Putovanje u prošlost

Piše: Perica Mišić

Pred mostom na Savi vozač autobusa najavljuje da uskoro ulazimo u Bosanski Šamac. Da, u Bosanski, tako reče. Vidim, svim putnicima nekako drago pominjanje tog, jedinog ispravnog imena. Pa neće valjda šumadijski biti? Vrlo uljudni i ljubazni policajci i carinici s obje strane. Prelazimo granicu. Dočekuje nas ogromna ploča sa natpisom «Dobrodošli u Republiku Srpsku». Dominira. Strancu koji naše prilike ne poznaje neće biti jasno otkud to „država u državi“. Ploča sa natpisom one manje, sastavne, kobajagi države Republike Srpske, veća je i impozantija od svih obilježja koja označavaju ulazak u državu Bosnu i Hercegovinu.

Bosanski Šamac

U Bosanskom Šamcu malo što za prepoznati. Par novih zgrada u Centru, novo naselje na Dugi sa nekim novim ljudima, prijeratne stambene i poslovne zgrade većina polusrušene, sa horor-fasadama. Nekada uredne stambene zgrade, umjesto okićene, sa novogodišnjim ambijentom, ukrašavaju drvoslani ispred ulaza i u ulazima i hodnicima samim, drva za ogrijev, jedini način da se prezimi. Ono što je nekada bio gradski, naširoko poznati park, sada je kolonija kafića. Novi poduzetnici, oni koji su se za rata i u pretvorbi «dobro snašli», drže tu kafiće registrirane na supruge ili djecu. Džamija nova. Gledam, žalim za onom lijepom starom, ali mi se ipak čini da se ona, ova nova, kao jedina od novoizgrađenog na tom prostoru, arhitektonski uklapa u ukupnu optiku.

Osnovna škola, filskulturna sala, Srednjoškolski centar, još su tamo gdje su bili. I uspomene, grozne, na dojučerašnje logorske torture, mučenja i ubijanja, tu u centru Šamcu, a za koje šamčani „nisu znali“. Podsjeti me to na jednu dokumentarnu emisiju na njemačkoj televiziji kada nakon Drugog svjetskog rata pitaju mještane Dachau-a i okolnih mjesta da li su znali za koncentracioni logor u njihovom mjestu, svi su nijekali, a onda puste originalne filmove na kojima čak i djeca dočekuju vlakove sa zatočenicima pretprpanim stočnim vagonima, bacaju se na njih kamenicama i pokazuju im prstom preko vrata kakva sudbina zatočenike čeka. Tako slično «pojma nemaju» niti šamčani. O zločinu u Crkvini takođe. Ćutanje. Dokle?

Katolička i pravoslavna Crkva, kao i nekada, jedna preko puta druge. Samo se naziv ulice koja ih razdvaja promijenio. Nije više Stjepana Radića, ako ne jedina, onda jedna od rijetkih ulica sa hrvatskim imenom prije rata. Katolička crkva, obnovljena, dominirala je u odnosu na pravoslavnu. U «srpskom» Šamcu to se naravno nije moglo tolerirati, pa je uz pravoslavnu crkvu izgradjen novi toranj, viši razumije se od katoličkog. Da se zna ko je gazda u kući. I da se vidi iz daleka, još iz Pruda, prije nego se most prijeđe. Džaba im od tornja, kada je uređenjem, životom, standardom, Prud za Šamac Zapad postao!

Sretnem ispred nekadašnjeg «Šit-a» kojem to ime, izgovoreno na engleskom jeziku, tek sada apsolutno odgovara, poznatog učitelja, Srbina, ostario ali još uvijek vitalan. Pozdravljamo se. Znam, on nije bio za to što se u Šamcu desilo. Još dok smo u logoru, filskulturnoj sali osnovne škole bili, došao je jednog dana, odmah s početka rata, u uniformi kapetana prve klase, sa još nekoliko uniformiranih vojnika da spašava arhivu osnovne škole. Vidio nas, čuo i osjetio što nam rade. Mislio je i govorio nam - sve će biti završeno za par dana. Htjedoh mu tada reći da bi puno svrishodnije bilo da je došao da spasi nas, zatočenike, ali nisam. Znao sam da u tom ludilu koje su vodili pomračeni umovi i mentalno deformirane ljudske spodobe on i takvi rijetki kao on ništa ne mogu učiniti.

Zgrada policije uređena, za razliku od mnogih stambenih zgrada, glanca. Isto tako i bivši Štab TO preko puta. Krv oprana, zakrečena, fasada poluprekrivena meni nerazumljivim pločama nekih novih institucija koje dreče sa pročelja. Bavim se mišlju da uđem, pogledam. Odustajem i odlazim. Razmišljam, šamčani bi pokazali i dokazali da su se promijenili tek ako jednog dana na tim mučilištima budu postavljene i spomen-ploče onima koji su nevini u njima strahote preživljavali. Mnogi zauvijek ostali, kao pseto ubijeni. Žurim da iz Šamca izađem, ne volim ni proći kroz njega, suviše su bolne uspomene, nelagodno se osjećam i još uvijek im ne vjerujem.

