Rodu u pohode

Piše: dr. Ružica Šušnjara - Sarić

Gotovo sve, svoje najdraže iz Posavine, vidjeh na svadbi našega sina Frane. Ipak, trebalo je poći k onima koji više ne mogu putovati osim u našim sjećanjima i molitvama. K dragoj majci na grob, prvenstveno!
Krećemo u rano svibanjsko jutro ispod Sljemena moj otac i naš «oženjak» kako su ga djeca njegovih prijatelja u Zagrebu u šali zvala na dan svadbe. Inače, djed voli reći da to je to «njegov šofer» jer ga uglavnom vozi po Hrvatskoj i Bosni te vraća u Murzzuschlag u Austriju, gdje živi s najmlađom kćerkom i njenom obitelji.

Frano nam nastoji ispuniti sve želje, stati na svakome mjestu bez požurivanja i nervoze.

Ali, na žalost mi sami sebe požurujemo, jer vrijeme leti, a morali bismo i željeli bismo vidjeti dosta dragih osoba. Ipak, plan putovanja moramo pošivati kako bismo stigli ono što se mora obaviti u tako kratkom vremenu.

Najprije svraćamo na doručak kod brata Mate, zvanoga «gardijan» u Piškorevce, selo koje je dobilo ime po ribi «piškor» iz porodice čikova. I bara u selu se po njima prozvala pa shodno tome i mjesto.
Tu naš brat, protjeran sa svoga ognjišta, živi sa svojom petoročlanom obitelji.

Pogled na djecu i lijepo ozelenjeli vrt(lak) daje mi za pravo da se radujem životu..

«Bit će i voća i povrća, ako Bog da», veli brat. «šteta što nećeš biti ovdje da svega po malo ogledaš» (gl. ogledati u značenju. probati, isprobati, oprobati ...).

S pozdravima krećemo prema Vrpolju, mjestu poznatom po rođenju našega velikoga kipara Ivana Meštrovića, napasajući oči proljetnim zelenilom istkanih slavonskih ravni. Nije to zelenilo Brazilije trajno i s malim promjenama, već nekako življe i zelenije, a možda tako izgleda jer je mojem srcu je draže. Zelenilo, simbol nade, ufanja zabruji u meni Škorinom pjesmom:
«Mene zovu moja polja»,
dok skrećemo s autoputa.
Slavonski Šamac bio je za mene nekada mjesto idile, bijega iz blata naše Posavine, život blagostanja, gdje su djeca već tada bila rijetkost, a kod nas, ako se tako za djecu smije reći « i viška», sada djeluje manje idilično s ranama iz ratnoga vihora. Kamioni zakrčili cestu, jedva se probijamo do granice, dok tata pokazuje svaki puteljak, zna gdje su kuće naših ljudi, gdje je se koja Hasićanka udala....
Sava, mutna i prljava kao i uvijek ne iskazuje dobrodošlicu. Prolazeći mostom i poslije tata je prepričavao, po tko zna već koji put, kako je tu skoro izgubio nogu radeći u beogradskom poduzeću «Mostogradnja». To se zbilo na blagdan svete Ane pa se u našoj kući, u zahvalu njoj, odtada postilo na sv. Anu.
Mostovi, koji bi trebali biti simboli veza i povezivanja uvijek su bili na meti «onih drugih», rušeni pa opet građeni i sve tako u nedogled.
Moje misli načas odlutaše prelijepom mostu u Braziliji izgrađenom u obliku valova. Kao da poručuju «velikom» suncu koje se umorno spušta u jezero Parana da se odmori na mekanim jastucima valovlja.
I evo nas u Šamcu koji odaje zapuštenost. Spoj nekih čudnih minulih i novih svjetova, sličan zapuštenim varošicama u Albanije prošlih vremena.
Bosna muljevita u svom utoku u pospanu Savu, tužna i sjetna, ali prije svega željna sakriti svu sramotu koju joj ljudi naniješe u ratovima namijenivši joj ulogu ledene i masovne grobnice.
Most, za drugu stranu u selo Prud, «kaki taki, bolje već nikaki», reći će moj otac. Kao da je pravljen za bicikliste, jer se dvoja kola ne mogu mimoići. U mojem djetinjstvu nije ga ni bilo. Bakinoj rodbini Barukčićima i Paradžicima išli smo skelom. A skelu smo morali plaćati. Na Modriču je ipak bilo predaleko. Možda i dvadesetak kilometara a na Šamac pola manje.
Iz tih, ne baš ugodnih misli, prene me ljepota Pruda. Budi se ponos, želja da zapjevam i viknem «Bravo Pruđani»! Primjer ste ostalima. Uvijek na nekoj međi, potapljani poplavama, dižete se iz pepela s novom, jačom voljom za naprijed. Vašu životnu tragediju ali i bezmjernu snagu najbolje je ovjekovječio vaš sin, Pruđanin, još nedovoljno vrednovani književnik Mato Blažević.
Struke, selo zanimljiva imena (struka u našem kraju, uz poznati termin u značenju «profesija», ima barem još dva značenja: a) naziv za rukavce rijeka koje nastaju u vrijeme kišnih, a nestaju u vrijeme sušnih perioda i b)naziv za nisku, ogrlicu, kolajnu, kako bi rekao Tin Ujević, na kojoj su «navijeniti» dukati), ostaju s lijeve strane.
Otac nam pokazuje veliko mjesto zločina, lokalitet zvani Borota, koji se prostire na putu prema Donjoj Dubici. Na tom mjestu, bez suca i suđenja, pobijeni su hrvatski domoljubi u Drugom svjetskom ratu iz naših obližnjih sela.

