Lipanjska kronika 2017. (2. dio)

Piše: Petar Šušnjara

Utakmica

Jedan od važnih trenutaka u putovanju na Island bila je utakmice između Islanda i Hrvatske u kvalifikacijama za SP u Rusiji slijedeće godine. Svatko je bio siguran da ćemo mi pobijediti, jer imamo velike i važne igrače u najjačim svjetskim klubovima. Ne znam je li se to misli po visini, ili po vještini udaranja lopte ili po ozbiljnosti pristupa poslu koji ti momci profesionalno rade i od kojeg, mnogi golobradci, žive na vrlo visokoj nozi. Nasuprot njima je reprezentacija Islanda, koja ima manje stanovnika od jedne naše veće županije! Uz to su, dobar dio, njihovi igrači poluprofesionalaci. Igraju nogomet uz druge poslove koje svakodnevno obavljaju. No, kad su izišli na teren na zagrijavanje vidjelo se koliko ozbiljnije pristupaju akciji zagrijavanja pred utakmicu od zvijezda kojima bi se trebali klanjati, jer jedan od naših profesionalaca zarađuje daleko više nego kompletna momčad Islanda. Na terenu, kad je počela utakmica, bio je isti pristup. Amateri su se ponašali profesionalno, a profesionalci amaterski. Amateri su ispraćeni pljeskom, profesionalci zvižducima sramote!

Nedjeljna misa

Potražili smo na internetskim stranicama kad i je li ima misa u Reykjaviku. Posumnjali smo, naime, kada smo vidjeli da je tek 2% stanovnika katolika. No, da ne dužim o tome. Postoji i katedrala i 4 mise nedjeljom i blagdanom. Dvije su na poljskom, (jer 10 tisuća Poljaka živi na Islandu), jedna na engleskom zbog turista i konačno glavna misa u 10 sati na islandskom jeziku. Odlučili smo se za misu na islandskom.

Unutrašnjost katedrale u Reykjaviku

Putem smo razmišljali koliko će biti ljudi na misi i vjerovali da je maksimalna brojka nekih pedesetak osoba. Iznenadili smo se kad smo vidjeli punu crkvu, zbor koji vrlo kvalitetno pjeva i „vuče“ ostale da pjevaju s njim. Osim toga imaju letak za praćenje nepromjenjivih dijelova mise kako bi vjernici mogli aktivno sudjelovati u tom svetom i važnom činu. Letak je na četiri jezika. Uz islandski, engleski i poljski dodan je i latinski.

Katolička katedrala u Reykjaviku

Tako vjernici nisu pasivni promatrači koji sebi nešto gunđaju u bradu, nego zajedno i glasno odgovaraju kako sugerira liturgijski tekst. Dojam neočekivano lijep i pozitivan! Kod nas se takvo nešto teško nađe u našim crkvama. A prema popisu stanovništva nas je 86% katolika?!

Crkva je ni velika ni malena. Sagrađena u neogotskom stilu nakon Prvog svjetskog rata. Posvećena je 1929. godine. Nalazi se u zapadnom dijelu Reykjavika, četvrti zvanoj Landakota. Otud inaziv Landakotskirkja. Jasno iz ovog da je u imenu naziv četvrti, a „kirkja“ znači: crkva. To je zapravo glavna katolička crkva na Islandu, posvećena Kristu Kralju. Sasvim dostatna za malu zajednicu katolika na Islandu, posebno u samom Reykjaviku. Prvi katolički svećenici nakon Reformacije došli su na Island u drugoj polovici 19. stoljeća.

