Posavinom

Piše: Ružica Šušnjara Sarić

“Imate li što za prijaviti”- obično pitanje carinika na svim, pa i na na hrvatsko-bosanskoj granici.

Moj suprug u šali odgovora ”Imam tri Hasićanke, tri sestre Sarićke, a ja sam samo njihov vozač”.

Naravno, nemamo ništa osim nešto svijeća i lampiona, kojih će trebati još dokupiti, te uobičajne “milosti ili milošće” za one koje želimo posjetiti.

Ružica, Pejo, Ružica, Ankica, Kata i Violeta

Ružica, Pejo, Ružica, Ankica, Kata i Violeta

Prva naša postaja je u kući čiče Peje i strine Ankice Sarić. Znamo da nas rado dočekuju i ispraćaju, a biti u Posavini i ne navratiti k njima značilo bi grijeh. Grijeh zato, jer nas oni istinski i od srca, sa svim svojim bremenom godina, dočekuju radosna srca, grijeh zato jer je šteta od tih ljudi još nešto ne naučiti. Stoga sam upravo sada dogovorila jedan intervju s „čičom” Pejom, nekadašnjim nastavnikom srednje škole, poznatim dugogodišnjim djelatnikom šamačkoga Doma zdravlja, velikim ljubiteljm šaha, koji je na simultanki l985.g. pobijedio i velemajstora u šahu, prvaka bivše države, sudionikom različitih akcija za opće dobro i još mnogo toga.

Susretu se pridružila i upravo iz Opatije pristigla strina Ružica Sarić, sestra strine Ankice.

Dok je moj suprug ostao na čašici razgovora s domaćinima ja sam sa sestrama, Katom i Marijom Violetom, prošla kroz Šamac tražeći prohujalo djetinjstvo, ali ga nisam našla. Ništa više nije kao što je bilo. Ipak, vidim da je gradska biblioteka na starome mjestu, škola, stadion, dom zdravlja, bogomolje.

Našu šamačku crkvu i njezin križni put snimamo za kompletiranje slika ovoga zdanja od ranije.

U tišinskoj crkvi susrećemo radnike, inače je sve još u uskrsnome „štimungu”. Odlazimo u Sarića sokak. Do sokaka srećemo tek jednu stariju žensku osobu na cesti, nisam mogla prepoznati tko je, a u našem kraju rođak Vlado Dragičević odmah izlazi iz kuće da se pozdravi. Vlado kaže da čim čuje neko vozilo izlazi iz kuće jer je sam, a samoća je najgora. Posebno samoća prisilna. Jer u sokaku nema kuća. Na našem kućištu samo betonska deka (brat Josip ju je dao napraviti) na komadu zemlje gdje je nekoć bila kuća u kojoj je živjela naša obitelj. Ništa bolje ni kod drugih susjeda. Ili uništeno do temlja ili mrvičak ostalog betona, sada obraslog drvljem. Pejzaž jezovit! Nažalost, previše smo takvih „slika” vidjeli to popodne. Ne želimo na ove stranice uvlačiti politiku, ali ne možemo ne postaviti pitanje hoće li će itko ikada tom hrvatskom življu sagraditi stambene objekte iz kojih su istjerani. U Hrvatskoj Međunarodna zajednica traži od Hrvatske da gradi kuće i onima koji su pobjegli pred zakonom zbog zločina koje su napravili.

Kola su se ostala „odmarati” na našem kućištu, a mi se s, našim Vladom i fotoaparatima, uputismo prema Siljevcu. Na Čandžićki tražimo to što se pisalo da je bilo uređeno, ali ne nađosmo.

Ipak, nađosmo našega mještanina Antu Blažanovića iz Švicarske, lovi ribu u zelenom mulju Čandžićke.

Sestre Sarić s A. Blažanovićem i Vladom Dragičevićem

Sestre Sarić s A. Blažanovićem i Vladom Dragičevićem

Sestra Kata ubire markovac (iris) ispred bratove kuće, govoreći: „Nosit ću ga majci na grob, ona ga je, prije toliko godina, ovdje i posadila „.

Čujemo i zvižduk vlaka, sestra veli da ne voli njegov zvižduk, jer ju jako podsjeća na naše rane odlaske od kuće kada nas je jedno po jedno ispraćala u gluho doba noći, u njoj, tada strašno daleki, nepoznati i hladni svijet.

