više. Pravljeni su od armiranog betona. S čeličnom „kapom“ na vrhu od švedskog čelika, koji je bio izuzetno cijenjen. Prema nekim pričama, Hoxha je tražio od inženjera koji je radio bunkere da osobno uđe u bunker i da se baci bomba na bunker i na taj način dokaže njegova čvrstoća i otpornost na napad neprijatelja. I cijena koštanja je nepoznanica. Za usporedbu se govori da je Albanija za utrošeni novac mogla izgraditi autoput s tri trake od sjevera do juga i od istoka do zapada. Radi boljeg shvaćanja recimo da je Albanija duga oko 340 kilometara i široka oko 70 kilometara. Sav taj silni beton danas predstavlja veliki problem i uz to je neiskoristiv.

Najveći napad na osobnost i slobodu građana bio je kada je u ustav Albanije unesen članak po kojem su zabranjene sve vjere i religije, a svako vjersko djelovanje najstrože kažnjivo. Albanija je jedina zemlja na svijetu koja je bila proglašena ateističkom zemljom. Crkve su bile pretvorene u skladišta, dvorane, učionice, a najveća crkva na Balkanu – skadarska katedrala bila je košarkaška dvorana u kojoj su igrale utakmicu reprezentacija Albanije i Jugoslavije. Danas je iza glavnog oltara u toj crkvi grob albanskih mučenika, žrtava progona, najvećim dijelom komunističkog režima. Zanimljivo je spomenuti da su među žrtvama i dvojica Hrvata iz Janjeva na Kosovu.

Unutrašnjost katedrale u Skadru

Posvećenje kamena temeljca za Skadarsku katedralu

Kada smo 2000. godine na Dušni dan pošli posjetiti groblje glavnog grada Tirane, susreli smo se s nesvakidašnjom slikom. Čak ni na groblju nije bilo nikakvih znakova vjerske pripadnosti. Ni kod muslimana, ni kod katolika, ni kod pravoslavaca. Istina je da ni naši vlastodršci tog vremena nisu bili „zaljubljeni“ u sakralno pa su bili veliki izuzeci ako bi se sagradila neka crkva (a kapele su se ponegdje i rušile, jer su smetale izgradnji ceste!), međutim na grobljima je ipak bilo prisutno vjersko obilježje. U Tirani, na velikom groblju, relativno uređenom, vjerojatno zbog još uvijek podsvijesnog straha i malo ljudi i bez vjerskih simbola. Stran i nelagodan osjećaj.

Svećenici su se kroz sve to vrijeme skrivali, a na razne načine pokušavali biti na usluzi ljudima. Sreo sam jednog fratra koji je sve vrijeme progona proveo u podrumu obiteljske kuće svojih roditelja na prostoru 2x2 m. Sve je to učinjeno, kako piše Denis R. Janz sa Sveučilišta u New Orleansu, pod utjecajem „hiperstaljinizma“ – ideologije bivšeg komunističkog režima E. Hoxhe kao Staljinovog sljedbenika, koji nije prezao ni pred čim. Osim najjačih represija prema svim religijama, svojom politikom ekstremnog izolacionizma, išao je tako daleko, pa je u Katoličkoj Crkvi u Abaniji poubijao vrlo veliki broj svećenika.

Nakon smrti E. Hoxhe situacija se nije mijenjala.

Polovina svih katoličkih svećenika bila su u zatvoru, a dvadesetorica su bila ubijena ili mučena do smrti. Odnos prema religijama je bio naglašeno neprijateljski tako da je javni vjerski život zamro. Tek su ljudi potajno izražavali svoju vjeru i krštavali djecu koristeći se imenima koja nisu bila izazovna za režim.

Odnos prema religijama je kulminirao spomenutim izglasavanjem Ustava 1967., što je, po logici stvari, samo pojačalo represije. Uslijedila je odluka Vlade o eksproprijaciji svakog vlasništva koje se koristi za vjerske svrhe. Nakon toga su zatvoreni svi samostani, sve crkve i džamije. Vjerski službenici, koji su obavljali bilo kakve vjerske obrede, bili su kažnjavani, često zatvarani. Što se tiče katoličkih svećenika njih je, do 1971.g., ostalo u zemlji svega 14, od čega 12 u zatvoru i dva skrivena2. Postoje dokumentirani dokazi da je 1972. godine jedan svećenik ubijen zato jer je krstio jedno dijete. Ni vjernicima nije bilo bolje. I od njih su mnogi, ako bi im se dokazalo bilo kakvo izražavanje religioznosti, bili zatvarani i ubijani.