No, Luteranska crkva, „Hallgrímskirkja“, na islandskom jeziku (ime je dobila po svećeniku i pjesniku Hallgrimuru Petersonu) je arhitekturalno puno bogatija, ali istovremeno i jednostavna u svojoj unutarnjoj dekoraciji, kako je običaj u protestantskim crkvama. Usklađenost zvonika, gotičkih stupova u crkvi, klupa, orgulja ostavlja poseban, vrlo lijep i ugodan dojam. Plato na kojem je podignuta ova monumentalna građevina je prostran. Linije su čiste i vrlo lijepe izvedene. Piramidalni rast zvonika je neuobičajan i zbog toga još atraktivniji. S visinom od 74,5 metra je jedna od najviših građevina na Islandu. Prigodom posjeta ovoj crkvi nažalost nismo mogli iskoristiti mogućnost da se liftom uzdignemo na vidikovac na vrhu zvonika, jer je uvijek veliki red onih koji čekaju da uživaju u pogledu s visine na Reykjavik.

Luteranska crkva - Hallgrimskirkje i spomenik Leifu Eriksonu

Osim sakralne namjene Hallgrímskirkja služi i za dobivanje kulturološke slike ovog grada i ove zemlje. U crkvi se redovito održavaju koncerti na orguljama, a crkva, osim zbora za liturgijske obrede, koristi isti zbor „Schola Cantorum“ za održavanje koncertnih večeri zborne glazbe posebno u ljetnjim mjesecima kada se svakih sedam dana održavaju koncerti. Zbor ima izuzetan repertoar s kojim je sudjelovao na mnogim gostovanjima u Europi i drugim krajevima, a posebno radi na upoznavanju glazbe islandskih autora diljem svijeta. Za svoj rad zbor je primio mnoge nagrade a snimio je nekoliko CD-a kako duhovne tako i svjetovne glazbe.

Ispred crkve podignut je spomenik Leifu Eriksonu, norveškom Vikingu koji je došao na Island. Spomenik su poklonili Amerikanci 1930. godine prigodom proslave 1000. godišnjice od osnutka Islandskog parlamenta. Kako je Leif bio pomorac i otkrio dvije zanimljive destinacije na putu prema zapadu, pretpostavlja se da je otkrio današnji Bafinov otok, a u drugoj plovidbi Labrador, danas dio kanadskog teritorija. Konačno, na trećem putovanju je stigao do još jedne destinacije koju je nazvao Vinland. Sve ovo upućuje na činjenicu da je Amerika ili Novi svijet, otkrivena oko 500 godina prije nego je Kolumbo sa svojom ekspedicijom otkrio Ameriku.

Nedaleko od Hallgrimskirkje nalazi se jedna od ljepših arhitekturalnih građevina na Islandu, famozna „Harpa“ u kojoj je sala za koncerte. U njoj je smješten i „Islandski simfonijski orkestar“ i Kongresni centar. Harpa je djelo danskih arhitekata i sagrađena je 2011. Građevina je sastavljena od željeznih okvira obloženih nepravilnim formama stakla razne boje. Nepravilnim formama stakla i raznim bojama, sunčanim zrakama, koje padaju pod raznim kutovima, uz to i smještaj uz samu morsku obalu, čine da ova ova građevina ostavlja najupečatljiviji dojam u Reykjaviku. Zapravo, nije bez razloga primila nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu 2013. godine. Nagrada se dodjeljuje svake druge godine, a ustanovio ju je Europski parlament, Europska komisija i Fundacija Mies van der Rohe iz Barcelone.

