Put u Poljsku

Piše: Petar Šušnjara

Budući je baka Anđa otvorila put za Warzsawu ili kod nas uobičajeno Varšavu, Stipina je naredba bila da i mi moramo doći „k njemu“ (ne njima). Ako ne, onda on neće doći više k nama. Nije prihvaćao ni isprike na račun bolesti ni starosti. „Ja sam rekao tako i gotovo!“ To su bile njegove riječi. U petak ujutro 18. kolovoza poslali su poruku: Mi smo spremni. Mi se uobičajeno ranije dižemo i već smo bili spremni. Stoga smo samo potvrdili: Mi već čekamo! Imali smo dva koferića koji mogu ići u avion kao ručna prtljaga, ali jedva su stali u veliki Espace! Što su natrpali u onih desetak vreća, kofera, putnih torbi to su i oni jedva znali. Ipak, uspjeli smo sjesti jer nema stajaćih mjesta, a nešto priručnih stvari stavili smo ispred nogu. Naravno, oblatne za baku Ružu i Stipu, vodu za piće, šarene bombone... Kad dvije žene spremaju stvari za put onda je sigurno puno toga još unutra.

I krenuli smo s Fraterščice prema istoku, jer smo izmijenili pravac kretanja. Umjesto Slovenije i Austrije, izabrali smo put preko Mađarske i Slovačke, bez vinjeta, a uz to profitirali s upoznavanjem novog pravca koji može biti zanimljiv za buduće, posebno ljetne dolaske. Prometno opterećenja je manje. Pravac kretanja: Varaždin, Letenye, Gyor, Bratislava, Krakov. Noćenje. Sutradan Čestohova, Varšava. Zaustavljanje zbog potrebnih pauza za fiziološke potrebe, a da se usput i nešto prizalogaji. Po želji mladih nešto na brzinu!

Nisu nas impresionirala naselja kroz Mađarsku i Slovačku. Očekivali smo više. Mađarska mjesta ne ostavljaju upečatljivu, pozitivnu sliku zemlje koja je bila dio Austro-ugarskog carstva. Kuće su najvećim dijelom prizemnice. Okućnice se ne ističu ni uređenošću ni cvijećem ni zelenilom koje bi djelovalo kao kultivirani i održavani vrt. Kratko rečeno: skromno. Glavni grad Slovačke, Bratislava je krenula naprijed u odnosu na ono što je, u našem sjećanju, od konca prošlog stoljeća kad smo je posjetili. No, ne može se isto reći i za naselja kroz koja je cesta prolazila. Bilo je, istina, vrlo lijepih mjesta i pejsaža posebno u planinskim predjelima Tatra. Lijepe slike su se nastavile i kad smo prešli u Poljsku. Čak su i naselja bila uređenija i skladnija, što nas je pozitivno iznenadilo. Oko kuća su vrtovi s cvijećem. Ne bi se moglo reći da je to visoki nivo okućnica, dojam je ipak pozitivan. Raznobojno cvijeće, uredne živice. Osjetilo se malo više vedrine. A i vrijeme je bilo lijepo. Ni prevruće ni hladno.

Za eventualno ozračivanje i vizualni doživljaj vožnje, komande je izdavao Stipe. A šaptač je bila baka. Ovih dvoje naprijed se nisu smjeli zamjeriti ni mami ni svekrvi. A ni meni nije bilo lako proturječiti, jer ne znam s kim bi teže izašao na kraj. Sa Stipom ili Ružicom! I prilagodiš se. I to je to! Kako kaže Stipe.

Stigosmo u Krakov. Smjestismo se u hotelu „Golden tulip“. Vrlo pristojan smještaj. Posebno bogat doručak. U mnogim hotelima sam bio. Doručku u Krakovu bih dao jedno od tri prva mjesta!