Pogled na Trg Skenderbega 2004. godine sa sahat kulom (1830. god.) i jedinom džamijom koja nije bila srušena jer je spomenik kulture (sagradio Etem Bej koncem 18. stoljeća)

Čovjek, koji je gajio kult Staljina, (Staljinov ogromni kip je bio na današnjem Trgu Skenderbega u Tirani!) i sam je očekivao od ljudi, koji su bili oko njega, isti tretman što se i dogodilo. Je li to bilo iz straha ili zbog „veličine“ E. Hoxhe? Bilo je za sluge režima i jednog i drugog. U svakom slučaju, to je u poltici najbolji način da se sačuva vlastita pozicija. Mišljenje njegovih sljedbenika vezano uz pitanje religije to i potvrđuje. Najbolji dokaz je zapravo kopiranje velikog vođe. Tako Beqja i Rama, govore poput Hoxhe da je potrebna „bespoštedna borba na život i smrt“ protiv religije. (1983. godine). Ta borba će od Albanije učiniti prvo ateističko društvo na svijetu.

Politički izolacionizam zapravo je bila Hoxhina ksenofobija. Svi su mu bili neprijatelji. Čak je i tu vidio vjerski utjecaj. Albanci nemaju svoju vjeru i sve tri vjere, koje su prisutne u Albaniji su strane (Turci, Grci i Talijani) te se preko njih vrši utjecaj na život naroda u Albaniji. Za Hoxhu nijedan pak narod, od te tri nacije, nije bio prijateljski prema Albancima i Albaniji, nego naprotiv, agresorski.

Jedan Albanac, koji je surađivao s Hrvatskom, pričao je i o drugim vidovima represije. Vrlo stroge kazne su bile namijenjene onima koji su slušali strane radio stanice, a kasnije i gledali preko satelita televiziju. Takvi su bili optuživani za diverziju i špijunažu i završavali su u zatvoru. Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Albaniji je bilo deset zatvora i logora u kojima su zatvarani svi koji su se ogriješili o ideološko usmjerenje rukovodstva države, koji su radili bilo što „sumnjivo“. No, nije bilo nužno da se nešto sumnjivo i napravi, dovoljno je bilo da netko izrazi sumnju, posebno iz partijskih krugova i da osumnjičenik završi u logoru, gdje je u najmanju ruku obavljao prisilni rad.

Sve je ovo zapravo slično postupcima još jednog velikog maga komunističke partijske politike. Sjećam se jednog citata iz knjige o Titu i njegovim godinama u Moskvi. U njoj piše za Tita da je: "najveći denuncijant u Istočnoj Europi“. Izdao je i poslao u smrt ili u gulag i obje svoje tadašnje žene, brojne osobne prijatelje i dobročinitelje. Sve su te karakteristike negativne i perfidno ocrnjuju Titove partijske drugove, osobito one za koje je Broz znao ili mislio da su mu konkurenti za mjesto generalnog sekretara. Na temelju tih karakteristika gotovo svi osnivači partije, sekretari, članovi CK, vodeći lijevi intelektualci, sveučilišni profesori i akademici, jugoslavenski emigranti i aktivisti bili su pozvani u Moskvu (ako već nisu tamo bili) i smjesta likvidirani, nakon montiranog procesa ili bez njega.“3

Govoriti o Albaniji, a ne uzeti u obzir sve ove činjenice, veliki je nedostatak. Albanski narod je proživio „najmračniji srednji vijek komunističke diktature i slijepog izolacionizma“. Manjak slobode, nemogućnost komunikacije s drugim svijetom, mržnja „prema neprijateljima“ koji to nisu, utjecala je na taj narod koji je, bez sumnje, želio živjeti bolje. Međutim, ostao je bez mogućnosti spoznaje boljega, jer to bolje nije smio ni čuti ni vidjeti, a uz to mu se uvijek govorilo da nitko ne živi bolje od njih. Partija i vođa su jedini pravi put!

Sve je u Albaniji kontrolirano. U centru Tirane nalazi se jedna ulica u kojoj su smještena sva veleposlanstva, koja su tada imala diplomatske odnose s Albanijom. U istoj ulici su sagrađeni i stanovi za diplomate. Ulaz u tu ulicu je kontroliran 24 sata. Zapravo tako je bilo do pred par godina. Razlog takvoj izgradnji je bez sumnje bio potpuna mogućnost kontroliranja kako diplomata tako i onih koji bi s njima mogli komunicirati. Naravno, u Hoxhinoj viziji neprijatelj broj jedan bio je Vatikan i zbog toga je ubrzo, nakon završetka Drugog svjetskog rata, Hoxha prekinuo diplomatske odnose s Vatikanom i nuncija vratio natrag kao „nepoželjnu osobu“.