Po povratku u München, zatičem e-mail-poruku, pošiljalac mi nepoznat, poruka međutim očekivana i vrlo jasna: „…u Šamcu je kao devedesetdruge, sad je pola dva iza ponoći a neki baja pijan kroz ulicu ide i pjeva "...sve su straže đenerala Draže...", pa ko ima dobre živce... a o rafalima dugih cijevi da ne pričam..., a 2008. je godina, treći milenijum…"!

Ne znam da li je takvima jasno na koju stranu bi sada cijevi okrenuli. Možda baš onako kako napisa jedan od posjetitelja naše web-stranice: «Imam ponekad dojam ako bi tko i zapucao bilo bi to danas svoj na svoga”.

Prolazimo pored bivše «Juge» u Srskoj Tišini, nekada kafane «bratstva i jedinstva», pa onda «reformizma», pa «velikosrpstva», a sada opet «suživota i tolerancije». Čak je i ime promjenila, «Sunce» se zove. «Yuga» ne prolazi više niti u Republici Srskoj, a i nezgodno je zbog Hrvata, većinske klijentele u kafani-restoranu. Izgleda da je nacionalizam ostao biznis samo za političare. Samo oni na nacionalizmu šićare.

Ulazimo u Grebnice. Velika ploča (pomjerena za nekoliko stoina metara prema Domaljevcu) pored puta upozorava da se tu mijenja teritorijalna nadležnost. Mislim da je potpuno nepotrebna. Granica općina Šamac i Domaljevac je vidljiva golim okom i bez natpisa. Točno tamo gdje općina Domaljevac počinje, počinje i red lijepo uređenih kuća. Razlika je prevelika da bi nezapažena ostala.

Domaljevac

U Domaljevcu se može lijepo i moderno živjeti kao u svakom gradu u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj. Sve je na dohvat ruke. U samom centru npr. mogu domaljevčani odnijeti svoju bolesnu mačku u novootverenu veterinarsku stanicu, a dok se mačka liječi, tu odmah preko puta, u kafeu Poslovnog centra Yimor popiti kavu ili popričati sa prijateljima.

Ono što odmah upada u oči jesu cijene. Počev od onih najjednostavnijih i svima potrebnih, živežnih namirnica u samouslugama. Na Europskom su nivou. Mnogo što šta čak i skuplje. Jednostavno se ne može a ne zapitati kako obični ljudi sa svojim plaćama i primanjima vežu kraj sa krajem? Jedna od roba koja se najbolje i najviše prodaje, upitan nisam pogodio, jeste votka. To ide u ogromnim količinama. Piju je svi, mladi i stari, Hrvati, Srbi i Muslimani, ovi zadnji, zbog vjerskih razloga koji ne dopuštaju konzumiranje alkohola, najviše u malim flašicama - bolje se daju sakriti. Oduševljava kako poslovni domaljevčani gledaju na aktualnu situaciju, kako rezoniraju, koje ideje i razmišljanja imaju, kako poslove vode. To što mnogi domaljevački poduzetnici čine mogu slobodno nazvati zdravim komadićima Europe u posavskom (bosanskom) sivilu. Domaljevčani su vrijedni i radišni ljudi, ali su nakon zadnjeg rata postali i veliki majstori u pribavljanju mirovina. Kako se sve ljudi dovijaju da do mirovine (redovne, bosanske, hrvatske, vojne, invalidske, austrijske, njemačke…) dođu, spada u znanstvenu fantastiku!

Malo je kuća koje ne sijaju, prelijepe fasade i izvedbe. U jednoj od njih listam po kanalima lokalnih televizija: posvuda, u live-emisijama alkoholna pića na stolu, reklama nezamisliva u Europi, «visoki» gosti, većinom političari puše i piju alkohol za vrijeme emisije, vode «demokratske» vašarske rasprave, dovikuju se, upadaju u riječ, deru se, prijete, vrijeđaju se međusobno, psuju, lažu... sebe i narod. Politička (i opća) kultura na bijednoj razini.Telekom Srpske, udarna je vijest na srpskoj televiziji, smanjuje cijene svojih usluga!

Dolaze susjedi i prijatelji na kavu, priča se o svemu, najmanje o politici. O ratu ponajmanje. Uzgred, progovori se pokoja o ratnim odličjima i privilegijama koje se ovdje još uvijek mogu «zaslužiti». Tema koja dominira je sex. Svi je vole, svima prija, svako se šali, nikoga ne vrijeđa, svi se smatraju kompetentnim. Tako je možda i najbolje. I zapjevuši se, starinske i „brezobrazne“: „Kumo moja da mi nisi kuma, pukla bi ti na gaćama guma!“. A ako bi se koja od žena, slušajući bajke o "burnom" ljubavnom životu od svoje susjede, ljubomorno požalila suprugu: „Vidiš kako oni to rade, a mi? Čuješ li što susjeda priča?“, ovaj bi nonšalantno odgovorio: „Pa ko ti brani – pričaj i ti!“.