Prolazimo pokraj kuće pok. Lujine Evića, tj. Kudrine. Suprug gleda i pita „je li moguće da je ovdje nekada postojala kuća?”. Sve je strto.

Moja sestra ima davnu želju proći pješice, u miru, od našega sokaka do škole. Ja u međuvremnu tražim čiču Marka Vučkovića, Cigu, ali nalazim samo njegova unuka, Janjinog sina. Ipak, čiču Marka sam kasnije susrela na groblju s Andrijom Vučkovića kako uređuju grob pokojnoga „Rusa” (A. Vučkovića).

Dok su moje sestre šetale selom uspjela sam kratko posjetiti i strinu Ivanku Ambrožić kojoj su trenutno bili u posjeti kćerka Kaja i sin Ivo.

Sustižemo sestre odlazimo se pokloniti sjenama naše bake i djeda i mnogih dragih pokojnika rodbine i prijatelja. Zastajem, kao i uvijek, kod groba rođaka mlađanoga Stipe Šinka, Ive Dragičevića, Ilje Andrića...

Uz spomenute na groblju sretoh nakon cijele vječnosti neviđenja g. Matu Katića. Šteta što ne bi mnogo vremena za izmijeniti više misli o svemu, posebno o našim stranicama. Vidim da su mu stranice na srcu i da ih rado čita, pa velim da i sam nešto više napiše. „Ma ja sam prof. matematike i fizike” veli on.

„To ništa ne smeta. Šteta je ne napisati sve što se zna o našemu mjestu”- velim ja, jer vidim da bi on mogao puno toga lijepog i pametnog reći.

Naš put kreće prema Čardaku. Ne znam kada sam zadnji puta prošla njime. Cijelo novo i veliko naselje Lugovi vidim sada prvi put.

Kornica “uska i duga” kako netko reče, djeluje sablasno, osobito oskvrnuta crkva. Sve zapušteno, gdjekoje dvorište s pokošenom travom.

Jedna od mnogo srušenih kuća u Kornici

Jedna od mnogo srušenih kuća u Kornici

A svibanj je kada trava buja. To smo se uvjerili na ulasku u sestrino dvorište, susjedno s crkvenim, u Čardaku gdje tobože imaju s nekim dogovoreno da ga tu i tamo pokosi, a za uzvrat sebi obrađuje njihove brojne njive. “Trava do vrata” ljuti se sestra, tim više što je u Čardaku i blagoslov 2. nedjelje u svibnju.

Trava obrasla oko Katine kuće u Čardaku

Trava obrasla oko Katine kuće u Čardaku

U sestrinoj kući slika viđena već toliko puta u pokradenim i devastiranim kućama. Sve je uništeno, samo zidovi i, čudim se, vrata i prozori stoje. To je zato, kaže sestra jer su tu do nedavno boravili došljaci s brda koji su negdje odselili, a pri odlasku pokupili što se pokupiti dalo.

Ostavili prostor i za ptičje gnijezdo..

Ostavili prostor i za ptičje gnijezdo..

Čak su i svjetlo u kupaonici iz stropa istrgnuli, vjerojatno misleći na ptice koje u nastaloj rupi gnijezdo prave. “Dirljiva briga za Božja stvorenja!” Šteta što su neka vrata stavili na ulaz, jer bi neke životinje mogle iskoristiti i mjesto gdje je u kupaonici bila kada za svoj brlog. Odnešena je i školjka WC-a, umivaonik, cijevi za dovod vode... Rukopis poznat, rekao bi čič’ Pejo.

Na čardačkome groblju sestra pali svijeće muževljevim roditeljima Delfi i Juri Kvesić, te rodbini. Razmišljamo o sudbini nad grobom mladog svećenika Šuška, sjećamo se nedavno stradalih sestara Služavki maloga Isusa na željezničkom neodržavanom prijelazu u Kladarima.

Povratnici Čardaka pod vodstvom svojih sestara, čiji je samostan usred sela i župnika, se pripremaju za blagoslov, kojemu nećemo moći prisustvovati, jer već ujutro žurimo u Piškorevce na Prvu sv. Pričest najmlađe kćerke Štefice brata Mate.