Izolacionizam nije samo uništavao narod intelektualno nego je donosio štetu i ekonomski. S neprijateljima nije bilo ni ekonomske suradnje. Nikakvog uvoza ni roba kojih nema i koje se ne mogu proizvesti u Albaniji. Mnogi su Albanci prvi put jeli banane poslije 1991.g. I jeli s korom, jer ih prije nisu ni vidjeli. To mi je pričao osobno Ilir, profesor violine i član Albanskog nacionalnog orkestra. Sam je tako postupio. Gospodarska suradnja se odvijala prema već spomenutim prijateljstvima: s Jugoslavijom do Rezolucije Informbiroa; nakon toga s Rusijom i konačno s Kinom. Svaki uvoz iz kapitalistčkog kruga zemalja bio je nezamisliv. Opasan kao Trojanski konj.

Industrijski nerazvijena, samoizolirana, bez izvoza i s proizvodnjom koju je mogla imati, jasno je da Albanija nije mogla ići dalje od onog dokle je stigla. A mogućnosti su puno veće od onog što sad ima i što je mogla imati. Vodni potencijal je velik i bez sumnje je mogla izgradnjom hidrocentrala osigurati dostatnu količinu električne enrgije. Nažalost, tijekom prvih godina 21. stoljeća po ulicama, kako Tirane tako i drugih gradova, čula se je samo buka agregata za električnu enrgiju, jer je jedan za drugim dio zemlje ostajao bez struje i da se ne prekine rad koristili su se agregati.

Najgore je bilo za nas strance što nikada nismo znali kada će struja doći i koliko će minuta ili sati trajati. Tako je bilo izvan diplomatskih stanova, pa smo osobno bili sretni kada smo mogli dobiti pravo za stanovanje u diplomatskoj ulici. Jer, poslije diplomatskih izbora proširio se broj velepslanstava i diplomata pa je Rruga Skenderbeu, gdje su za vrijeme Hoxhe bila veleposlanstva i diplomatski stanovi, bila premalena da se svi novopridošli smjeste.

Infrastruktura je bila u veoma lošem, da ne kažemo katastrofalnom stanju. I danas se uz ceste po Tirani rastežu vodovi za telefoniju, za električnu energiju. Na mjestima se može vidjeti između dva stupa, bez sumnje i preko 50 raznih vodova. Kao da se za svaki stan dovodi posebnim vodom iz pošte telefon ili iz trafostanice struja.

Ostaci infrastrukture u Tirani. Jadan stup koji sve ovo nosi

Gradske prometnice su danas dostigle vrlo visoku razinu, iako u novim dijelovima grada može se dobiti dojam da je sve rađeno bez plana i nadzora. Dva osobna vozila, uz već parkirana na prometnici, vrlo teško se mogu mimoići. Takvi slučajevi često dovode do konflikta u kojima ni policija ne može puno pomoći. Tek toliko da ne dođe do težeg sukoba.

Međugradske ceste su ranih dvijetisućitih godina ili početkom ovog stoljeća bile takve da je bilo nemoguće ostvariti prosječnu brzinu od 40 kilometara na sat osobnim vozilom. Čak i uz rizik da prođete trasu s većim oštećenjima. Primjera radi, iz osobnog iskustva, s autom sam trebao za 130 kilometara više od 4 sata vožnje. Veza, koja se smatrala vitalnom za interese Albanaca Drač-Tirana-Priština, u to vrijeme je bila cesta velikog rizika i duge vožnje. Gotovo pustolovina. U Albaniji je bila poznata uzrečica, kad bi netko pitao za udaljenost u kilometrima, da „nisu važni kilometri, nego vrijeme koje je potrebno da se da razdaljina prevali“.

Granični prijelazi, osim „ukrasa“ na okolnim brdima od betonskih bunkera, koji su se negdje vidjeli i u više redova jedni iza drugih, bili su derutni i neugledni. Ali vrlo vidljivi, jer je raslinje oko granice bilo posječeno da se može vidjeti neprijatelj koji bi išao prema granici, ili možda domorodac koji bi se usudio pobjeći iz Albanije.