Priča nam naša otkačena i uvijek za šalu spremna "seka Manda" kako je svog supruga, proćelavog, cijelu noć pokrivala, misleći da je otkrio stražnjicu, da se ne prehladi, sve dok nije počeo zapomagajisati da će ga ugušiti - pokrivala ga je po glavi! Ma, kaže, kada sam se udala, a svi su mi djeveri proćelavi, dočekivala sam supruga kada se kasno vrati i u mraku legne kraj mene, popipam, ćelav, dobro je - naš je! Vicevi na tu temu su nezaobilazni. Jedan izdvajam, ispičan pet-šest puta ali svaki puta je izazvao kod prisutnih urnebesan smijeh: Seka Manda i seka Luca odu u grad prodavati na pijaci. Isprodaju prije nego što su mislile, a do autobusa još dugo. Što će, prošetaju po gradu i ugledaju veliki red svijeta ispred jedne zgrade na kojoj je pisalo „Kino“. Stanu i one da vide o čemu se rade. Dok su plaćale karte, film je već počeo, svjetla se pogasila, a njih dvije sa korpama ispod ruke, polako, pipajući uđu i traže slobodno mjesto. Kako nisu znale da se stolice moraju otklopiti da bi se sjelo, ćurnu u stolicama jedna pored druge. Neki posjetilac iza njih je imao duže noge, kad god se protegne gurne seku Mandu ispod stražnjice. Kako se to par puta ponovi, ona će ti prijateljici: „Seko Luco, seko Luco, mene nešto otpozadi jebe, pa jebe!“. A ova će ti: „Seko Mando, pa valjda će i mene – i ja sam platila kartu!“.

Malo je primjera da se na tako malenom prostoru, u svega nekoliko kilometara razdaljine nalaze četiri potpuno različita prirodna blaga: rijeka Sava, topla voda na Staklenicima, pijaća voda vrhunskog kvaliteta iz 200 m duboke bušotine Yimorovog Poslovnog centra i nalazište nafte na brvničkim poljima, koje je po dejtonskim "načrtanijama" i teritorijalnim razgraničenjima i podjelama pripalo Općini Domaljevac-Šamac. Ta prirodna dobra garantiraju dalji prosperitet. Kada već općinu Domaljevac-Šamac pomenu, moram priznati da mi nije baš jasno zašto se tako zove? Zašto uopće dodatak Šamac? Odmah poslije rata i bilo je za razumijeti jer je izbjegli hrvatski živalj iz sela pod srpskom okupacijom mnoga od svojih upravnih i administrativnih prava ostvarivao upravo u općini Domaljevac. Danas to čine u Šamcu ili matičnim uredima šamačke općine. Ako se općina tako zove, ona bi trebala, barem asocijativno, da se brine i o hrvatskom življu iz bivših sela bosansko-šamačke općine koja su ostala pod srpskom upravom? A to se ne čini. Ta sela, bolje rečeno Hrvati u tim selima prepušteni su sami sebi, o njima se brinu više institucije Republike Hrvatske nego vlasti Županije Posavske i hrvatske političke stranke u Bosni i Hercegovini. Za hrvatske poličke i državne vlasti u BiH ta područja su otpisana. Msgr. Franjo Komarica, biskup banjalučki, optužuje hrvatske političke stranke i hrvatske vlasti u BiH, posebno hrvatske političare u BiH, za katastrofalno stanje i neprimjeren odnos prema Hrvatima i hrvatskim mjestima koja su ostala u okviru Republike Srpske i poziva: «Zadnji je čas da se zaustavi nestanak Hrvata iz BiH!».
Osobno mislim zato da bi pojednostavljeni naziv - Općina Domaljevac - bio danas daleko prikladniji i realnosti bliži. Barem bi općinski pečati sa manje teksta bili jeftiniji. I čitljiviji.

