Lipanjska kronika 2017. (1. dio)

Piše: Petar Šušnjara

Na lipanjskom kalendaru bilo je puno posebno obilježenih datuma s važnim događanjima u našoj obitelji. Supruga kaže da je u godinama kad je sigurnija u pisano nego u memoriji zapisano. Kalendar gleda svaki dan i uvijek ju podsjeti da nešto ne bismo slučajno propustili. A upisane su posjete liječnicima, posebno nakon što smo skupili 7 uputnica za razne kontrole. Uz to lipanj ima puno popularnih svetaca od svetog Ante, pa Alojzija, Ivana Krstitelja, Petra i Pavla, a i blagdan Tijelova je najčešće u lipnju (to je bilo i ove godine). Rođendana također, a i poneka godišnjica.

Za 8. dan lipnja zakazan mi je zahvat u bolnici Sveti Duh na oku radi smanjenja očnog tlaka. Isti dan su dečki rezervirali karte za put na Island. Dvije nespojive stvari su pokušali riješiti uz pomoć majke koja je trebala mene nagovoriti da pođem s njima, a i riješiti problem sa zahvatom na oku. I kao sve majke željela je ispuniti želju i djeci, i suprugu . Svojim kanalima je došla do odgovornih osoba vezano uz operativni zahvat. Problem s prijenosom datuma nije bio upitan, a zbog drugih zdravstvenih tegoba konzultirala se i o putu na Island. Kako je uspjela ne znam, ali uspjela je sve pomiriti i dobiti suglasnost za operaciju i za put na Island. Potvrđena je avionska karta i 8. 6. smo poletjeli Marko i ja preko Frankfurta za Keflavik, gdje je međunarodni aerodrom države Island, koja ima oko 320.000 stanovnika, a površina je 103.000 kilometara kvadratnih. Skoro kao dvije Hrvatske. Gustoća naseljenosti je 3 stanovnika po kilometru kvadratnom. Kad se tomu doda da je preko 60% stanovništva nastanjeno u Reykjaviku i široj okolici, jasno je da je velik dio otoka pust, no svaki kutak otoka, gdje je sagrađena jedna kuća ima potrebnu infrastrukturu, što djeluje vrlo impresivno.

Na aerodromu čekaju vas opće informacije o nekim stvarima na Islandu

Island je vulkanski otok. Točnije otok vatre i leda. Ima desetak aktivnih vulkana, a i dosta ledenjaka od kojih je najveći Vatnajökull s površinom od 8.300 km kvadratnih. Vatnajökull je ujedno i jedan od nacionalnih parkova Islanda. Mnoge planine prelaze visinu od 1600 metara, a par njih je više od 2100 metara. Kako je otok vulkanski, velik dio površine je od lave koja ostavlja upečatljiv dojam dok se vozite cestama Islanda koje su u dosta dobrom stanju i održavane. No, veliki dio je još uvijek makadamski. Svakako treba reći da je makadamski pokrov dosta dobar za vožnju. Ali, do svakog naseljenog mjesta, makar i sa deset kuća, dolazi se asfaltiranom cestom kao i do svake turističke znamenitosti koje su uočljivo označene uz cestu. To je najbolji znak koliko se pažnje posvećuje važnoj djelatnosti kao što je turizam koji čini oko 30% budžetskog prihoda države. Važan faktor je i proizvodnja i obrada aluminija, a ne manje važno ribarstvo. To su tri osnovne gospodarske djelatnosti. BDP Islanda je 2013. godine iznosio oko 44.000 US$ po glavi, čime je svrstan na 26. mjesto ljestvice prihoda u svijetu.

Prema nekim tumačenjima kartografi su nekoć davno krivo upisali nazive za Island, odnosno Grenland. Island znači ledeni otok, što je ustvari otok koji sada nosi ime Grenland to jest „zeleni otok“, što ipak Grenland stvarno nije. Istina, ne može se s našom vizijom zelenila ni Island nazvati zelenim otokom, iako je u usporedbi s Grenlandom puno zeleniji i više mu odgovara taj naziv. Logično bi bilo tim otocima promijeniti imena i vratiti ih na prvotne nazive koji su greškom promijenjeni.

Jedna od posebno spomena vrijednih stvari vezanih uz Island jest da je ta zemlja imala prvi parlament na svijetu zvan „Althing“ i to 930. godine. Parlament je proglašen na mjestu današnjeg Nacionalnog parka Pingvellir 35 km udaljenom od Reykjavik-a, uz jezero Pingvallatan koje zauzima 85 km kvadratnih. To mjesto je 2004. stavljeno pod zaštitu UNESCO-a kao svjetska kulturna baština zbog svojeg povjesnog značaja, prirodne ljepote (manja jezera, vodopadi), a i zbog toga što se tu susreću dvije tektonske ploče: euroazijska i sjevernoamerička. Njihova aktivnost izaziva potrese, a one se svake godine udaljuju jedna od druge za 8 mm.