S druge pak strane granice, jednom prilikom prešavši u Makedoniju čuo se i ovaj usklik: „Pazi, tata, ovdje postoje prometni znakovi!“ Točno tih godina, a nije to bilo tako davno, možda unatrag 10-11 godina, rijetkost je bila vidjeti u Albaniji prometne znakove.

Ilegalna gradnja, koju se teško može predočiti, bila je više redovita nego iznimna. Uz riječicu Lanu, koja protječe kroz strogi centar Tirane bile su sagrađene kuće s lijeve i desne strane njenog toka pa čak ponegdje i premoštene iz jedne kuće u drugu, na drugoj obali. Netko je sebi ili nekom svomu uspio osigurati da imaju kuću uz Lanu jedan nasuprot drugomu i da mostićem idu na kavu u drugu kuću ili na spavanje.

Albanija je to bila jučer. Albanija to više nije danas.

Albanija nakon 1991.

Demokratske promjene su došle i u Albaniju. Nisu prošle bezbolno kao ni u mnogim zemljama gdje je vladala jednoumna diktatura. Dogodila se prijevara i u Albaniji s financijskim piramidama u koje su mnogi uložili velike novce za koje im je netko obećao brzu i veliku dobit. Mnogi su dizali kredite ili prodavali kuće. Konac je bio tragičan, jer su shvatili da su prevareni i došlo je do ozbiljne krize 1997. godine. Rezultat je bio smjena vlasti koja nije spriječila taj vid prijevare.

Unatoč nedostacima, Albanija je krenula u drugom pravcu. Došla je sloboda, koje još mnogi nisu bili svijesni, jer strah je bio duboko u njima. Zbog toga se često osjećala sumnjičavost kod ljudi. Mladi su ipak počeli prihvaćati nove datosti koje je nudila demokracija. Prestao je strah od druženja, koja su nekoć bila sumnjiva. Kritika vlasti za korupciju je počela i kažnjavanje lošeg vođenja politike, odnosno gospodarstva se osjećala na svakim izborima. Pokrenute su mnoge akcije. Dolaskom za gradonačelnika Tirane g. Edi-a Rame, Tirana je vidno promijenila izgled. Uveden je red što se tiče prometnica u gradu i svaki objekt, koji je bio u granicama prometnica, koje su bile planom ucrtane, bio je uklonjen. Bez ikakvog popusta. Sjećam se slike kuće koja je, jer je njena trećina bila u gabaritima gradske prometnice, jednostavno prepiljena do granice ceste. Svi objekti uz rječicu Lanu su srušeni. Dužina oko 4 kilometra s jedne strane i isto toliko s druge. Današnji park ispred hotela „Dajti“, koji je bio načičkan s mnoštvom raznih objekata, u cijelosti je očišćen. Sagrađen je centar za mlade sa zabavnim sadržajima, kvalitetnom ugostiteljskom ponudom te vrlo impresivan i atraktivan vodoskok.

Vodoskok uz centar za mlade

Pedesetak metara dalje nalazi se na dvadesetom katu jednog nebodera restoran i kafić koji se okreće i omogućuje posjetitelju da za nekih 40-50 minuta vidi cijelu Tiranu.

Neboder u centru Tirane s restoranom i barom na vrhu koji se okreće

Zanimljivo je obratiti pozornost na Hoxhinu rezidenciju, koja je tridesetak metara od nebodera u pravcu sjeveroistoka. Mora se priznati da je vrlo skromna u usporedbi s onim što su imali njegovi kolege u drugim državama.

Samostojeći objekt s vrtom je rezidencija Envera Hoxhe, nekadašnjeg predsjednika Albanije

Počele su se uređivati ulice, nogostupi, koji su inače bili vrlo opasni, jer je netko krao metalne zaštitne ploče kanalizacija ili vode, struje i ostalih instalacija koje su bile na njima. Ipak ostaje činjenica da je netko planirao prostrane gradske ulice, koje su uz dvosmjerni promet imale prostrane nogostupe za ugodnu šetnju, a mnoge su ukrašene zelenilom. Pristupi gradu su se uređivali i svake godine se vidio napredak. Predviđeni su i prometni prstenovi oko grada kako bi se olakšala protočnost.