Domaljevac i pripadajuća mu sela prosperiraju. Život se naglo mijenja. Nove kuće. Novi poslovni objekti, infrastruktura. Domaljevac se ne razlikuje ni po čemu od lijepih mjesta na periferiji Münchena npr. Slično je i u Tolisi, Mahali, Grebnicama, Baziku, Prudu... Sjećam se kada sam davno prije rata sa Škrletom čitav dan obilazio Domaljevac fotografirajući stare kuće, ručne radove, stare alate... da se sačuvaju tako za nove naraštaje. Gotovo ništa od toga što sam tada foto-kamerom zabilježio nije više za pronaći, za prepoznati. Za mnogo što-šta od tih starina mogu kazati – šteta. Domaljevac je u ratu obranio svoje postojanje. Meni, koji sudbinu dijelim sa mnogim Posavcima čiji su domovi i sela ostali na srpskom teritoriju zasmeta međutim malkice što se bliska povijest sve više i vrlo brzo zaboravlja. Zaboravlja se da su u grebničkim, domaljevačkim i drugim rovovima nekadašnjih bojišnica, a sada općinskih granica, bili i ginuli i branitelji sa cijele bivše šamačke općine, iz cijele Posavine. Sela na području Županije Posavske, hvala Bogu, ostala su svoj na svome, a svi drugi su svršetkom rati otišli «svojim kućama», širom Europe i svijeta. Nadam se da ću biti pravilno shvaćen kada ustvrdim: Županije Posavske ne bilo da je u ratu nisu branili i Posavci koji na sadašnjem njenom teritoriju ne žive. Barem kada su godišnjice brigada i druge povijesne proslave, kada se tiskaju monografije, trebalo bi se malo više sjetiti i svih onih koji su se za ovo danas borili, koji su na ovim bojišnicama činili sve da obrane i povrate svoje kućne pragove u Hasiću, Tišini, Zasavici, Garevcu, Tramošnici, Derventi... Možda su i mogli u tome uspjeti da politička trgovina nije umiješala svoje prljave prste i da nisu oranice mijenjane za kamenice. Ako nikako drugačije, onda tako da se sjetimo da i ta sela, prazna ili poluprazna, i ti ljudi, još postoje. Korektno bi bilo? U svakom slučaju korektnije od optužbi – ko vam je kriv što niste svoje selo obranili.

Nekada, poslije drugog svjetskog rata, nije bilo značajnijeg infrastrukturnog objekta (o vojnim da ne govorimo) da ispred nije bio okačen natpis «Zabranjeno fotografiranje». Bilo je to tehnološki i informatički sasvim drugo vrijeme, kada su kod špijuna bile vrlo tražene «Minox» minijaturne kamere i kada se do snimaka «neprijateljskih položaja» samo tako moglo dolaziti. Danas se sve promijenilo. Ono što nekada najbolji špijuni nisu mogli pribaviti, danas može vidjeti svako, preko Interneta (Google Earth). Bilo koja točka na kugli zemaljskoj iz ptičje (satelitske) perspektive. Mogu se prepoznati marke automobila na cesti. A to je za široku uporabu. Onaj ko posebno plati profesionalnu verziju, može već čitati registarske brojeve na automobilima. A što sve vide vojne vlasti od kojih su takvi sistemi i potekli, možemo tek predpostavljati. Time su svi natpisi o zabrani fotografiranja postali besmisleni i smiješni, poskidani su posvuda po svijetu. Svako može fotografirati što i kako hoće. Ali, u Domaljevcu ne može! Ako vam slučajno kao putniku namjerniku padne na pamet da za uspomenu slikate zgradu općine, dovodite sebe u opasnost da vam odmah priđe dežurni policajac i «propita vas za zdravlje». Općinska zgrada, kao objekt od strateškog značenje, ne smije se fotografirati. Barem ne kad, ko i kako hoće. Koje se tajne time žele očuvati nije mi poznato. Znam samo da vojne vlasti velikih svjetskih sila mogu preko visokorezolucijskih satelitskih snimaka, odozgo, gdje ni pitati ne moraju, procitati serijski broj na službenom pištolju kojeg policajac nosi. A znam da su posvuda po svijetu baš općinska zdanja vrlo atraktivni turistički objekti, na razglednice se tiskaju. Centralna su okupljališta građana i turista. U Münchenu se takva zgrada, Rathaus na Marienplatz-u, po cijeli dan nalazi pod stotinama uperenih objektiva fotoaparata i video-kamera znatiželjnih turista. I nikome nikada nije prišao policajac da ga pita što to radi. Umjesto toga, prije se može doživjeti da aktualni gradonačelnik Christian Ude, izađe i nazočne građane i turiste osobno pozdravi.

Asocira me to na neki novi «sistem općenarodne obrane i društvene samozaštite». Nije riječ samo o Domaljevcu. Ako uđete u centar Grebnica npr., izvadite fotoaparat da bi napravili par slika, i vama se može dogoditi da iza neke kapije istrči dijete, upozoriti da se to ne smije raditi, inače će te odmah prijaviti. Kome, neće da kaže, zašto ne zna ni dijete, a vjerojatno niti onaj na koga prijave idu.

Ima Domaljevac i svoje bizarne kontraverze: dok natalitet balansira oko nule, odmah iza benzinske pumpe, ogroman kran koji nadvisuje sve u Domaljevcu, čak i Yimorovu «lađu», novi Poslovni centar, nagovještava izgradnju nove fabrike gumenih plovila i – kondoma! Kako u uvjetima kada budućnost Domaljevca treba spašavati i djecu rađati, lokalne crkvene vlasti na to reagiraju, a inače crkveno-religijski kanoni i kondomi ne idu skupa, nije mi poznato, ali baš ta nova fabrika kondoma ponajviše govori o promjenama koje su se desile i koje se ovdje dešavaju. Poneki će paroci zatvoriti oči, kako se jedan našali, da bi dobili kondome besplatno.