Katedrala Sv. Stanislava i Waclava

Dominikanska crkva Presvetog Trojstva iz 1223. godine

Požurili smo nakon doručka prošetati malo Krakovom kako bi dobili sliku tog, po riječima mnogih, najljepšeg poljskog grada. Krakov je nekoliko stoljeća bio glavni grad Poljske. To je također kulturno i znanstveno srce Poljske, tzv. Poljska Atena. U Krakovu je otvoreno Jagielonsko sveučilište, prvo u Poljskoj, a drugo (iza Praga) u Srednjoj Europi. Povijesna jezgra – Stari grad Krakova, prvi je spomenik te vrste pod zaštitom UNESCO-a. Na Glavnom trgu ističu se cehovska građevina Sukiennica i Nacionalna galerija s gradskim tornjem. Tu je i remek djelo poljske gotike Katedrala Svete Marije, jedna od većih i važnijih poljskih crkava. Uz nju su dva tornja različitih visina što joj daje poseban vizualni efekt.

Oltar Veita Stossa

U unutrašnjosti je poznati oltar Veita Stossa. Oltar je velik 11 metara, građen 12 godina, a na njemu je 200 različitih likova. Doista, dok šetate tim dijelom grada, teško je reći čemu se više diviti: trgu kao cjelini, monumentalnim crkvama, na brdu Wawel Kraljevskoj palači ili pak preko puta posebno poznatoj katedrali Svetih Stanislava i Vaclava, koja se smatra nacionalnim poljskim svetištem. U njoj su pokopani poljski kraljevi i mnogi ugledni Poljaci, posebno umjetnici. Dvorac je sagradio kralj Kazimir III. Veliki u gotičkom stilu i ima vrlo važnu ulogu u poljskoj povijesti.

Na putu od hotela do centra susrećemo se s upečatljivim posebnostima kafića, restorana na ulicama Krakova. Kod svakog od restorana ima nešto posebno. Od klupa, stolica i stolova, do cvijetnih aranžamana na stolovima i oko otvorenog restoranskog prostora. Kao da restorani pozivaju na romantične obroke a ne na jelo koje je potrebno za održavanje života i zdravlja. Kafiće smo vidjeli tek u prolazu izvana. No, unutarnje uređenje se vidjelo i ostavljalo dojam prostora u kojem bi boravak s društvom trebao biti ugodan.

Prisutna je i briga i o hortikulturi. No reći o tom više, trebalo bi i provesti u Krakovu i više vremena. Ipak, prvi dojam je pozitivan i upućuje na pravi pristup.

Stipi su najviše veselja priuštili kočijaši, koji su, svojim lijepo uređenim i ukrašenim kočijama vozili, turiste. Želio se slikati uz konje i provozati se kočijom, ali vrijeme nije dozvoljavalo. Jer, trebalo je ubrzo napustiti hotelske sobe i nastaviti put prema Varšavi. Šteta! Ako vas put navede u Poljsku, Krakow svakako zaslužuje više pažnje!

Na putu do Varšave u planu je bilo zaustavljanje u poznatom poljskom Marijanskom svetištu Čestohovi. Napustili smo Krakov i krenuli na put. Međutim, nije nas pratila sreća. Zagazili smo duboko u Poljsku kad počela nas je pratiti kiša. Ulazeći u samo mjesto vidjeli smo veliki broj hodočasnika koji su dolazili u svetište. Ušli smo na veliko parkiralište i imali sreće našavši vrlo brzo mjesto.Pošli smo prema svetištu i shvatili koliko je to svetište važno za poljski narod.

Čestohova

Riječ je bila o običnoj suboti, nakon blagdana Velike Gospe, a svi prostori su bili ispunjeni vjernicima. Broj pak onih koji su htjeli ispuniti zavjet obilaskom oko oltara, na kojem je slika Majke Božje Čestohovske, bio je toliko dug da bi, prema našoj procjeni, trebalo čekati dugo vremena kako bi se došlo do oltara. Budući je nama ipak bio cilj taj dan doći u Varšavu, uz nepovoljne uvjete za vožnju, odlučili smo pomoliti se i nastaviti s putovanjem.