Harpa

Vidjeli smo mali dijelić Islanda i sve što smo vidjeli je zanimljivo, posebno, uredno, lijepo na svoj način. Mnogo toga ostavlja čovjeka bez riječi. Svakomu bih preporučio par dana Islanda da se vidi kako se i u tim uvjetima može normalno živjeti i biti sretan. Na mnogim licima se vidi odsjaj radosti i zadovoljstva. Unatoč „nenormalnim danima i noćima“ i unatoč cijenama koje su visoke, a rekao bih za nas vrlo visoke, ovdje ljudi žare određenim optimizmom. I to je jedna od ljepota Islanda. Ne samo Nacionalni park Pingevelir, vodopadi Gullfos, Gejziri, ni tople rijeke u kojima se možete kupati i zimi i ljeti, ni Plava laguna u koju ljudi dolaze iz raznih dijelova svijeta vjerujući da je ta voda baš za njih ljekovita i da će s njom izliječiti svoju psorijazu... Prekrasna i atraktivna obala, mnoštvo otoka i otočića, fjordova da im se ni broja ne zna, a sve zanimljiviji jedan od drugoga. Naravno, govorimo o onima koje smo vidjeli, a ne o onima na istočnoj i južnoj obali Islanda koje nismo vidjeli. I još mnogo detalja čine Island posebnim i privlačnim. Ako imate mogućnosti, pođite vidjeti taj otok. A nemojte se razočarati kad vam na pitanje o vremenu Islanđanin odgovori da ga pitate za pet minuta. Jer, tek tada će znati kakvo je. Stalno promjenjivo i stalno nestalno. Tako bar oni govore. Iako, istini za volju, mi se ne možemo potužiti na vrijeme koje smo proveli na Islandu. Bilo je lijepo. Samo nismo uspjeli shvatiti kakva je prava noć.

Plava laguna

Ostavili smo Island i vratili se Europi, Hrvatskoj, Zagrebu. Doživjeli noć u pravom smislu te riječi. A pred nama su se nizali novi događaji.

Sveti Ante-Anto oprosti!

Jedan od popularnijih svetaca Katoličke Crkve je sveti Antun Padovanski. Nema vjerojatno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini crkve gdje nema kipa ili slike svetog Ante. A gotovo i svake kuće.Poznat kao veliki čudotvorac. Kažu da pomaže u pronalaženju izgubljenih stvari. O njegovoj popularnosti jedno od jačih svjedočenja je proslava blagdana Svetog Ante u Albaniji! Nije li i to jedno od čuda? Svetište svetog Ante u Albaniji posjeti preko 800.000 štovatelja godišnje. Od toga najmanje katolika jer ih malo ima u Albaniji. Tek 10% stanovnika katoličke vjeroispovijesti od oko 3,3 milijuna Albanaca. Svetom Anti dolaze i pravoslavci i muslimani. Kako su to štovatelji koji malo znaju o štovanju svetaca, njihovom štovanju ovog sveca se divimo.

Nažalost, ono što se događa u našim crkvama nije dolično i nije štovanje svetog Antuna, makar oni koji to rade misle da rade nešto najsavršenije. Iako je to pogrešno. Događa se da ljudi ulaze u crkvu i poklone se pred likom svetog Ante - što se ne smije raditi. Isus odgovara ovako na traženje Sotone koji ga kuša u pustinji tražeći da mu se pokloni: "Pisano je: „Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu i njemu jedinom služi!"  A što je žalosno, kad vjernici uđu u crkvu gdje vjerujemo da je Isus prisutan u Presvetom oltarskom sakramentu pod prilikama kruha, Njemu se ne klanjamo! Upravo to trebamo raditi i na taj način ispovijediti svoju vjeru u Njegovu prisutnost u Presvetoj Hostiji pod prilikama kruha i ispovijediti vjeru u Njegovo Božanstvo.

U Djelima apostolskim čitamo pak slijedeći susret. „Kad je Petar ulazio, pohrli mu Kornelije u susret, padne mu k nogama i pokloni se. Petar ga pridigne govoreći: 'Ustani! Ja sam samo čovjek.“ To jest, nisam Bog i meni se ne treba klanjati! Samo Bogu!

Svece, čak i najveću među stvorenjima, Majku Isusovu, Bogorodicu, štujemo, ali joj se ne klanjamo. Klanjamo se samo Bogu!

15. lipnja: Tijelovo

Poseban blagdan koji se u mnogim katoličkim državama svetkuje kao državni praznik. Tako je u Hrvatskoj. Na blagdan Tijelova posebno slavimo ustanovljenje Euharistije. Blagdan Tijela i Krvi Kristove. Slaveći Euharistiju, Crkva obnavlja Kristovu žrtvu na križu koja je kruna žrtava Staroga saveza. Kršćani uzimaju učešće u tom sakramentu blagujući Tijelo Kristovo pod prilikama kruha i tako se sjedinjuju s uskrslim Kristom i članovima zajednice.