Čika Mata - Kićo

Čika Matu nalazim u kafiću s omladinom. Kaže, za svoj rođendan je djecu i unuke izveo u kafić. Ušao u deveto desetljeće života. Vitalan, još uvijek pun života i energije. Pitam se hoću li ja uopće te godine doživjeti, a ako i doživim, kako će to izgledati. Malo je takvih. Kaže, još samo petoro u selu su stariji od njega. Svaki dan kupuje i čita novine «od korica do korica». I voli žensko više nego išta. Udvara se mladim kasirkama u samouslugama. Pitam, kad bi se opet ženio, koja je starosna granica ispod koje ne bi ženu htio uzeti. Bez razmišljanja odgovara: 28 godina! Misli ozbiljno. Zapanjen sam, on sa 82. želi sebu ženu od 28! I ja, sa mojih 50, već bih imao problem što sa tako mladom uopće započeti. Rijetko ga je vidjeti da je sam u autu. Obično čini usluge razvozeći žene. Besplatno i rado. Dobru dušu ima, kako bi sam kazao. Severinin filmić je pregledao 5-6 puta. I opet će. Mora kaže, nije sve dobro zabardao. Priča da ga na putu za Hrvatsku zaustavila hrvatska granična policija. Mlada policajka pogledala dokumenta i odmah rekla da je prestar i da ne može dalje voziti auto. A on će: ako misliš da sam prestar onda mi kaži kada završavaš posao i gdje da se nađemo! Policajka pocrvenjela, kolege joj popucale od smijeha, a djeda pustiše. Vozi auto i dan danas.

Mato Kesić Kićo rođen je 1925. godine. Oženio se mlad sa svojih 20 godina, napravio osmoro djece, pet sinova i tri kćeri. Prvo je petnaestak godina bio vodeničar, pa mlinar, zatim jedno vrijeme zidar, pa električar ( uvodio struju u Domaljevcu i okolnim se lima), pa se opet bavio zidarstvom, zatim bio stolar, pa gostioničar, automehaničar, pa opet zidar, stolar, a sve vrijeme je bio zemljoradnik, "političar" i ZUBAR! Nikada nije bio u zatvoru niti komunista. Po stare dane, aktivno se posvetio ispovijedanju vjere. Pročitao je nebrojene knjige, dobio je najviše priznanje Općine Bosanski Šamac, učesnik je dva rata, operiran tri puta, voli živjeti i zna život sadržajima ispunjavati, još uvijek vozi auto, nikada u životu nije imao više od 65 kg. Kaže da je fizicki teško, ali sretno živio.

Brvnik

Odlazim na općinsku granicu prema Brvniku. Mine, snijeg, mine, neočišćena cesta, mine, pustare, mine, bijeda, mine, groblje, pa opet mine... I ovdje bi se mogli filmovi snimati.

Nešto dalje vide se prve kuće onog dijela Brvnika koji je općini Domaljevac pripao. Ne vidim ljude, samo pokoju kokoš koja se po avliji vrti. Pitam se, od čega ti ljudi žive? Koji kontrast na samo par kilometara udaljenosti. Ova tromeđa i centar Domaljevca. Dva potpuno različita svijeta. Na raskrižju kod općinskog odlagališta smeća zastajem. Velika uređena jama za odlaganje uginulih životinja i životinjskih ostataka odavno prepuna. Nema više mjesta u njoj. Ništa se dalje ne čini. Uginule životinje i ostaci istresaju se ponovo skupa sa ostalim smećem. Hladno je, mrzne, smrad se ne osjeća. Pitam se kako će izgledati kada odjuži, ljeti kada pripeče. Ako se nešto ne poduzme, onda su najveće šanse da bude izvor zaraza svih vrsta.

Orašje

Orašje ostalo isto. Bolje rečeno njegov stari dio, centar. Ulice neočišćene, jedva prolazne, pretrpane nepropisno parkiranim automobilima. Oraški komunalci se trebaju ugledati na susjede, učiti od domaljevačkog komunalnog poduzeća koje je u ranim jutarnjih satima perfektno očistilo sve prometnice u Domaljevcu. Putniku namjerniku bi se prije učinilo da je centar Županije u Domaljevcu, a ne u Orašju.

Čini mi se da nastaju dva Orašja, jedno staro Orašje uz Savu, sa starim centrom i drugo, novo, sa veleljepnim kućama. Tom novom naselju nedostaje još samo gradski centar. Planira se, kažu. Razmišljam zašto se tako radi. Zašto praktično dva centra. Je li to slučajno? Ma ja, svakakve budalaštine mi napamet padaju... Najbolji ćevapi i najbolje đulbastije u ovom dijelu Bosne, dobiju se međutim baš u starom centru Orašja.
Srećem u Orašju šamčanina, Srbina, pred i u ratu još «velikosrbina», promijenio se, barem priča tako, sada radi za hrvatsku firmu.