A kiša pada li pada! I uporno nas je dopratila do Varšave. Da ne bude sve kako bismo željeli. Vjerovali smo da ćemo na terasi moći popiti kavu, ali izgleda da graditelji kod izgradnje ove terase nisu imali vaservagu ili libelu, pa im se na terasi zadržava voda nakon malo kiše. Dogodilo se da smo, umjesto za dobrodošlicu popili kavu na terasi, tek ručali na terasi na odlasku, jer je svaki dan bilo malo kišice, a kako se voda zadržavala, terasa je uvijek bila mokra.

Varšavski dani

Svetište Gospe od milosti:Mise, klanjanje, ispovijedanje, krunica

Nedjeljno je jutro. Nakon buđenja u Stipinoj organizaciji doručkovali smo. Izbor nije bio na visini „Golden tulipa“, ali bila je dobra ponuda. Istini za volju skoro svi proizvodi su bili iz Hrvatske po uputi „Kupujte hrvatsko“. Nažalost, neki su tamo već i zahrđali i posijedili od dana nastanka, ali važno je da su kupljeni u Hrvatskoj. Čokolino čeka tko će se žrtvovati da ga pojede!

Na nedjeljnu misu uobičajeno idemo ujutro. Ipak, umor od puta je usporio bioritam pa je pao prijedlog da idemo na misu u obližnju jednu crkvu u 12,30h. Prijedlog je prihvaćen. Nekad je postojala uzrečica da je kasno ići poslije podne na misu, jer su mise bile uvijek i samo ujutro. U Poljskoj smo vidjeli nešto neubičajeno. U crkvama je više misa upopodnevnim nego jutarnjim satima. Tako je na par mjesta posljednja misa u 20 sati. Začuđuje da nemaju, po koncilskim preporukama nedjeljnu misu, u subotu navečer. Što zbog lošeg vremena, što zbog vremena godišnjih odmora crkva nije bila uobičajeno puna, reče nam Frano. A budući da je nedjeljom sedam misa (3 prije podne, a 4 poslije podne), crkva pak prilično velika i nije ju lako ni napuniti. Osim toga, po pričanju domaćina, u okrugu od jednog kilometra ima pet, šest crkava. Treba priznati da ni ostali dijelovi Varšave ne oskudijevaju crkvama. Nije se gledalo na udaljenost jedne od druge crkve („košciol“=crkva) pa se s vrata jedne gleda preko puta u vrata druge crkve.

Popodnevno vrijeme smo proveli najvećim dijelom u kući, zbog lošeg vremena. Ipak, bilo je lijepo u ugodnom razgovoru i igri sa Stipom dok su Branka i Frano sređivali stan, koji je velik i lijep na prvi pogled, ali s nekoliko propusta: na primjer soba bez prozora i samo s vratima za izlaz na balkon nezaštićen nadstrešnicom, tako eventualna kiša ili snijeg pada direktno na parket ukoliko se vrata ostave otvorena. Iako nema stanara iznad, jer je riječ o stanu tipa „penthouse“, tj. stanu na posljednjem katu, koji se smatra posebno luksuznim i koji, redovito, ima lijepe terase, lijep vidik, slobodu kretanja...buka je dosta naglašena vjerovatno od odvodno dovodnih infrastrukturnih usluga za stanove.

Pogled s terase prema kućama preko puta

Varšavski glavi trg u četvrti Staro Miasto

Slika četvrti Mokotow (tako se zove ova četvrt) s visine ove četverokatnice je vrlo lijepa. Budući je riječ o novoj četvrti sve je usklađeno, vrtovi oko kuća uređeni, četvrt je bogata zelenilom. Stabla javora, brijesta, klena...su tako lijepo uređena, pa smo zaključili da ne treba biti ne znam koji bor, tuja, „benjamin živica“, oleandar...da bi živice izgledale „egzotično“. Ulice su široke i prostrane s dobro ucrtanim pravcima kretanja za bicikliste i pješake. Istina, ponekad se čovjek iznenadi da biciklisti presjecaju pješačke staze i dobivaju prednost pred pješacima, što nije u redu. Jer, pješaci nisu tako mobilni kao biciklisti i njih uvijek treba štititi. Izgleda da je još uvijek prisutan socijalistički sklop. Tko je jači, jači je!

