Umjesto nizine Posavine, brežuljci Banovine

Piše: Ružica Šušnjara Sarić

Posljednji rujanski dani daju sve od sebe da nas, zemljane, privuku svojom ljepotom i kažu nam da je život, unatoč svim mukama i nedaćama koje prolazimo isplativ, pa čak i onda kada se spremamo na sprovode naših dragih, onih koji su stariji od nas, koji pred nama krčiše putove, posebno izbjegličkog života. Sunce je u plavičasto-bijelim oblacima kupalo brežuljke od Zagreba do Kukuruzara, Kostajnice, Une i granice s Bosnom i ugodno gladilo svaku boru na umornim i tužnim licima onih koji dođoše iskazati poštovanje zemnim ostacima naše tetke Anđe Sarić-Dragičević.

Moj brat Josip i ja pođosmo nešto ranije u Kukuruzare i Kostajnicu svjesni da ćemo tako susresti mnoge naše mještane koje ne vidjesmo po četvrt stoljeća, a neke i mnogo dulje. Prije mojih subjektivnih doživljaja neka mi bude dopušteno podsjetiti suhim povijesnim i zemljopisnim podacima na mjesto o kojem govorim.

Kostajnica je grad na otoku na rijeci Uni. Tako piše Wikipedia. To su njeni počeci. Bila je to u početku utvrda, a uz nju se razvijalo naselje uz obalu koje danas vežemo uz ime Kostajnica. Smještena je u/na Banovini uz rijeku Unu. Ispod gore Zrin. Županija Sisačko-Moslovačka. Samo ime je nastalo od imenice kesten ili kostanj. Prvi spomen je vezan uz godinu 1240. u jednoj ispravi redovnika templara iz Dubice koji glasi: „...dolazi do puta koji iz Kostajnice vodi u Dubicu...“. I od tada ta povijest traje do današnjih dana. 777 godina.

Kroz svoju povijest je promijenila mnogo gospodara, a među ostalima pripadala je jedno vrijeme Kaptolu Zagrebačkom, pa mnogim knezovima i plemićima. Među najpoznatijima je Nikola Šubić Zrinjski (Sigetski heroj). Interes za Kostajnicu nije bio bez razloga. Uz nju su vodili prometni pravci koji su koristili teren uz rijeku Unu kako bi lakše došli s obale u unutrašnjost i obrnuto. Važna je bila i u vremenu kada su Turci pokušavali prodrijeti dalje na Zapad, jer im je i Kostajnica bila prepreka na putu. Ipak su je Turci, u trenutku kad je Zrinjski otišao u Siget, uspjeli dobiti izdajom kapetana Lusthallera koji ju je prodao, a novcem koji je dobio prebjegao u Bosnu Turcima.

I najnovija povijest je bila također teška. Za vrijeme Domovinskog rata Kostajnica je pala u ruke pobunjenih Srba (a neki poznavatelji tadašnjih prilika ističu pod vrlo sumnjivim okolnostima) koji su ubili mnogo stanovnika u tim krajevima, a dio su odveli u logor Manjaču kod Banja luke.

Kako je ovaj dio bio nacionalno miješano stanovništvo još od vremena kad Austrougarska ustanovljuje Vojnu krajinu, dio stanovništva srpske nacionalnosti koji je tu ostao, posebno oni koji su sudjelovali u pobuni, prebjegao je u Bosnu i Srbiju. Danas je odnos stanovništva u Kostajnici: 77% Hrvati, 15,77 % Srbi, 4% ostali... Sam grad Kostajnica ima oko 2.750 stanovnika, dok županija ima 172.500 stanovnika.

U neka napuštena sela oko Kostajnice doseljen je dio stanovništva iz Bosanske Posavine prije četvrt stoljeća i mnogi su svoj dom iz Hasića i drugih sela zamijenili novim prebivalištem u ovome kraju.

Prije rata nikda nisam bila u ovome kraju. A pred sam rat vidjela sam jednu vrlo uspješnu TV-reportažu o Kukuruzarima i Kostajnici i silno poželjela otići tamo na izlet. Možda to nisam smjela poželjeti, jer ono što je uslijedilo ispunilo je moju želju u najgorem smislu. Kamo sreće da mi se ta želja nije nikada ni ispunila!

Iza redarstvene akcije Oluja posjetila sam mojega brata Matu koji je s obitelji dobio smještaj u Donjim Kukuruzarima. Trebali su tamo doći i roditelji, ali ostadoše u Austriji, gdje je majka najviše od „verema“ i preminula. U to selo dođoše i mnogi drugi naši mještani, župljani, ljudi s područja općine Bosanskoga Šamca i šire Posavine.

Kakva je bila naša prošlost znamo, a kakva će biti budućnost naslućujemo.

Sadašnjost ne treba posebno isticati. Onaj tko je silom iskorijenjen sa svoje zemlje i svojeg ognjišta zna to najbolje.

Ipak, zahvaljujući vjeri u Boga koja je u najtežim trenucima ljudima davala snagu za život prognanici iz naše župe Majčinstva Blažene Djevice Marije i okolnih sela, silom a ne milom, proživješe već četvrt stoljeća u selima oko Kostajnice. Sve ove godine ljudi su se rađali, muški ženili, žene udavale, mladi selili, stariji umirali. Toliko umirali da je izniklo novo groblje u Donjim Kukuruzarima!

I na groblju sv. Roka u Kostajnici i sv. Ane u Rosuljama pokopani su mnogi naši zemljaci.

Posjećujući grob naše tetke Mande Sarić-Lukić čitamo na križevima i spomenicima poznata nam prezimena. Naša teta na kostajničkom groblju počiva već dva desetljeća. Pokoj joj vječni!

S groblja puca pogled na modru Unu i Bosnu. Mujezin svojom molitvom s minareta iz Bosanskog Novog nas podsjeća da je podne.

A to je vrijeme kada smo se dogovorili susresti s mojim kolegom iz osnovne hasićke škole, Ivom Bjelobrkom. Njemu i Iliji Bjelobrku sam rado posuđivala svoju gumenu veliku loptu što je djed zaradio od „njeke gospoje“ u Šamcu da njome „sude“ tj. određuju igru s drugim dječacima. Oni su mi tada izgledali ozbiljni dečki. Za uzvrat su mi donosili ljiljane iz svojih vrtlačića.

Ivo, uvijek, miran, jednostavan, disksretan i srdačan čovjek. Baš kakvog sam upamtila. Časak ugodnog razgovora i žurba na sahranu. Tu u Kukuruzarima sretosmo još dragih osoba i podsjetismo se prohujalih vremena. Djetinjstvo poput magneta, pa bilo i najsiromašnije, privlači naša sjećanja zapretana u našim bićima do kojeg samo sudionici tog djetinjstva mogu doprijeti. A iz tog djetinjstva mnoge Vas, dragi moji zemljaci, uvijek ima u srcu Vaša Ruža Marka Peranova.