Prolazimo kroz Garevac, u Modriču ne ulazimo, za nama ostaje Modrički Lug i ostala sela. Vozimo se većim dijelom nekada vrlo prostrane podvučijačke župe (1785.g. je imala 35 dušobrižnika). Stajemo u Odžaku ispred crkve. Naselje je poznato iz rimskoga doba pod imenom Ad Basante – kod Bosne. Naime, ispod današnjega Odžaka je protjecala rijeka Bosna, pa se za ovo mjesto govorilo grad ili naselje na obali Bosne.

Inače je to grad udaljen od Šamca i Save15 km, od Modriče 8 km. Iznikavši iz ruševina Doborgrada na obroncima Vučijaka, kojega je (vrijedi i ovdje ponoviti) tako lijepo opisao naš Pruđanin, Mato Blažević u svojem romanu „Izgubljene bitke”.

1593.g, Odžak je spominjan kao utvrda preko koje vodi vrlo važan put iz Slavonije za Soli (kasnije poturčen naziv u Tuzla, jer na turskome jeziku tuz znači sol). Razmišljam sada kakao bi historičarima Amerike ovaj podatak starine bio izuzetno bogatsto, a nama samo godina više za opterećivanje pamćenja.

Kroz Odžak prolazi nepregledna kolona svatova. Pucaju. Nije mi drago to pucanje. Čekamo da prođu, nastavljamo put do sljedeće postaje groblja balegovačkoga. Tu je pokopana baka Ruža, ujaci, ujne, rođakov sinčić Marko.

K balegovačkoj crkvi ćemo se vratiti, jer Dubica je naše odredište, točnije Papučija.

„Gornja Dubica moja

i Bukovica tvoja

Volim čuti to ime.

Kao da je i moje prezime.

Naša Papučijo,

tko u tebi nije bio

ne zna za tvoju ljepotu

ne zna se radovati životu.”

kako su recitirala djeca na Dubičkome sijelu u Švicarskoj.

I u Dubici susrećemo svatove poznatoga Dubičanina, slikara i HRT djelatnika Petra Vidića.

Naša rođakinja Stana Jazvić nas čeka, kao i uvijek otvorena srca i kapije. Kratki odmor, povratak na groblje majci. Predvečerje puno topline i mirisa bagrema koji cvate “ispod Bosne” u svoj svojoj raskoši. Sestra trga par grozdova da nam miriše u kolima.

Crkva u Gornjoj Dubici

Crkva u Gornjoj Dubici

Uređujemo majčin grob, naravno i djedov tik do majčinog. Poseban je sutra dan, Majčin dan. Posvećujemo molitvu više, kitimo i laštimo mramor. Ljubimo majčinu sliku, palimo svijeće i po ne znam koji put čitamo na spomeniku napisano. A sjećanja naviru burno i bolno.

Pohađamo grobove ostalih dragih: nedavno preminulog rođakinjinog supruga Matije Jazvića, Ilake...

Dubička crkva ostavlja na nas izniman dojam. Po mjeri župljana i otaca franjevaca koji je vode. Perivoj pred crkvom mogao bi se prenijeti u bilo koje središe svijeta. Uredno, cvjetno, čisto...

Crkva svetog Josipa prava je ljepotica, ničega previše, ničega premalo. U jednu riječ privlači.

I opet smo na novome groblju. Moralo je biti izgrađeno novo, jer je Bosna potkopavala staro, a sada kada je napravljeno novo, odmakla se.

Na novome groblju svoj su mir našli teta i tetak- Brezonjići i ujak Mirko sa suprugom.

Mog supruga se osobito dojmio natpis s jednoga groba prerano umrle mlade Janje Ćulap:

Natpis na grobu Janje Ćulap (umrla u 34. godini)

Natpis na grobu Janje Ćulap (umrla u 34. godini)

Valja natrag u Balegovac. Još nije kasno. Susrećemo misare. Pred crkvom zaključujemo da je već zaključana, ali ne damo se smesti. Molimo župnika da smijemo ući, a vlč. Pavo pokazuje svu susretljivost bosanskoga župnika.

„Evo ključ, a ja ću poslije zaključati”- veli.

Crkva Novo Selo i Balegovac

Crkva Novo Selo i Balegovac

Kod njega su župljanke dogovaraju se o nečemu, pa ne želimo smetati.