Trg Skenderbega danas

Što se tiče gospodarske situacije, najveći dobitak i Albanije i Albanaca je bila velika masa gastarbajtera koji su radili u Grčkoj, Italiji a i u drugim zemljama. Prema pričanju nadbiskupa Tirane mons. Rroka Mirdite4, koji je bio u New Yorku kao dušobrižnik za Albance, samo u tom gradu bilo ih je oko 20.000. U Grčkoj i Italiji prema nekim računicama oko 800 tisuća. Kako su po odgoju izraziti tradicionalisti, kojima je obitelj svetinja, izdašno su pomagali svoje obitelji, a to je obiteljima često bio najvažniji izvor prihoda, a državi izvor deviza.

Strani investitori su ulazili u Albaniju, iako ne s pretjeranim ulozima. Ipak, nekoliko tvornica tekstila, obuće, cementa, građevinskih materijala radilo je zahvaljujući stranim investitorima. Jeftina i podcijenjena, radna snaga svima je dobro došla. A Albanija je mnogo toga prihvaćala, jer nije imala skoro nikakve industrije kao ostavštinu sockomunističke politike. Plaće radnika koji su radili u vrlo lošim uvjetima, kretale su se od 150-200 US$.

Poljoprivredna ponuda, prema onom na albanskoj tržnici je bila relativno dobra mediteranska ponuda. Dosta povrća, voća što se sadilo za obiteljske potrebe, s izrazito bogatom ponudom maslina na način kakav se rijetko viđa u ostalim mediteranskim zemljama. Ili se barem ne viđa na otvorenoj tržnici. Povrtlarstvo se počelo razvijati sve više i bio je vidljiv napredak.

Albanija je bila, a još je i danas, jedno veliko gradilište. Novi stambeni i poslovni objekti su nicali kao gljive poslije kiše. Gradilo se svuda, no posebno je to bilo uočljivo u Tirani i Draču, a početkom ovog stoljeća su poslovni objekti, manji pogoni, novi trgovački centri, servisne radionice i prodavaonice novih vozila, skladišta i slično, nicali između ova dva grada uz „autocestu“ koja ih povezuje. (Zapravo, to nije autocesta, jer postoji mogućnost ulaska na cestu iz svake uličice, tj. nema ograde). Moguće je da će ovo biti jedan od većih problema, jer će, prema kretanjima zadnjih godina, Tirana i Drač postati kako politički, tako financijski i gospodarski centar u koji će se sliti i veliki broj novodoseljenika te prepustiti „zaboravu“ ostale dijelove zemlje.

U užem središtu Tirane izgrađena je građevina piramidalnog oblika. Sagrađena je da bi bila mauzolej E. Hoxhi. Neki govore o muzeju posvećenom Enveru Hoxhi. Sagrađena je i otvorena 1988. godine, međutim od 1991.g. zapravo nema jasnu namjenu. Unutar objekta, prostorno velikog 17.000 metara kvadratnih se nalazi jedna od mnogo albanskih televizija, disko klub, no od konca devedesetih se koristi kao izložbeni prostor za razne sajmove. Zapravo ti sajmovi koji se organiziraju u Tirani su pokazatelji sve većeg otvaranje Albanije prema svijetu.

Politički se Albanija otvara prema svijetu. Uostalom, postala je zajedno s Hrvatskom članica NATO-a, a počinje i razgovore za priključenje EU. Članica je Vijeća Europe i UN-a i velikog broja međunarodnih organizacija. Potiče izgradnju Jadransko-jonske ceste; izgradnju naftovoda preko Albanije. Zračnim pijevozom je povezana s mnogim europskim centrima preko novog aerodroma „Majka Tereza“, koji je otovoren 2007. godine i od tada mu svake godine raste broj kako putnika tako i broj teretnog tereta.

Očito je dakle da je Albanija krenula naprijed. No svaki korak iza onog što je bilo do početka devedesetih je veliki napredak. Za očekivati je da će mladi, koji nisu opterećeni nasljeđem komunizma nastaviti mijenjati i mentalitet i navike ponešeni slobodom u kojoj su rođeni. Vjerojatno će biti još uvijek onih koji gledaju sve kroz prizmu nasljeđa i zbog toga u Albanskom parlamentu predlažu da se „Enver Hoxha proglasi Albancem stoljeća“! Nevjerojatno, pogotovo od osobe koja je nosila visoke državne funkcije u novoj demokratskoj Albaniji. Očito je i prije imao slobodu kao i danas, što ne vrijede za sve Albance.