Pohod dragima koji počivaju u balegovačkom (radije upotrebljavam stari naziv za današnje Novo Selo) i dubičkom i starom i novom groblju, ostavlja nas zagledane u «al di la», kako bi rekli Talijani, tamo, «na drugu stranu». Sjećanja na baku, ujake, ujne, tetka, tetu vrve. Majčinog oca se i ne sjećam. Nije ga se sjećala ni ona. Ubio ga je grom, kada je njoj bilo 3 mjeseca na blagdan sv. Alojzija, dubičkog «blagoslova». Sada počivaju jedno kraj drugog. Na majčin grob stavljam buket cvijeća posebno sačuvanog, sa svadbe je njenog unuka. Jako ga je voljela i on nju. To je «omage» toj ljubavi.
U rođakovoj «bašči» u Ivankovića kraju mame nas trešnje, onako slasne da ih odmah «stoćke», pranje nije nužno, zobljemo poput nebeskih ptica. Bolje čašćenje ne treba!
Rođakinja Stana s Papučlije čeka nas s ručkom. Ipak, valja pozdraviti ujnu Stažiju u Balegovcu. Ona stanuje na «bajeru» Bosne, koji se često odranjao smanjujući njive mještana.
Strina Ankica i naš čič' Pejo Sarić nedostižni su u svojoj ljubaznosti. Ne možemo ih i ne smijemo mimoići. Čiča Pejo uvijek ima mudar savjet kojeg iznosi takvom mirnoćom i uvjerljivošću da ga ne možeš ne prihvatiti. Susret sa strinom Ankicom je iznimno srdačan. Slana pita sa sirom, koju uvijek pripremi kad znade da ćemo doći, već je na stolu.Topla kao ljubav one koja ju je pripremila.
Razgovarali bismo i duže, ali fra Joso nas već čeka u tišinskom župnom uredu. Žurimo. Tata je u posjetu Čandžića-Sarića kraju kod svoje rođakinje Janje. Sin i ja razgovaramo s fra Josom o planovima za monografiju naše župe. Razgledavamo crkvu i sve što je u njoj učinjeno: od građevinskih rješenja do odora za pjevače. Radovi likovne kolonije su nezaobilazni. Novo tišinsko (tišnjansko) groblje, ustalasala pšenica na župnoj njivi sa svojevrsnim «bazenom» za sušne dane, pokazatelj je povratka života.

Župnik pokazuje rješenja starog kućara, ambulantno socijalni dio, prostor za knjižnicu... Preda mnom iskrsavaju likovi onih koji su tu nekada živjeli:
Fra Valerije Jurić, osjetljiv na sirotinjske probleme.
s. Florencija, suzdržana i zadubljena u molitvu.
s. Jakoba, a zvasmo je «Kaj ne» zbog uzrečice koju je često upotrebljavala . Zahvaljujem Bogu i u ovom trenutku za ove dvije strankinje, Slovenke, za sve što su za nas učinile.
Naravno, mladima je bila najbliža Uličanka, s. Henrika, koja je zamijenila našeg zborovođu čiču Mirka Ambrožića i svojom katehizacijom pridobivala srca malenih.

Župnik, pun dobre volje pokazati sve što je vrijedno, žuri do muzeja u Donjem Hasiću. Nedostatak ključa rađa iznenadnim susretom s rođakinjom Dragom i njenim suprugom. U muzeju razmišljam kako bi majčine čunčane ponjave ovdje našle najbolje mjesto.
Gornjohasićka bivša škola je lijepo uređena. Veća grupa ljudi može se pristojno skupiti u ovim prostorima. Fra Joso hvali prisustvo predstavnika hrvatskog veleposlanstva iz Sarajeva pri značajnim događanjima u župi.