Ljetna kraljevska palača u Wilanowu

To smo osjetili kada smo pošli posjetiti palaču u Wilanowu. Uz cestu je označena traka za bicikliste ali, ako slučajno prelazite preko te trake, opasnije je nego da idete sredinom ceste. Mi smo izišli iz stana u ulici Wilanowska 87 i nastavili tom ulicom, jednom od poznatijih i ljepših varšavskih ulica, na kraju koje se nalazi Palača u Wilanowu, inače ljetna rezidencija jednog od poljskih kraljeva Ivana III Sobjeskog. Sagrađena u baroknom stilu u 16. stoljeću i jedna od poznatijih poljskih baroknih građevina. Vrlo lijepo sačuvana i održavana. Uz palaču su i poznati vrtovi, koji svjedoče o odnosu Poljaka prema hortikulturi, koja je i danas uočljiva na mjestima koja smo posjetili. Palača s vrtovima čini cjelinu koju mnogi turisti posjećuju i uživaju u ljepoti ovog povijesnog kompleksa uz koji je također i skladna i obnovljena isto tako barokna crkva svete Ane, inače jedna od starijih građevina u Varšavi. Prvotno je sagrađena polovicom 15. stoljeća, rušena za vrijeme švedske invazije i obnovljena u 18. stoljeću. Slikali smo dosta, ali jedan kip iz nedaleke, a bolne prošlosti II. svjetskog rata toliko se uklesao u naše pamćenje i ne da mirno spavati.

Kip majke i primalje, logorašice i službenice Božje, Stanislave Leszczynske s dvoje novorođenčadi

To je kipStanislaveLeszczynske, koja je dvije godine bila babica u koncentracijskom logoru u Auschvitzu (do siječnja 1945.g.)

U svom izvješću, koje je napisala dvadeset godina kasnije, opisuje teškoće koje je prošla za obavljanje svoje dužnosti. Uvjeti su bili nezamislivi. Ako ste malo čitali ili slušali o Auschvitzu ono je najgore što je rečeno ili zapisano. Od smještaja do potreba koje ima majka koja očekuje porod djeteta. Nije imala vode i trebalo je donijeti vodu izdaleka za svaki porod! Unatoč okolnostima, koje su suprotnost onomu što se danas pruža majkama i djeci pri porodu, nijedno dijete joj ni majka nisu umrli. Svoje izvješće završava riječima: „​Do sada nisam imala priliku predati svoj porodiljski izvještaj iz Auschwitza zdravstvenim službama. Predajem ga sada u ime onih, koji ne mogu ništa reći svijetu, o zlu koje im je naneseno, u ime majki i djece.

Ako se u mojoj domovini, usprkos žalosnog ratnog iskustva, jave tendencije usmjerene protiv života, nadam se da će se glas svih ginekologa, svih pravih majki i očeva, svih časnih građana, čuti u zaštiti života i prava djeteta“.Stanislava Leszczynska

Slično misli i njen sveti sunarodnjak Ivan Pavao II."Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti."

Zaslužila je da joj se podigne ovaj kip u Varšavi, u crkvi koja je značajna za poljski narod.

Posjet lijep, završetak baš i ne! Par minuta nakon što smo završili posjet i uputili se ponovno ulicom Wilanowskom do broja 87, počele su padati krupne ljetne kapi kiše. Kako ne bi bili mokri u pet minuta, sklonili smo se uz jednu novogradnju i pozvali taksi. To nas je podsjetilo na Braziliju. Iznenadni pljusak i u pet minuta si mokar do kože!

Varšava je jedan od gradova, koji je za vrijeme II. svjetskog rata pretrpio najveća razaranja. Neki povjesničari navode da je čak 80% grada bilo srušeno. Tako i Stare Miasto, najstariji dio grada i unatoč svemu danas najposjećeniji. Izuzetno je lijepo obnovljen. Išli smo u tom pravcu i kratko bacili pogled na glavni trg. Usput, kao priprema za pravi posjet, jer danas je bio drugi program. Kako je bio 23. kolovoza, blagdan svete Ruže Limske, kada baka Ruža slavi imendan, njen gospodin sin je odlučio izvesti majku, , na večeru. Uz nju i svitu koja je bila tu, a to su unuk Stipe, snaha Branka i dida u restoran „Stari dom“. Ugodan ambijent! Izuzetno uljuđena posluga! Prisutna, a nenametljiva. Ručak po izboru, vrlo ukusan. Počeli smo s pierogima, a završili s kolačem „sernikom“ (kolač od sira) i „šarlotom“ – specifičnom pitom od jabuka. Hvala domaćinima!