Dolaskom promjena, promijenio se i odnos prema vjerskim zajednicama. Zanimljivo je spomenuti da se i u vrijeme komunizma potajno odlazilo u Laç hodočastiti svetom Anti. Kad bi se vjerski život mjerio po Laçu i hodočašćima svetom Anti, moglo bi se reći da vjerski život u Albaniji cvate. Prema podacima dvojice fratara, fra Ferde Bobana i fra Vlatka Solde, iz Hercegovine, koji su tamo radili kao misionari, broj onih koji godišnje dolaze svetom Anti iznosi oko 800.000. Kako smo spomenuli i katolika i pravoslavaca i muslimana. Vjera je, očito, nešto što se u ljudima gušilo i ubijalo, ali ne ubilo. Crkve su vraćene i služe za ono za što su bile sagrađene – vjerskom kultu – bogoslužju. I sudjelovanje vjernika je primjereno. Sve ovo vrijedi za sve vjerske zajednice. Grade se i nove bogomolje kako bi se nadoknadilo ono što je bilo u drugoj polovici dvadesetog stoljeća srušeno.

Katedrala Svetog Pavla, sagrađena 2003.

Unutrašnjost katedrale Svetog Pavla

Unutrašnjost katedrale svetog Pavla prigodom nastupa zbora „Brodosplit“ iz Splita u lipnju 2005.

Među prvima koji je došao u Albaniju nakon pada režima Envera Hoxhe i prihvatio zadaću iznova organizirati Albansku franjevačku provinciju koja je u toj zemlji za vrijeme komunizma bila zabranjena i gotovo uništena bio je sadašnji provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran, a s njim još dva fratra. Kako je do tada službovao u Đakovici na Kosovu nekoliko godina i znao albanski i poznavao prilike i u Albaniji bio je idealan izbor za ponuđenu službu. Vršio je službe župnog vikara, župnika, gvardijana, definitora i zamjenika generalnog delegata Franjevačkog reda za Albansku franjevačku provinciju, te jedno vrijeme predavao dogmatiku na Nacionalnom katehetskom institutu u Skadru.

„U Albaniji smo zatekli desetoricu franjevaca Albanske franjevačke provincije, koji su nadživjeli režim Envera Hoxhe. Dvojica su bili bolesni, a osmorica su još mogli služiti vjernike. Danas je živ samo jedan od njih, fra Konstantin Pistulli, 95-godišnjak.

Organizirali smo se prvo po većim centrima: u Skadru, Tirani, Laçu, Lezhu i Bajzi, ali smo služili i planinske zone, vraćajući se opet u centar, jer drugdje nismo imali gdje stanovati. Godine 1992. primili smo prve sjemeništarce. Među njima su bila i dva posljednja provincijala Albanske franjevačke provincije: fra Ndue Gashi i današnji provincijal fra Gazmend Tinaj.

U međuvremenu su dolazili i drugi misionari: osobito Talijani, Poljaci, te dvojica naših iz Hercegovine (fra Vlatko Soldo i fra Ferdo Boban), tako da je 1995. imenovana redovita provincijska uprava, sa sjedištem u Skadru, a ja sam prešao u Iballe, služiti vjernike u planinskoj zoni Puke. Tu sam ostao do 2001. god., kad sam se ponovno vratio u Đakovicu“5.

Fra Ferdo Boban i jedan franjevac bosanske provincije Bosne Srebrene

Par stotina metara od centra Tirane sagradili su Salezijanci, zajedno s udrugom Stepic koju podržava RBA centar, kako bi pomogli pri odgoju i obrazovanju mladih Albanaca. Među odgojiteljima je bio i hrvatski salezijanac don Izidor Lukić (koji je iz Tirane poslan u Prištini gdje je osnovan isto takav salezijanski centar), inače rodom s Kosova. Taj centar je bio oaza reda u Tirani. Kad bi čovjek ušao u krug centra osjetio bi drugi duh. Sve je bilo savršeno organizirano. Učionice su bile uredne. Sve je bilo na svom mjestu. Nije bilo išaranih i ispisanih zidova. Okoliš je uredan. Bilo je zadovoljstvo doći u taj centar.

Salezijanski centar Don Bosco u Tirani, na slici Josip Sarić

Ono što je važno naglasiti: u tom centru nije bilo segregacije na nikakvoj osnovi. Kako smo već spomenuli Albanija je zemlja različitih vjera, no za upis u škole u ovom centru nije se tražio ni gledao krsni list! U njemu je bilo preko 200 đaka koji su izučavali razne zanate: električarski, zidarski, stolarski.... za muške te krojački, frizerski, za administrativne poslove i drugi za djevojčice. Pomagala je i Tiranska nadbiskupija, a i mnogi drugi dobrotvori.