Krist je ustanovio euharistiju i rekao da to radimo za sva vremena njemu na spomen

Kako se navodi u životu svetog Tome Akvinskog, papa Urban IV. zamolio ga je da napiše liturgijske tekstove za novoustanovljeni blgadan Tijelova 1264. godine. Ti tekstovi, bez sumnje, spadaju u bisere što se tiče teološke jasnoće poruke, ljepote izričaja i cjelovitosti nauka vezanog uz blagdan Tijelova. O tim tekstovima je zapravo, imajući u vidu njihova autora, Akvinca, suvišno i pisati. Sve što treba učiniti jest pažljivo isčitavati poruke i razmišljati o tajni euharistije. Bit poruke je: Krist je prije žrtve na križu blagovao Posljednju večeru. Dok su večerali ustanovio je euharistiju uzevši kruh, zatim i vino te izrekavši riječi pretvorbe: Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje; potom: Uzmite i pijte svi ovo je kalež krvi moje Novoga i vječnoga saveza, koja će se proliti za vas. OVO, dakle, to što je on rekao i učinio, naredio je učenicima, činite (meni) na spomen. Sveti Toma to u pjesmi govori ovako:

Blagdan slavni svetkujemo,

Ustanovu spominjemo

Gozbe što je dade Spas.

Što sam stvori ono veče,

Krist to isto tvorit reče

Dovijeka na spomen svoj.

Nauke nam svete glase:

Kruh u Tijelo pretvara se,

Vino u krv Gospodnju.

Ne shvaćamo, ne gledamo,

Al' po jakoj vjeri znamo

Što van reda biva tu.

U ovom tekstu riječ je o jednoj od velikih tajni kršćanske vjere. Riječ je o pretvorbi. Vjerujući u Krista, mi vjerujemo u Njegovu riječ, u Njegov nauk. Po Njegovim riječima, dakle, kruh i vino postaju Tijelo i Krv Kristova. Kako je bilo na Posljednjoj večeri tako je svaki put na svetoj misi po naredbi Kristovoj. Toma to opisuje:

Što sam stvori ono veče,

Krist to isto tvorit reče... a u sljedećoj strofi tumači:

Nauke nam svete glase,

kruh u Tijelo pretvara se,

vino u Krv Gospodnju.

Latinski se taj čin naziva „transubstantiatio“, odnosno pretvorba bîti kruha i vina. To je misterij, otajstvo, tajna koju ne shvaćamo, ali vjerujemo Kristu da, pod prilikama kruha i vina, primamo Njega. Naravno, ne fizičko tijelo i krv.

Toma u himni „Hvali Sion Spasitelja“ nastavlja:

U dva lika tu se taje

Silne stvari, kojima je

Tek vanjština razlikom.

Tijelo hrana, krv je piće,

Kristovo je ipak biće

Sve pod svakom prilikom.

Sveti Toma tumačenje euharistije nastavlja i u drugoj himni napisanoj za blagdan Tijelova. Naslov je „Usta moja, uzdižite“, a neke od kitica navodimo radi daljnjeg produbljenja misli o blagdanu euharistije - Tijelova.

Gospod zbori i kruh biva

Svetim Tijelom njegovim,

Likom vina krv se skriva,

Okom toga ne vidim,

Ali sama vjera živa

Kazuje bezazlenim.

Divnoj, dakle, Tajni ovoj

Klanjajmo se smjerno mi,

Stari zakon žrtvi novoj

Nek se sada ukloni,

Vjera duši čovjekovoj

Nek spoznanje dopuni.