Nacionalni park þingvellir

Nakon posjeta Pingevelliru uputili smo se prema „Zlatnim vodopadima“ Gullfos na jugozapadnom dijelu otoka, na rijeci Hvita. Veliki površinom, bogati vodom, ruše se u provaliju slično brazilskim „Foz de Iguasu“. Ipak manji, ali vrlo impresivni. Posebno kad se kao prepreka stvori pred njima korito od ohlađene lave koje djeluje kao nesavladivo i prisiljava vodu da se pokori. No, vode na Islandu se teško pokoravaju i probijaju se na mnogo mjesta i po vodopadima Island spada, bez sumnje, među najbogatije zemlje.

Posebno bogatstvo Islanda su termalne vode. Najveći dio stanovništva se grije termalnim vodama kojih ima mnogo na otoku. Na taj način je riješen problem grijanja. Kako ta voda ima toplinu veću od 100° na više mjesta stvara pritisak i u mlazu leti u zrak. To je ustvari gejzir. Islandska riječ.

Hodajući po brdima Islanda na mnogo mjesta možete vidjeti kako negdje ključa voda. S druge strane vidi se isparavanje poput magličastih oblaka među brdima i uz korita rijeka kojih se tople vode ruše niz padine, a u njima se izležavaju kupači iako je vanjska temperature tek 8-9°. Da bi se mogli normalno kupati u takvim rijekama uz njih su postavljene daske kako bi se kupači mogli presvući, a također i staze da bi se moglo ugodnije kretati i doći do željenog mjesta. Temperatura vode je preko 37-38 stupnjeva, jer kad čovjek ulazi u vodu osjeća temperaturu višu od tjelesne temperature.

Nakon kupanja u jednoj od rijeka počeli smo se spuštati prema slijedećoj točki koja spada u ljepote Islanda. Gejzir, koji baca vrelu vodu u visinu oko 30 metara svakih nekoliko minuta. Najgore je što nije u određenom ritmu. Razlika između jednog izbačaja varira od dvije minute pa do deset minuta ili čak i više. Čekaš spreman kao „zapeta puška“ i onda te svaki put iznenadi i prestraši. Ljepotom, snagom, hukom,.... Osjetiš i divljenje i strah i ljepotu prizora. Smiješ se sebi i svima koji su okolo na isti način ostali iznenađeni, a svi čekali taj trenutak. Kako je to lijepo kad čovjek ne može na sve utjecati i staviti pod svoju vlast. Iznenađenje je obogaćenje.

Dođosmo u grad. Bilo je već prošlo 9 sati navečer, a sunce još visoko na nebu. Kao da je negdje na Jadranu 5 poslije podne. Nađosmo trgovinu kako bismo kupili neke namirnice, posebno vodu, jer voda se ponegdje osjeća i mirisom i okusom drukčija od naše vode. Nije kao kod nas bez boje okusa i mirisa. Izmiješena je s raznim kemijskim dodacima i nije ukusna za piće. Čak se osjeti malo miris sumpora. Posebno se to zapazi u poznatoj „Plavoj laguni“ gdje dolazi mnoštvo turista i kupa se u uređenom prostoru na otvorenom i dijelom zatvorenom. Boja je vode svjetlo plava, a temperatura je vrlo ugodna. Poput toplih rijeka. Čak i toplija, jer se u određenim trenutcima čak vidi i isparavanje vode. Prostor za kupanje je par stotina metara kvadratnih. A i broj kupača je velik. A cijena je kupanja prava sitnica. 60 €?! Nismo pitali je li ograničeno vrijeme. Pretpostavljam da nije, jer su uz bazen i restorani i suveniri od krema za njegu tijela do kamenja s tog područja. Cijene odgovaraju standardu koji ima 26. zemlja po prihodima koje ostvaruje, a i turistima koji su spremni za kupanje platiti spomenuti iznos. Ipak, kad čovjek sve to gleda poželi imati mogućnosti uživati u tim blagodatima. Posebno što se govori da je to kupalište ljekovito.