Frizerski salon u nekadašnjoj školi funkcionira. Žao mi je što se ne mogu duže zadržati.
Odlazimo na mjesto koje nitko od nas, koji posjećuju Hasić, ne zaobilazi.
Naši Kninevi, naše i ne samo naše, hasićko groblje. Jer, tu su, uz pokojnike oba Hasića pokapani i žitelji Tišine i Novoga Sela.
Teško je tada bilo iz te udaljenosti nositi na ramenima hrastov križ. Ali išlo se, noseći križ, baš kao što se i danas svakodnevno nose križevi života.

Molitvom za naše drage, fotografiranjem za uspomenu, opraštamo se od požrtvovnoga fra Jose. Uz darovanu «Tolišku tkanicu» i bilten župe stvarna i simbolična naslova «Glas Tišine» hitimo prema Zagrebu.
Pohoditi htjedosmo još neke drage osobe. Na žalost, vrijeme nas je preteklo.
Ipak jednu osobu ne možemo mimoići. Našu strinu Ivanku Ambrenicu. Prvi susret poslije čič' Ambrine smrti!
Zatekli smo nju i Seku «sna Luje» u avliji. Radile su vrlo koristan posao. Trgale su lišće sa stabljika koprive. Prava biljka za ljekoviti čaj!
Strini Ivanki poklanjam maminu novu suknju, «peglanu». Čuvala sam ju dugo, a onda pomislila kako bi i pokojnoj mami bilo drago da ju vidi na njoj dragoj osobi. Bolje riješenje nije moglo biti, jer su se njih dvije uvijek dobro razumjele i uvažavale.
Odlazimo, već je kasno. Strina Ivanka pita hoćemo li doći za sv. Antu. Žao mi je , ja ne mogu. Biti ću miljama daleko.
Ali, prije 4 godine sam bila. Moje misli žure k blagoslovima mojeg djetinjstva, blagdanu sv. Ante.
«Nakićene». (ovdje ovaj glagol, ima novo značenje), prvi puta najljepše moguće obučene mlade žene, na prijelazu iz djetinjstva u djevojaštvo, «ni curice ni cure», dolazile pred kapelicu sv. Ante na Uriji. Urešene su našim domaćim cvijećem, «lizom» crvenom, ružičastom i bijelom, stručkom «ružmarina» i(li) «zimzelena» (asparagus). Bogatije, s niskom dukata na prisima!
Svečano su, u pratnji prijateljica, «druga» i rodbine išle k svetoj zavjetnoj, svetoantunskoj misi.
Tim danom djevojke su postajale, po običajima našega, i ne samo našega sela, punoljetne. A to je značilo da su mogle javno početi «ašikovati» pa i udavati se.
Taj status im je omogućavao nepisana prava i obaveze odrasle osobe.
«Bresuknje» obučene, s pomno ispletenim pletenicama s ukrasnim «ornalijama» i «šnalama», «sklopicama» na rukama skromnijeg ili bogatijeg materijala, u «škripanim», posebno za ovu zgodu «naređivanim» cipelama kod postolara., djevojke su plijenile pažnju domaćega svijeta i pridošlih gostiju iz bliza i iz daleka.
Uz domaćina, koji se i te kako morao potruditi za onaj financijski dio za doček gostiju, domaćice, koja se trudila iskazati u svoj svojoj umješnosti oko uređenja kuće i u kulinarskim specijalitetima i djeca su uz obaveze čišćenja kuće i okoliša imala svoje radosti. Napose su se vesilila «ponovi». Trebalo je, moralo se, makar kako tako za blagoslov obući nešto novo. «Makar nješta» govorile bi majke. Uskakale bi u pomoć i bake i starije sestre. Pokazati se toga dana u novome, bio je nepisani zakon, pa makar tonovo bilo prepravljeno od majčina zaprega ili suknje.
A tek svetoantunske trešnje?
Zašto svetantunske kada su one i prije blagoslova dozrijevale?
Dolazili su ljudi, većinom muslimani iz brežuljkastih dijelova gradačačke općine s malim kolima i brdskim konjićima prodavajući trešnje.
No, pedagogija onih koji nikada nisu ni čuli za tu grčku imenicu, bila je savršena. To pokazuje i primjer prvoga kušanja ovog ukusnoga voća. Kada bi trešnjari prije svetog Ante prolazili selom izvikujući «trešanja, trešanja!», majke i bake bi, u dobro sročenoj pouci, objašnjavale djeci da su prave trešnje tek kada bude blagoslov, te da sv. Anti ne bi bilo drago da ih jedu prije njegova blagdana. Zna se da je rano voće skuplje, pa se siromašni svijet doumljivao kako spojiti trešnje i besparicu.
Naravno, još je reminiscencija na naš blagoslov, ali svijetla naše hrvatske metropole probudiše me iz snova.
U nadi ponovnih susreta ostajem željna njihovih ispunjenja. Jer, «Dum spiro, spero»! (Dok dišem, nadam se!)