Novo Selo

Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu"

(Alighieri Dante, Božanstvena komedija, Pakao, III/9)

U Posavinu, priznajem, idem rijetko. Ono što je bila moja traljica Posavine, Hasić, ne postoji više. Barem ne onako kako ga ja pamtim. Na to me odmah upozoravaju ćirilični natpisi. Tamo još od Tišine. Dvojezični. Opet neko novo „bratstvo i jedinstvo“. Ali sada iz drugih motiva. Dva pisma na putokazima nisu zato što u tim oduvijek hrvatskim mjestima živi mješovito stanovništvo, nego, ono latinično, da se udari optički glanc prema međunarodnoj zajednici, a ono dominantno, ćirilično, da se pokaže valjda ko tu vlast ima, ko vedri i oblači. A koji drugi razlog može biti ako se sa novih firmi u Crkvini, Šamcu, prolaznicima smiješe internacionalno čitljive, latinične reklame i nazivi firmi. Tu može i latinica, čak je i poželjna, ćirilica je rezervirana za nekadašnja i sadašnja hrvatska sela.

Scenografija: 2. vod 2. krajiške - bravo junaci!

Scenografija: 2. vod 2. krajiške - bravo junaci!

Ulazimo u Novo Selo. Svaka kuća razrušena, spaljena. Pustoš. Apokaliptična slika. Nabasamo na filmsku ekipu iz Srbije. Put zatvoren. Snimaju ratni film. U Novom Selu imaju besplatnu scenografiju. Neki drugi scenografi su se za nju pobrinuli. Školsku djecu bi u Novo Selo trebalo voditi, da vide što je rat - da se ne ponovi. Umjesto nekada vrlo popularne akcije u školama "Titovim stazama revolucije", mogli bi osmiliti novu, "Stazama evolucije!". Filmadžije su ruševine morali samo malo osvježiti, začaditi, zadimiti, sve izgleda kao da je rat tog prijepodneva kroz selo potutnjao. Zaustavljaju nas, daju upute kako da prođemo, da tragove ne pokvarimo, one koje je ratni kamion sa Slavkom Štimcem (nekada filmskim partizanskim kurirom) za upravljačem napravio. E da su tako prije 15 godina računa o tragovima vodili, razmišljam. Dva bradonje sa strane nas podozrivo gledaju. Nelagodno nam. Žurimo da prođemo. Pravim par fotografija. Nailazi terensko vozilo. Ponovo nepovjerljivi pogledi prema nama. Snijegom prekrivena cesta, ispod izrovana, nije lako voziti. Negdje na sredini puta olakšanje. Ravno. Asfalt obnovljen. Baš onako kako smo ranije pisali - dokle srpske kuće sežu.

Prisjetih se u Novom Selu H. G. Wellsa i njegove vremenske mašine (The Time Machine) iz Science-Fiction romana napisanog još 1895. godine. On je tada u toj virtualnoj mašini putovao u budućnost, gdje je našao jedan svijet dviju ljudskih vrsta koje su živjele potpuno drukčije, međusobno suprostavljene – nadzemaljske Eloi i podzemaljske Morlocks. Eloi su živjeli bez briga, sretno, uživali kao u raju. Morlocks su živjeli pod zemljom, u pećinama, imali su ogromne mašine, radili su da bi omogućili život i uživanje Eloi nad zemljom. Na početku je izgledalo da su Morlocks robovi u službi gospodara Eloi. Na kraju se ipak ispostavilo da su stvarni gospodari Morlocks, oni su se starali da Eloi imaju sve tjelesne užitke, da žive lijepo, isto onako kako se to trude seljaci prema svojoj stoci! Zato što su se hranili sa Eloi! U tamnim noćima izlazili su Morlocs ispod zemlje i jeli Eloite. Wellsov roman se ubraja u takozvane utopijske romane. Da li je baš sve bilo utopija? U Novom Selu moradoh se za obraz uštinuti, sebe uvjeriti da je sve to stvarnost, toliko godina poslije rata, i da nisam slučajno doputovao nekom vremenskom mašinom. Samo moja vremenska mašina, za razliku od Wells-ove, dovezla me ovog puta u prošlost! Bilo je to moje PUTOVANJE U PROŠLOST!

Pred samu objavu ovog priloga, dobijamo vijest da je jedan od glavnih glumaca, Bogdan Diklić, ranjen na snimanju filma „Turneja“ U Novom Selu. Ovim izjavljujemo da naše "putovanje u prošlost" s tim nikakve veze nema, te da nikakvih postrojbi HVO na tom teritoriju u vrijeme snimanja filma nije bilo.