Poslije svega snimljenog u prekrasno oslikanoj crkvi po rukama ukrajinskih umjetnika, zastajem još jednom pred slikama gdje su ukomponirani posavski simboli, naša nošnja i otarak primjerice.

Isus i Samaritanka u narodnoj nošnji ovoga kraja

Isus i Samaritanka u narodnoj nošnji ovoga kraja

Posebno je lijepo osmišljeno darivanje izgrađene crkve Gospodinu.

Ipak, imamo pitanja za župnika koji rado tumači povijest oslikavanja crkve i vrijedne Ukrajince, koji ju (njih trojica) oslikaše za svega 2 mjeseca . Uz to i križni put.

Dok su oni radili naše marljive i darežljive domaćice su, svaki dan u drugoj obitelji, pripremale za njih obroke i tako sudjelovale u stvaranju ljepote koja će trajno ostati.

Zahvalni župniku u nadi da će drugi put biti više vremena za razgovor otpućujemo se kroz Agatića kraj (rodni kraj moje majke) prema Papučiji.

Jorgovani mirišu i sjećaju me na pjesnikove riječi;

„Jorgovan bijeli procvao

na vjetru dršće i miri,

uza nj se pčele skupljaju,

proljetni lijeću leptiri”

Rođakinja Stana čeka s večerom. A ima i iznenađenje. Iz Broda će doći njena sestra, naša rodica Ana sa suprugom.

„Jednim ‘icem ubit će dva zeca”- kaže Stana „vidit će vas, a sutra je u Adi blagosov, slavi se sv. Filip i Jakov, pa dolazi ćeri Pavici.”

Baš lijepo. Oni stižu, a prepričavanje događaja iz djetinjstva teče uz šalu, ali i nostalgiju: o rijeci Bosni, o begovom konaku, Sredelju, Potopu, Dauliji, dragim pokojnima naše rodbine...

Tišina je zavladala svemoćno. Ni pas ne laje, valjda spava. I mi liježemo u uredno pripremljene ležaje. Brine me Marija, izgubila je glas zbog prehlade, nadam se da će sutra biti bolje. S našom velikom djecom smo se čuli, sve je uredu, može se, uz pomoć Božju, mirno usnuti.

Zvoni jutarnje zvono s dubičke crkve. Još malo i pripremamo se za odlazak. Doručak je već spreman, kava miriši. Lijepe riječi, pozdravi i zahvaljivanje te neizostavna već spremljena «milost» ili «milošća», ovisno je li dobivena u Hasiću ili Dubici (običaj da i domaćica sprema poklone svojim gostima).

Na granici skoro nema nikoga. Prolazimo Slavonski Šamac..Kopanicu..Vrpolje...brzo stigosmo u Piškorevce.

Bratova kćerkica već čeka sva u bjelini, brat pokazuje zelinilo svojeg vrtlaka, mlade piliće i njihove majke, „kalemljene” voćke....

Crkva je blizu, dosta je malena, dječice je popriličan broj za Prvu sv. Pričest. I Majčin je dan pa su recitacije prigodne.

Šteta samo što je danas kišovito, a jučer je bilo čak i prevruće.

Pred crkvom susrećem strinu Luju Katić. Ne može doći u bratovu kuću na ručak, mora nekoga dočekati u kući a ne zna točno kada će doći pa izmjenjujemo par riječi pred crkvom.

Poslije ručka krećemo put Zgba. Posavinu još ne napuštamo. Ona nam je stalno na usnama. Prepričavamo sve što vidjesmo, uspoređujemo dojmove.

Kata ostaje u Vrbovcu, Violeta odlazi autobusom u Rijeku. Svaka sa svojim emocijama koje bi se zajedno s mojima mogle stopiti sa stihovima o Bosni pjesnika Alfirevića:

„Prođoše vjekovi preko raspuklih zidova,

bojevi, pokolji i ponoćni požari.

Sad zaborav dubok kroz lišće jablanova

diše, i prošlost spava kao barjaci stari.

Nestaše u noć konji i junaci,

Prah bezimen su postale divne žene,

i sami tihi i skriti vremena znaci

bude nam davne svirke i popijevke ugašene.”

S tim uspomenama i pokojom fotografijom upućujem pozdrave mojim Hasićanima

Vaša Ruža Marka Peranova