Poziva nas sveti Toma na klanjanje pred ovom velikom tajnom svete vjere. Dubina ove tajne je i u „smjeni“ Starog i Novog zavjeta, odnosno saveza. Uz svaki savez ili zavjet su vezana odricanja i žrtve. U Starom zavjetu, koji završava dolaskom Kristovim, žrtvovale su se Bogu u čast „žrtve paljenice“. Preko proroka Bog je tražio poslušnost i pokoru umjesto tih žrtava, kako piše u Svetom pismu (1. Samuelova, 15;22). Tim žrtvama je došao kraj Kristovom žrtvom na križu. „Stari zakon žrtvi novoj nek se sada ukoni!“ Psalmist nam govori: „Žrtva je Bogu duh raskajan, srce skrušeno i ponizno, Bože, nećeš prezreti“. Ujedinjeni s Kristom po euharistiji, život trebamo promijeniti. Opet sveti Toma govori:

„Veselo svetkujmo svečani blagdan taj,

Pjesme nek srdačne ječe kroz svaki kraj;

Staro sve svucimo, nove nek budu sad

Misli, riječi i sav nam rad.

Posljednju večeru slavimo danas mi,

Kadno je s janjetom braći kruh beskvasni

Davao Spasitelj, kako je nekad Bog

Reko ocima puka svog“.

Kroz sve ove misli jedna poruka je bitna. Blagdan Tijelova je blagdan Novog Zavjeta gdje je prinesena žrtva Krist Gospodin. Žrtva ljubavi! Žrtva koju obnavljamo u svakoj svetoj misi te nastavljanjem svojim životom svjedočiti ljubav prema Onom koji nas je ljubio žrtvujući se za nas i prema svim ljudima za koje je također njegova Krv prolivena.

Nažalost, uobičajene Tijelovske procesije često nisu na nivou dostojanstva toga velikog misterija. Ponekad je to više folklorna manifestacija i socijalni čin na kojem se sudjeluje da bi vidjeli i bili viđeni. Redovito su prisutne djevojčice obučene u bijele haljinice, naravno svaka prema svom obiteljskom statusu da se vidi tko je tko, a od same procesije i o procesiji imaju malo ili nikakvo znanje, a ako nešto znaju ne shvaćaju bit. Zanimljivo je da u Francuskoj, primjerice, s djecom postupaju tako da su za vrijeme mise, dok traje Služba Riječi s ostalim vjernicima, a nakon službe Riječi odlaze s vjeroučiteljima u pokrajnu kapelicu, gdje im se tumače liturgijski čini jezikom koji oni shvaćaju, ili im se jednostavno čitaju određeni evanđeoski tekstovi. Bez sumnje bi i procesije mogle dobiti na svojoj vrijednosti no, za to su potrebni ozbiljniji angažamni i pravi animatori koji će voditi i upravljati procesijom, a ne da svaka grupa radi svoje, a nikako da se ostvari sklad koji je u takvim manifestacijama potreban. Prevelika je važnost ovog blagdana i ne smije mu se pristupati stihijski. Jedan od dobrih načina, koji bi pridonijeli ljepoti i bogatstvu ove manifestacije, bio bi, na primjer, da par dobrih čitača čita preko razglasa (a danas nije problem ozvučiti trasu kojom prolazi procesija!) samo tekstove pjesama i himni Svetog Tome Akvinskog. Taj genij, koji, da nije ništa napisao osim himni vezanih uz blagdan Tijelova, zaslužio je naziv anđeoskog naučitelja.

Štovanje euharistije, slavljenje Tijelova u Braziliji gdje se osjeća dah svečanosti, slavlja, radosti, veselja...