Gospodinu Dikliću želimo svako dobro, da brzo ozdravi, progleda i „progleda“, pogleda scenografiju koju su napravili neki drugi „glumci“ na nekoj drukčijoj „turneji“, pozivamo njega i cijelu filmsku ekipu da razmisle o Novom Selu, sudbinama ljudi koji su tu živjeli i koji treba da se vrate...

Prema izvješću agencija „Blic online“ i „Mondo“, Diklić je povrijeđen kao zapovjednik HVO, logično od srpskog metka, što svaki eventualni odštetni zahtjev prema nama i hrvatskim građanima čini neodrživim i ništavnim!

„Diklić (54) je tokom snimanja zadobio povrede manevarskom municijom i u četvrtak uveče je prebačen iz Banjaluke na beogradski VMA. Diklić se povredio na snimanju filma reditelja Gorana Markovića prema. Snimanje filma počelo je krajem decembra prošle godine u Novom selu kraj Šamca, a bilo je predvidjeno da traje do 25. februara 2008. godine.“

"Došlo je do nesrećnog slučaja kada je Diklić, prilikom snimanja scene u kojoj u ulozi zapovednika HVO ispaljuje rafal. Jedna od ispaljenih čaura je pogodila Diklića iznad levog oka, nanevši mu kontuziju i posekotinu" .

Tišina

Tišinska osnovna škola kao da se nije promijenila od davnih 60-tih godina. Malenom mi se čini, a tada kao dijete izgledala mi je ogromnom. Ja, dobacuje prijatelj, pravo je čudo kako si je tako veliku svršiti mogao! Lijepo izgleda to raskrižje puteva, idući iz Novog Sela, desno prema Tišini i Šamcu, lijevo za Hasiće. Tišinska crkva ispred, obnovljena. Još ne tako davno u njoj, u kućaru, smjestili su se "gosti" iz Srbije, najveći šljam kojeg su tamo imali i nama doveli, osjećali su se tu sigurni.

Proletetješe mi slike iz davnog djetinjstva. Za prvačiće i druge razrede škole koja se preko puta crkve nalazila, za vjeronauk zadužena je bila časna sestra. Bila je tako jednom matirana radoznalim pitanjima nas djece, kada smo je uporno zapitkivali da nam pojasni što je to „bezgrešno začeće“ i, ako već ima bezgrešno, kakvo je onda ono drugo, grešno? Iznervirana znatiželjnim pitanjima, ne znajući što da nam na to kaže, izletila je iz Crkve do kućara da se požali "ujaku", a mi, „pametne glavice“, poredani kao tikvići sa obje strane mračne Crkve, na drvenim klupama ispod slika Puta križa, preplašeni, čekali smo što će se desiti. Osjećali smo da smo napravili veliki grijeh i da na redovnu ispovijed nećemo morati čekati, da ćemo odmah, tu gdje jesmo, biti ispoviditi, a možda i „pričešćeni“.

Ja, nije to bilo kao sada. A pogotovo ne kod našeg paroka. Onaj ko ga zna, zna o čemu govorim. U to vrijeme je na službi u tišinskoj župi bio velečasni Valerije Jurić. Kada se on naljuti, bolje mu je sklanjati se s puta. Koliko su puta oni manje imućni župljani, koji su jedva sastavljali kraj s krajem, strahovali od odlaska kod Valerija, onog odlaska u Crkvu koji je bio neminovan i za "godišnjake" (one koji su u Crkvu odlazili samo jednom godišnje), kada se išlo po "cedlje" za ispovijed, a znalo se kakve će pogrde izreći Valerije za neplaćeni crkveni porez "nobet". A bez rozne ili plave cedlje nema ispovijedi, taman da ti betlehemska zvijezda preleti preko glave.

Lupa i brunda nešto kroz sakristiju, sa streskom se otvaraju vrata i na njima baš taj velečasni Valerije! Zajapuren. Ko sveti Ilija. Grmi! Tresu se kaleži na oltaru. Časna, i sama preplašena, šćućurila se pored kipa Blažene Djevice Marije, kao da od nje traži pomoć. Skamenjena ko “drvena Marija“.
„Koji su to pametnjakovići koji postavljaju takva sramna pitanja! Magarci jedni! Stid vas bilo! Skrnavite ime Božje! Pitajte sada da vam ja odgovorim."