Crkva svetog Ante u Laçu

Svetište svetog Ante nalazi se na brdu iznad Laça. Udaljeno oko 4 kilimetra. Nadmorska visina oko 400 metara. Do dolaska ova „dva luda fratra“6do svetišta se dolazilo samo kozjim putevima. Njihovim trudom, uz pomoć omladine koju su okupili oko sebe, a uz četveronožna prenosna sredstva, zvana magarad, gradili su i uređivali prilazne puteve do svetišta. Drukčije nije bilo moguće. Prenosili su pijesak i cement i vodu da bi betonirali dio puta, sagradili stepenice kojih do vrha ima nekoliko stotina, postavili ogradu i na vrhu napravili plato na koji može stati preko deset tisuća ljudi. Na vrhu brda veliki kameni križ, vidljiv iz daleka.

Križ iznad svetišta Svetog Ante i Laça

Napravljen je i samostan, a i nova crkva u koju je, po priznanju počinitelja ugrađena bomba. Čovjek koji je to napravio je iz grada Korçe, inače grada u kojem je rođen E. Hoxha. Jednog dana je nazvao fra Vlatka i rekao mu: „Pope, u crkvu sam Ti stavio bombu. Ali ne boj se, nisam stavio upaljač!“ Proradila je savjest. Možda i nije napravio svojevoljno.

U samostanu s ovom dvojicom naših fratara bio je i fra Shtjefen, stari svećenik, onaj koji je proveo svo vrijeme zabrane vjerskog djelovanja u podrumu u kući svojih roditelja na prostoru od 4 kvadrata. Uz njih je bilo i nekoliko sestara iz Družbe Kćeri Božje ljubavi iz Hrvatske (Dvije su još i danas u Albaniji. Jedna u Skadru s. Nikolina, a u Laçu s Jeronima Juroš., naša Posavka) te nekoliko sestara iz Kosova i Albanije koje su radile s mladim djevojkama i učile ih raznim kućanskim poslovima i ženskim zanatima. Časne sestre su imale u sklopu svoje kuće i nekoliko soba u koje su primale djevojke, dok su ih obučavale.

Unutrašnjost crkve svetog Ante u Laçu

Inače u Albaniji je običaj da hodočasnici nakon obavljenog hodočašća ostave u svetištu ili na platou komad robe. Skupi se nekoliko kombija robe, koja se nakon toga obradi, opere, ispegla i odnese u Caritas za pomoć siromasima. Jer, nažalost, siromaha uvijek ima, posebno u zabačenim dijelovima albanskih planina gdje ljudi većinom žive od vlastite poljoprivredne proizvodnje koja nije obilna i od koje se ne može mnogo zaraditi.

Sveti Mihovil; članovi samostanske zajednice, časne sestre „Kćeri Božje ljubavi“, fra Ferdo Boban i fra Anđelko Kamenčić, obitelj Sarić: sjede Manda, Josip, Marko, Katarina, stoji u crnini Ružica Sarić-Šušnjara, te Josipa Sarić

Kod takvih ljudi je prisutno siromaštvo, ali još prisutnije poštenje od siromaštva. Jednom smo se vraćali s puta i iz Grčke i uz put vidjeli seljaka koji je prodavao lubenice. Stali smo uzeti par lubenica. Cijena je bila niska. Naši sinovi su predložili da uzmemo više, kako bi tom čovjeku pomogli. I učinili smo tako. I ostavili mu par leka više. Kad smo došli do auta, vidjeli smo njega kako trči prema nama s još jednom lubenicom... Jer smo mu dali više novaca. Bilo je teško uvjeriti ga da nam ne treba ništa dati, da je to njemu za ljubaznost... Zanimljivo je da će mnogi pokušati nešto „dignuti“ na prijevaru, a kad na tržnici kupuješ voće i povrće od tih ljudi, nastoje ti vratiti i ostatak koji je možda deseti dio jedne lipe.

Zanimljiva je anegdota koju mi je ispričao fra Vlatko. Uz crkvu u Laçu nalazio se magazin u kojem je umjetnik Jonuz Selimi radio kipove. Naravno, za potrebe režima. To je bio najsigurniji izvor prihoda i najbolja reklama. Kada se pojavio nekon dosta vremena da bi uzeo svoje kipove, fra Vlatko se s njim dogovorio da od kipa partizanke napravi kip svetog Mihovila, koji se i sada nalazi između crkve i samostana u Laçu. Od drugog kipa, koji je predstavljao Envera Hoxhu, na zahtjev fra Vlatka isklesao je kip svetog Frane koji se nalazi u franjevačkom samostanu u Lezhu.