„Arena Zagreb“

15. lipnja – Večer

Andre Rieu

Lijepa i velika zagrebačka dvorana „Arena“ nakon dugih isčekivanja otvorila je vrata vjerojatno jednom od vodećih glazbenika u ovom trenutku na svijetu. Sjećam se kako smo ga jednog dana vidjeli na Brazilskoj televiziji i odlučili da ćemo to svakako vidjeti čim se pruži prilika u najbližoj od destinacija u kojima je predviđen nastup Andrea Rieu-a i njegovog orkestra. Andre Rieu je danas poznat pod nazivom „Kralj valcera“ ili dirigent, koji ima svoj orkestar i zbor od stotinjak članova zvan „Johann Strauss“, jer valceri su najvećim dijelom zastupljeni u svim njegovim koncertima, na svim kontinentima. Andre je uz to koristio sve najpopularnije melodije od opera, popularne glazbe, hitova koji su stvoreni kroz zadnje vrijeme, pa je svatko, koga glazba imalo zanima, našao nešto za svoju dušu. Učinio je i to da u svakoj zemlji gdje nastupa izabere jednu posebnu melodiju koju uvježba sa svojim orkestrom i odsvira. Tako je u Zagrebu izabrao pobjedničku pjesmu Krapinskog festivala 1970. godine: „Dobro mi došel prijatel“ pogodivši u srce publiku u „Areni“ koja je s oduševljenjem dočekala spomenutu pjesmu i pratila pjevajući:

Dobro mi došel prijatel, vu skromni zagorski dom, 

budi kak doma vu vlastitoj hiži, tu pri pajdašu si svom.

V hiži toj kaj si poželiš, to moje srce ti da, 

zagorci da su prijateli pravi, to denes celi svet zna.

Nek je stara hiža ova, al' još navek tu stoji,

ne možeš srušit ovog krova, taj se ničeg ne boji.

Posjetitelji, koji su došli u Arenu, su bili oduševljeni. Izborom glazbe i izvedbom. Scenskom postavom i ozvučenjem. Sitnim poklon led lampicama, koje su bile tu da u određenom trenutku svi pritisnu gumb i upale tu lampicu radi efekta koji stvara toliki broj u istom trenutku upaljenih lampica. Nažalost neki su se ponijeli nekorektno pa su uzeli s tuđih stolica lampice i one kojima su uzeli uskratili zadovoljstvo sudjelovanja u zajedničkom činu. Nije za pohvalu i nije pokazatelj kulturnog nivoa i ponašanja.

Ipak, ražarena lica, raspjevani posjetitelji, razdragani plesači, savršena izvedba, voditelj i dirigent Andre Rieu, nasmijan i vedar, a s njim i njegov orkestar i pjevači, znak su izuzetnog događaja i večeri. A trajalo je to tri sata. Dobijao se dojam da je i publika shvatila da nema više smisla i da se pretjeruje u traženju dodatnih („bis“) izvedbi. Bilo ih je uistinu dosta. Bila je to prava svečanost. Festival glazbe. Vidjelo se to na licima svih koji su bili u dvorani. Vidjelo se da je sve bilo dobro iskoordinirano, izvježbano, na najvišem nivou. Bez greške!

Analizirajući ove dvije svečanosti ovog dana, čovjek se nađe pred zidom pitajući se: Zašto? Zašto u Tijelovskoj manifestaciji, koja ima svoj sadržaj, svoje bogatstvo, svoju poruku i učesnike od „orkestra i njegovog voditelja“ do publike koja je često samo pasivni tradicionalni promatrač. Kao što su se na koncertu svirale poznate melodije, tako se i u Tijelovskoj liturgiji i procesiji čitaju bitne, važne, sadržajne poruke koje nam trebaju raspaliti srce u kojima treba biti aktivan sudionik. Dok je na pozornici svirao orkestar, ukoliko netko nije pjevušio u sebi ili ispod glasa poznatu melodiju, ili pak zajedno s velikim dijelom posjetitelja pjevao istu melodiju koja se čula, bila je tišina. Nije bilo došaptavanja i komentiranja stvari koje se događaju vani oko dvorane. Misa je najveća svečanost koja je bitan dio vjerskog života. Treba biti slavlje, a ne samo nešto što moramo odraditi po zapovijedi da slušamo misu u nedjelju i ostale blagdane.