Završi se sat vjeronauka privremeno, ma nikom ni na pameti da ponese pokoji jorgovan koje je časna već obećala i često dopuštala nama djeci da tamo, iza kućara, naberemo i ponesemo kući, ništa od pjevanja i uživanja u novim, električnim električnim “hammond” orguljama koje su baš negdje u to vrijeme nabavljene u Crkvu i konačno se nisu morali duvati mijehovi koji su znali biti glasniji i od orgulja samih, ništa od krofni ili pokojeg kolača koje smo nakon vjeronauka znali dobijati, ništa od usputnog kušanja mauna "isusovog drveta" kako smo ga mi djeca zvali, u stvari rogača. Prvo žurno, dok ne zamaknemo iza Karalića kuća, a onda trkom prema kući. U ušima nam je još odzvanjao glas velečasnog Valerija kojim nas isprati: "Marš napolje, magarci!". Bježali smo što prije i što dalje, okrećući se povremeno, jer smo osjećaj imali da Valerije trči za nama i nosi svoju lovačku pušku (bio je poznati i priznati lovac). Eto tako, nesretno i tužno, završio je taj prvi pokušaj nas dječurlije da saznamo ponešto o "bezgrešnom" i "grešnom" začeću.

Prestravljeni tako žestokim teološko-edukativnim nastupom velečasnog Valerija, unatoč motivaciji koju su u školi davale učiteljica Radojka i Snjeguljica, dugo se nismo bavili tom temom, a povijesno gledano, pojava i razvoj seksualne revolucije u posavskim selima je samim tim kasnila u odnosu na europska i bjelosvjetska kretanja. Ali, ne brinite, sve što što smo "u školi zaostali", inteligentni i pronicljivi kakvi smo mi Posavci uvijek bili, brzo smo propušteno nadoknadili. Nije nas u tome mogao zaustaviti niti ratoborni poziv tog istog velečasnog Valerija, koji je svim silama nastojao bremzati nastupajuću seksualnu revoluciju kod time mu već opsjednutog puka, derući se nakon nedjeljne propovijede na velikoj misi: "Ne dopustite da hrvatsko sjeme ostaje posijano po seoskim tarabama!" Kao i svaka revolucija, na kraju uspješna ili neuspješna, ali u svom punom zaletu nezaustavljiva, tekla je i ova dalje.

Hasić

Još od tišinske zadruge i igrališta, te odvajanja puta za Škarić, počinje ono što je nekada Hasić bio. Vozimo lagano nećemo li koga ugledati. Ništa. Sve pusto. Ni pokreta. Nigdje nikoga. Ni kučeta, ni mačke, ni kokoši, ni ptice. Ni dima iz kuća. I zrak stoji nepomičan. Avetinjska slika. Sve do arterca kojeg onomadi zbušiše radnici novosadskog Naftagasa. Dva muškarca i jedna žena došli po vodu. Ne mogu nikoga prepoznati. I to je sve. Nikoga više ne vidjesmo. Osjećam se nekako prazno. Emocije nedefinirane. Onaj Hasić u Internetu, virtuali, puno je nažalost ljepši i stvarniji od ovog pravog. Kod tetkove kuće izlazim i hvatam za štreku na gvozdenoj kapijici, da vidim da možda nije svratio kući. Zaključano. «E, ne ide to tako», začuh glas iza leđa i ugledah rođaka koji u Kölnu živi. Godinama se vidjeli nismo i eto, koja slučajnost, sretošmo se na njegovom pragu. Fotografija za uspomenu, žurimo obadvojica, on za Slavoniju, ja za Domaljevac. Valja na doček Nove Godine.

U povratku, predloži jedan od prijatelja da se vratimo istim putem - kroz Novo Selo. Možda im treba ustaša, našali se. Nećemo, odgovorih, rađe idemo mi kroz Grebnice, jer što ćemo činiti ako im zatrebaju mrtvaci!

Europa

Opraštam se od Domaljevca, mjesta koje se ne može više selom zvati, kompleksa novoizgrađenih stambenih objekata, firmi u procvatu i usponu, starog seoskog traktora kod Koturića benzinske pumpe, najnovijih mercedesa koji zvižde cestom, prekrasnih kuća, ali i ružnih debelih, kao za hercegovacki krš stvorenih, betonskih stubova ulične rasvjete, nesretno smještenih i još nesretnije ofarbanih, sivih tribina na nogometnom igralištu koje zaklanjaju prekrasnu crkvu, od pogače i bećarca, tajkuna u čičkovim patikama, nekada naljepših domlječanskih cura koje sada sjede kod kuće i unučiće čuvaju, opraštam se od predivnih ljudi, domaljevčana i kao mnogi Posavci i bosanskohercegovački Hrvati «idem kući» – za Njemačku.

Prelazim preko savskog mosta i osvrćem se. Sava teče kako je uvijek tekla. Malo dalje, uočljivo i dostojanstveno, samo sada vidno ostarjelo, nekako pognuto, žalosno, horizont paraju «grga i sultanija», kako ih odmilja nazvaše, dva krana nesuđenog bosanskošamačkog riječnog pristaništa. Bože, mislim, kada sljedeći put budem dolazio, hoće li se Posavina Posavinom zvati, kojem će kantonu pripadati? «Otvorite putovnice na slike i svi izađite na graničnu kontrolu!», prenu me glas vozača sa razglasa. Tu dakle, razmišljam, počinje Europa? Ili je Europa i ono što iza mene ostade?