Na samom ulazu u Poljsku spomenuli smo da su im okućnice uređenije nego one u Mađarskoj i Slovačkoj, naravno mislimo na ono što smo vidjeli u prolazu. Dolaskom u Krakov teza se potvrdila. U nekoliko detalja osjetio se duh kulta hortikulture posebno na Wewelu uz Kraljevski dvorac a, na ulicama u restoranima sve je bilo puno cvijeća. Ukusno i lijepo aranžiranog. U Varšavi se to moglo puno upečatljivije osjetiti. Razlog je u tom što smo imali više vremena i vidjeli više.

Multimedijalni park i vodoskok uz Wislu

Fontana u Saksonskom parku

A Varšava je puna parkova i svaki ima svoje vrijednosti. Ukrašeni su vrtnim nasadima održavanim do savršenstva. Cvijetni nasadi su u nekima izrazito bogati i usklađeni. U drugima pak su izgrađene fontane raznih oblika i ljepote koju voda u takvim prostorima daje. Tako je otvoren multimedijalni park u svibnju 2011. g. s multimedijalnim fontanama. I u Lichenu Starom oko Svetišta Majke Božje Likenske sigurno imaju više vrtlara koji održavaju nasade zelenila i cvijeća.

Parkovi ispred Kraljevske palače

Jedan restoran u Krakovu

Stare Miasto – glavni trg, Varšava

Tuđi krevet, putovanje, večernji razgovori i makar nema žurbe ujutro, Stipe nas budi i stavlja pod svoju komandu. Idemo u njegovu sobuu kojoj se nalazi novi stol koji su, baka i dida, kupili Stipi za rođendan (unaprijed) jer počima ubrzo škola.

Počinje polako učenje

Uz to je dodana stolica koja se okreće, lampa s led žaruljicom i abak (računaljka) za učenje zbrajanja i ostalih brojčanih operacija. Krevet je na kat, a na njemu neka vrsta šatora s prozorčićima, a na podu prostirka koja nije za spavanje. Moglo bi se za nevolju i na njoj prespavati ali, svakako bi trebalo prije ukloniti kutije s igračkama. Već su toliko pune da ih Stipe jedva izvlači i ponovno vraća na mjesto. „Idemo se igrati“, moli Stipe didu i vadi kutiju s drvenim željezničkim tračnicama. Slažemo željeznicu. Ipak, ne još po logici s kojom je Stipe ponekad u sukobu, jer on hoće tako i nema veze što tračnice završavaju „u ništa“, a mostovi idu na brodove da tamo može doći željeznica. S dosta napora u tu glavicu prodire i glas razuma i shvaća neke stvari mijenjajući svoje stavove. U igri „čovječe ne ljuti se“ nema više plača i suza, iako bi još uvijek rado promijenio pravila da idu njemu u korist ili kako bi ih on napisao. Sebi ili baki ili mami u prilog. S posebnim zadovoljstvom želi „pojesti“ dida i kad uspije onda je to slavlje.

Zbog lijekova koje treba uzimati na vrijeme, dida redovito odlazi na doručak u 8 sati. Zanimljivo je da Stipe na taj čin nikada nije protestirao i uvijek ga je prihvaćao vrlo smireno, bez žalosti što se prekida igra. Sad, nakon više dana, osjetim zadovoljstvo kad pomislim na takav njegov stav i takvo ponašanje. Sunce si, Stipe! Branka se nije naročito naspavala (a Stipe je bio kod nas, a ne s roditeljima!) i tužila se da je boli glava. Nas dvoje starih smo odlučili malo prošetati. Po kvartu ili tamo gdje smo već bili. Kako bi se Branka odmorila predložili smo Stipi da ide s nama. On je prihvatio i rekao da će nam on biti vodič. Uzeli smo ključeve, sišli pred kuću, šetali po zatvorenom dijelu (jer se ne može ući u ovaj dio bez ključa) i nakon što smo obišli sve moguće pošli smo na glavnu ulicu. „Bako ja ću vas odvesti u veliku misu!“, rekao je naš vodič. Mislio je pri tom na novu crkvu „Božje providnosti“ koju smo i mi željeli vidjeti.