Lado

Arena je u lipnju ove godine ugostila i naš najbolji profesionalni folklorni ansambl „Lado“. I to, što pomalo začuđuje, prvi put. A imali su u svojoj dugoj povijesti preko 5.000 nastupa u Hrvatskoj. Bili su svuda po svijetu i po većim dvoranama od Arene. Na svih šest kontinenata. Prvi koncert u Areni doživljavaju kao poseban izazov. Za njega su se pripremali prema novom programu koji žele primjenjivati za svaku sezonu posebnim programom. Nazvaše to „najmodernijom glazbeno scenskom čarolijom“. Moram priznati da za mene Lado predstavlja čaroliju za koju mi nije potrebna nikakva nova scenska izvedba. Njihova profesionalnost, njihovo pjevanje, njihov ples, njihove nošnje bez sumnje ih svrstavaju u vrhunac folklornog stvaralaštva u svijetu. Sjećam se njihovog nastupa na Međunarodnom susretu folkloraša u Tirani gdje su premoćno osvojili prvo mjesto i gdje je publika u dvorani na nogama pratila „Stari splitski gospodski ples“ i ispratila naše plesače s ovacijama. Koncert u Areni je bio uspješan. Kao uostalom i svi koncerti Lada, a vrijedno je pratiti njihove nastupe i na Božićnim koncertima i na koncertima Pasionske baštine.

Najva koncerta Lada u Areni

50. godišnjica braka

Dva dana kasnije, naši vjenčani kumovi su slavili pedesetu godišnjicu braka. Možda će netko reći da to nije nešto posebno čemu bi trebalo posvetiti pažnju. Kako živimo u vremenu kad se ta institucija sve više omalovažava, a klimaju se s njom i temelji društva, lijepo je slaviti pedesetu godišnjicu braka. Nažalost, sve je manje ovakvih proslava, jer se na brak ne gleda i ne doživljava ga se kao sakramenat. Kao nešto veliko i sveto. Simpatija se pretvara u sastanke i zagrljaje, ali kao da sve počima i završava samo na vanjskom dijelu. Duhovni, unutarnji život od toga isključujemo, a riječi o vjernosti u svakom trenutku i lijepom, što nije teško, i ružnom biti vjeran i voliti, zaboravljamo. Dovoljno je par nesuglasica i brod se počinje naginjati. Dok se ne prevrne. O posljedicama se ne razmišlja, što je teško za bračne drugove, a najgore za djecu koja ostaju bez oslonca.

No u ovoj proslavi nije bio takav slučaj. Zato je to bila lijepa proslava. Počela s misom u župnoj crkvi. Djeca i unuci sa slavljenicima. S aktivnim učešćem u liturgijskom dijelu u kojem je kćerka čitala čitanja iz Službe Riječi. Svi pozvanici su sudjelovali i na misi i na svečanom ručku u koji je ukuhano puno ljubavi. Želimo im i lijep nastavak do slijedećeg jubileja.

Sveti Petar i Pavao

Nekad se taj dan slavio kao blagdan. Dan apostolskih prvaka Petra i Pavla. Bio je zapovjedni blagdan. U narodu se govorilo Petar do podne, Pavao po podne! Danas se to svečano slavi samo u crkvama posvećenim ovoj dvojici stupova Crkve. Petru kao stijeni na kojoj je sagrađena po riječi Kristovoj, i Pavlu kao apostolu naroda i stupu po nauku koji je satkan u njegovim poslanicama. Možda ipak zaslužuju malo više od onog što im je ostalo u liturgijskoj obnovi.

Bože, tvoj je Sin blaženom Petru udijelio ključeve kraljevstva nebeskog, a po svetom Pavlu proširio svoju Radosnu vijest širom svijeta; molimo te, zaštiti narod svoj koji se pouzdaje u zagovor tvojih apostola svetog Petra i Pavla. Sačuvaj ga, ojači vjerom, utješi nadom, obaspi ljubavlju i obranom vječnom.

Pročitajte i 1. dio ovog putopisa:

„Lipanjska kronika“ je započeta u vremenu dok je sve sa stranicama bilo u normalnom tijeku. I onda je došao prekid. Sad je sve vraćeno na staro, pa tako i ovo što je početo u to vrijeme. Zato sada izlazi na vidjelo „Lipanjska kronika“ (P.Š).