„Pokrštena partizanka“ – Sveti Mihovil u dvorištu istoimenog franjevačkoga samostana u Lacu

U Tirani je zadnjih godina sagrađena Pravoslavna Saborna crkva. U strogom centru gradu. Vrlo monumentalan i lijep objekt, što i dolikuje glavnoj crkvi arhiepiskopije Autokefalne pravoslave zajednice čije je sjedište u Tirani. Pravoslavni vjernici su najvećim dijelom na jugu Albanije a imaju eparhije u Draču, Gjirokastru, Korçi i Beratu s vrlo lijepim crkvama.

Nekada porušeni minareti ponovno su prisutni po čitavoj Albaniji. Kako u velikim središtima tako i u ruralnim naseljima. Za razliku od ostalih islamskih zemalja, gdje je nažalost prag tolerancije niže, u Albaniji to nije slučaj. Ono čim se može pohvaliti Albanija jest da je međureligijski odnos na vrlo visokom stupnju tolerancije. Mogli bi biti uzor mnogima.

Božićna atmosfera na ulicama Tirane

Osim vjerskih službenika Hrvata koje smo spominjali, uz nekoliko sportskih trenera, vrlo važna osoba za Albance i njihovu povijest jest naš poznati povjesničar Milan Šuflaj. Prema mišljenju mnogih Albanaca Šuflaj je najveći poznavatelj Albanske povijesti. Mnogo je pisao o Albaniji i Albancima, no kako se njegovo pisanje nije sviđalo režimu u Beogradu tridesetih godina prošlog stoljeća, na njega je izvršen atentat pred kućom u Zagrebu 1931. godine. Nakon jednog seminara održanog u Tirani o historiografiji Albanije, na prijedlog albanskih znanstvenika jedna ulica u Tirani nazvana se Šuflajevom ulicom.

Albanci nastoje u svemu biti u tijeku. Prate posebno talijanska sredstva informiranja, kako televiziju tako i radio. Djevojke su obučene poput djevojka iz svjetskih velikih centara. Dotjerane i uredne. Slično je i s dečkima. Vrlo rijetko se vidi odjeća koja je karakteristična za zemlje koje su većinom muslimanske kao što je Albanija. Satelitska telvizija je ušla u albanske domove i počela stvarati nove trendove. Zahvaljujući toj činjenici mnogi su već uspjeli naučiti talijanski jezik i njime se koristiti.

Sunce nade nad Albanijom

Zadnji posjet Albaniji s grupom turista iz Hrvatske, uz neke zamjerke (promet, prodaja mesa...) bio je više nego pozitivan. Albanija nije i još dugo neće biti na razini europskih zemalja, ali nije zemlja koju treba izbjegavati. Dapače! Zanimljivo je vidjeti zemlju o kojoj smo imali negativno mišljenje i borili se s odlukom ići u Albaniju ili ne. Prema nekim tumačenjima ime Albanija dolazi od talijanskog izraza „alba“, što bi se trebalo povezati sa zorom koja dolazi u Italiju preko Albanije. Je li ovo mišljenje pravo nije bitno. Bitno je da je u Albaniji svanula zora novog, boljeg vremena.

Fra Lovro Gavran rođen je 18. veljače 1954. godine u Velikom Prnjavoru, kod Doboja. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, teologiju u Sarajevu, a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1981. u Đakovici na Kosovu. Na Provincijskom kapitulu 2009. godine izabran je za provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

1 Naslov knjige koju je napisao fra Iko Skoko

2 Prema navodu fra Lovre Gavrana, provincijala Bosne Srebrene, u Albaniji je bilo kad je on došao 1991. 10 franjevaca. Jesu li oni u ovoj brojci ili su autori imali različite izvore informacija? Trebalo bi bolje istražiti

3 (Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935.-1940.) Eiletz, Silvin

Izdavač: Metropress d.o.o .God.: 2008

4 „Rrok Mirdita“ ima 2 r u imenu znači da se „r“ izgovara „Tvrdo“; Laç = ljač (l, ako je jedno čita se „lj“, a ako su dva ll onda je „l“; ç = č

5 Iz razgovora fra Lovre Gavrana listu „Bobovac“, razgovarao M. Marjanović

6 Naslov iz knjige „Darovano vrijeme albanskom narodu“, fra Iko Skoko. Knjiga govori o fra Vlatku i fra Ferdi i njihovu radu u Albaniji, Mostar, 2004. godine