Centar Božje Providnosti

- Liturgijski prostor

- Mauzolej slavnih Poljaka

- Institut Ivana Pavla II

- Muzej Ivana Pavla II i kardinala Wyszienskog

Išli smo, išli, i kada bi dida zastao i nešto slikao Stipe bi ga uredno čekao rekavši: „Bako, moramo čekati dida da se ne izgubi. Ja sam vodič i ja sam obećao da ću vas odvesti u veliku misu“. Trudio se, znojio, posustao, ali nije malaksao, naglašavajući kada bi ga se pitalo je li umoran da je on to obećao i da će to ispuniti. Stigli smo do monumentalne građevine. Centar Božje Providnosti, u koji su uključene četiri kompleksa: crkva za liturgijske obrede i molitvu; Institut Ivana Pavla II; Mauzolej velikih Poljaka i Muzej Ivana Pavla II. i kardinala Wyszienskog. To je objekt koji dominira prostorom. Još uvijek nedovršen, iako je izvršeno posvećenje crkve i taj dio se koristi. Mnogi oštro kritiziraju građevinu kao takvu „jer je to nepotrebno bacanje novca poreznih obveznika“; drugi „jer je to ružna betonska građevina“; treći jer „previše dominira prostorom“... Kritika negativnih, ali i pozitivnih. Ipak, ako se jedan narod udruži u čin zahvale za postignuta dobra, a hram posvećen Božjoj Providnosti je očito znak zahvale Bogu za ono što je taj narod dobio, onda to ima smisla. Svaki čin zahvalnosti je pozitivan. Pozitivne su hvale Bogu koje se prinose u ovom hramu; pozitivne su dvije velike ličnosti u povijesti Crkve poljskog naroda kardinal Wyszinsky koji je patio i bio progonjen u vrijeme komunističkog režima poslije Drugog svjetskog rata kao i naš kardinal Stepinac, a za svetog Ivana Pavla drugog nema smisla trošiti riječi. Zna se mnogo o njemu; Mauzolej velikana poljske povijesti je zahvala njima i škola generacijama koje dolaze. Veliki narod je imao svoje velikane i treba znati cijeniti njihov doprinos.

Nažalost, sve još nije završeno, a ni mi nismo imali vremena dalje se zadržavati. Uz to je naš vodič već bio iscrpljen pa je samo mogao reći: „A sad, bako, zovi mamu Branku da dođe s autom po nas!“ Postupljeno je po naredbi. Dočekali smo mamu Branku i vratili se kući.

Stipe nam je opet, prije spavanja, ponovio da je izvršio svoje obećanje i bio na to ponosan. I mi na njega.

Sakralni prostor. Monumentalno. Betonski hladno.

Stare Miasto – glavni trg

Sutradan je Frano ukrao malo više vremena Renault-u i poveo nas do centra grada. U Stare Miasto. Platio je „kaznu“ od koje smo nas dvoje profitirali. Stipe je želio u Krakovu vožnju u kočiji, ali tamo nije bilo moguće, no zato je ovdje bio uporan. I uspio je. Tata je popustio. Moram priznati da mi nije bilo žao, jer sam uvijek pomalo želio takvu vožnju, ali ponekad zbog obzira, ponekad zbog cijene, uvijek smo to odbijali i eto, zahvaljujući Stipi i mi sjeli u kočiju. Kočija okićenu i konj dotjeran. Stipe je usput mahao svim prolaznicima, osobito djeci, a oni njemu otpozdravljali. Vjerujem da se Stipi javila i želja uzjahati na konja kao što je njegov tata napravio u Šušnjarića u Sinju kod dida Frane. Provozali smo se nekih 25' starim dijelom grada i bilo je lijepo gledati „stare utvrde“, proći Barbicanom (stara utvrda) i dijelovima grada koje vjerojatno pješice ne bi obišli. A vidjeli smo još mnogo toga. Kraljevsku palaču s vrlo lijepo uređenim vrtovima ispred. Izuzetan je glavni trg koji je restauratorski vrlo dobro obnovljen. Djeluje kao star, a ustvari je sve obnovljeno nakon II. svjetskog rata, jer je bilo porušeno.

Spomenici njihovim književnicima i umjetnicima su izrazito monumentalni. Dominiraju trgovima kako u Varšavi, Krakovu i drugim gradovima Henrik Sienkiewicz (djela: "Ognjem i mačem", "Potop", "Quo vadis"  nakon čega je dobio 1905.  Nobelovu nagradu za književnost); pjesnik Adam Mickiewicz [adam mickjevič]; Stanisław Przybyszewski, jedan od glavnih predstavnika poljskog modernizma; Maria Konopnicka, r. Wasiłowska, pjesnikinja, novelistica, pisac za djecu i prevoditeljica s više jezika; posebno glazbenik kompozitor i pijanist Frederik Chopin; Stanisław Moniuszkopoljski skladatelj. Poslije Chopina svakako najpoznatiji poljski majstor skladateljskog pera i utemeljitelj poljske nacionalne opere. Nisu zaboravili ni jedinu ženu koja je dva puta dobila Nobelovu nagradu slavnu Mariju Skłodowsku-Curie kao ni mnoge druge.

Spomenik Mariji Konopnickoj

Jedina 2 puta Nobelovka Marie Curie

Spomen ploče s imenima stradalih kod Smolenska

Blizu Predsjedničke palače postavljena je i ploča s imenima svih stradalih 2010. g. u avionskoj nesreći u Smolensku u kojoj je poginuo predsjednik Poljske Lech Kaczynsky kao i svi ostali putnici među kojima mnogo visokih državnih dostojanstvenika, vlade, vojske i vjerskih zajednica. To je bila delegacija koja je išla na spomen 70. godišnjice ruskog masakra u travnju i svibnju 1940. u Katinskoj šumi gdje je ubijeno na svirep način preko 4.000 poljskih časnika od 22.000 među kojima je bilo još oko 4 tisuće vojnih časnika, 6 tisuća policijskih časnika, dok su ostali bili intelektualci raznih profesija. Svi su ubijeni po naredbi šefa NKVD-a L. Berije, koji je bio zapravo druga osoba u Sovjetskom savezu iza Staljina. Svrha je bila obezglaviti poljske obrambene strukture posebno vojsku, jer su računali kako će istočni dio Poljske zadržati za sebe i na taj način biti sigurni. U početku su nijekali umješanost u taj pokolj i tek su 1990. g. priznali zločin pripisavši ga NKVD-u i Staljinu. Iskapanje leševa u Katinjskoj šumi vršeno je pod nadzorom Međunarodnog crvenog križa u kojem su bili forenzičari iz raznih zemalja među kojima i dvojica Hrvata. Jedan od njih je ubijen nakon rata u Titovoj Jugoslaviji, a drugi je uspio pobjeći u SAD. Treba spomenuti da je predsjednik Kaczynsky godinu dana ranije tražio da se zločin u Katynskoj šumi proglasi genocidom nad poljskim narodom.

O ovom događaju snimljen je film u režiji Andžeja Vajde „Katyn“, koji smo gledali kao predstavnici našeg veleposlanstva a na poziv poljskog velposlanstva našeg Brazilu. Tu večer se sav diplomatski svijet, a u Braziliji su gotovo predstavnici svih država svijeta, skupio na tom tužnom spomenu.

Vajdin otac je bio jedan od ubijenih oficira. Težina filma se osjetila kad je završio. Nitko nije prozborio ni slova i još uvijek pod tim dojmom ovoj temi sam posvetio malo više prostora iako nije putopisna ni ohrabrujuća. Ali je nažalost činjenična i povijesna. A pišem u predvečerje sjećanja na Vukovarsku tragediju. Netko poput Rusa skriva tajnu. Možda će je jednog dana i reći.

Plan Svetišta Majke Božje Likenske

Vikend je bio planiran za Gdanjsk. No kako su prognoze bile vrlo loše promijenili smo plan i otišli u Lichen Stary. Izvan Poljske malo poznato mjesto. U njemu je sagrađeno svetište Majke Božje Likenske. Mjesto se nalazi sjeverozapadno od Varšave oko 250 kilometara. Najvećim dijelom je autoput pa je vožnja bila ugodna i zanimljiva.

To je najveća crkva u Poljskoj i prema nekim navodima sedma po veličini na svijetu. Duga je 120 metara, široka 77, visoka 98, a toranj je visok 141 metar. Prema podacima, koji se nalazi u brošurama svetišta, crkva je sagrađena po želji jednog poljskog vojnika, koji se pod Napoleonom borio i bio ranjen kod Leipziga. Molio se Gospi da ne umre izvan svoje domovine. Kad je ozdravio, vratio se u Poljsku i tražio da se tu sagradi svetište. Crkva je građena od 1994. do 2004. i blagoslovio ju je papa Ivan Pavao II 1999. g. prigodom jednog od svojih posjeta Poljskoj.

Impresivna građevina, koja ostavlja upečatljiv dojam na posjetitelje, kako sama građevina tako i prostor oko nje. Ispred je veliki plato na kojem može biti veliki broj hodočasnika. Prostor je održavan i lijep i što se tiče hortikulture i arhitekture.

Ispred jedne od zgrada za primanje hodočasnika

Plato ispred svetišta

Uz kavu i sladoled dva hodočasnika se odmaraju nakon posjete svetištu

Poseban je i križni put između platoa pred svetištem i jezera koje se nalazi u blizini. Čak i oni koji su kritični prema takvim objektima ne mogu mu poreći određene vrijednosti i ljepote. Dan posvećen posjeti Gospinog svetišta i Lichenu ostao nam je u lijepoj uspomeni.

Križni put

Slijedeći dan obogatili smo posjetom našoj prijateljici Vješeslavi, koja je za vrijeme našeg službovanja u Braziliji, bila diplomatkinja u poljskom veleposlanstvu. Bila je naš gost u Hrvatskoj s kćerkom, a Ružica i Marko njeni gosti kada je bila u veleposlanstvu na Cipru. Sada živi na periferiji Varšave u vrlo lijepoj i uređenoj četvrti obiteljskih kuća. Mladi su već kod nje bili i Stipe je rado viđen gost u njezinom prekrasnom vrtu i voćnjaku.

Često svatko od nas ima svoje poimanje stvari uvjeren da je u pravu. Osobno sam mislio da Poljska spada u zemlje koja me neće baš toliko oduševiti. Poljaci nemaju naš Jadran, nemaju Alpe, nemaju ništa što nas „napada“ preko pisanih ili vizualnih medija s porukom iz Poljske. Poljska je rijetko na stranicama. Rijetko se reklamira i u turističkoj ponudi. Nakon ovog posjeta mišljenja sam da je to nepravda. Postoje, uostalom, svuda na svijetu mjesta koja je lijepo i zanimljivo vidjeti. Ili doznati pojedinosti, o njima se bolje i dublje informirati. Ovo putovanje me je to naučilo. Poljska ima Krakov, ima Varšavu, Katovice, Wroclaw, Gdanjsk, da sve ne nabrajam; ima Lichen, a obogatiš se s još mnogo drugih informacija koje se na putu skupe. Poljska ima povijest koja je bila teška i patnička poput naše. Ima mnogo velikih ljudi. Stvari shvaćamo tek kad ih spoznamo. Poljsku treba posjetiti pa ćete poželjeti još jedanput poći tamo bolje upoznati tu veliku zemlju, njene ljepote, njenu povijest, njene ljude. Ako imate priliku, iskoristite je!