U apartmanu smo pojeli kasnu večeru i uzalud čekali da se malo smrači kako bismo ušli u mirnu noć. Noć kao da je negdje zapela. 11 sati navečer, a hotel preko puta u kojem se odmaraju naši nogometaši koji su doputovali odraditi utakmicu s islandskim poluamaterima, sunce obasjava punim sjajem. Ne kao da je podne, ali ima ga. Ne da se. Prepustili smo se snu u suncem obajsanom Reykjaviku, a kad smo se probudili već je bilo visoko na nebu. Sunce je zašlo negdje oko ponoći. Zapravo je smiješno reći oko ponoći, jer noći nije ni bilo. Nakon „zalaska“, ako se to uopće može tako zvati, već je počela zora. U tri sata sunce je ponovno izašlo. Svi se veselimo ljetnim dugim danima, a kad se nađemo u danima bez kraja osjećamo se izgubljeno, razočarano. Nedostaje nam noć. Dočekali smo je tek kad smo se vratili letom u Europu.

Drugi dan smo krenuli prema sjeverozapadu gdje se nalazi na krajnjoj točki otoka nacionalni park Snaefellsjokull. Tek što smo krenuli iz Reykjavika vidjeli smo u daljini visoki planinski masiv prekriven snježnim prekrivačem. Razmišljao sam kako bi bilo lijepo stići do njega i vidjeti ga iz blizine. Ali to je izgledalo tako daleko da nisam u tu mogućnost povjerovao.

Obala od lave, more i snijeg

Kilometri su ostajali iza nas i još uvijek smo se divili razlivenoj lavi iz nekih davnih vremena po Islandu. Na nekim mjestima je to bila padina kojom se blago razlijevala i hladila, dok je na drugim mjestima ostavljala dojam klisura koje su izašle iz užarene zemlje i ušle u područje leda koji ih je u tren smrznuo pa su ostale kao nedovršene hridine. Kad zapravo, uz samu obalu, čovjek vidi te stupove koji strše iz mora svako drugo shvaćanje je teško prihvatljivo. Kao da ih je Stvoritelj klesao u tom trenutku na tom mjestu! Sve formacije ohlađene lave koje smo sreli lijepe su na svoj način. Svakako da na posjetitelje djeluje i činjenica da se s takvim terenom nisu susretali i zbog čega ima svoju posebnu draž. Ipak, snazi prirode se u pravilu uvijek divimo pa čak i kad pokazuje snagu koja nam nije ugodna i koja izaziva zebnju i strah. Zanimljivo je čuti djecu koja se dive grmljavini i sijevanju kao naš unuk Stipe, dok kod drugih to izaziva paniku.

Kroz nekadašnje rijeke lave sada se spuštaju prema moru rijeke i potoci na sve strane

Bez panike i straha mi smo prošli dobar dio puta i odjednom se pred nama stvorio „morski tunel“. Kako bi skratili put za nekih trideset i nešto kilometara Islanđani su jedan od svojih brojnih fjordova podkopali i napravili tunel. Takvih tunela nema puno na svijetu, i očekivati ga i doživjeti na Islandu, zemlji koja ima stanovnika manje od par stotina europskih gradova je svakako iznenađenje. I nesvakidašnji doživljaj.

Island nema šuma. Tek ponešto pošumljeno u prošlom i ovom stoljeću posebno uz gradove i na nekim posebnim mjestima. Naišli smo putem na jedno takvo mjesto. Tu se vozači zaustave da bi malo „protegnuli noge“. Uz šumarak stol od greda i dasaka kako bi se moglo prizalogajiti. Sa strane koš za otpadke. Nigdje ničeg suvišnog, nepotrebnog europski odbačenog otpadka ili bilo kakvog papirića. Čisto kao u kućnom salonu. I zapravo se čovjek pita: Kako to može biti u divljini Islanda a u našim gradovima, ulicama i selima ne može? A kad nam netko kaže da nismo civilizirani, osjećamo se uvrijeđeno! Uvrijedimo se kad nam netko kaže da ne volimo svoje selo, svoju ulicu, svoj grad. Pada mi napamet koncert u Areni u Zagrebu koji je 7 dana poslije ovog posjeta Islandu imao slavni Andre Rieu sa svojim orkestrom, što je bez sumnje jedan od vrhunskih kulturoloških događaja. Nakon koncerta u punoj Areni, ostalo je bačenih papira, ugaženih i rasutih kokica, plastičnih bočica za vodu, čaša za pivo u velikom broju i nikoga savjest nije pekla. Ne peče ni Islanđane što im je sve čisto.

Išli smo prema obali. Najbliže kopno je Grenland. Udaljen preko 200 km. Mislili smo da ga vidimo. No, na toj udaljenosti i s visine s koje smo mi gledali nije ga moguće vidjeti. Istina, bili smo na hridima islandske obale koju je more doticalo na dubini u odnosu na nas nekih 40-50 metara. Bile su to hridine kao pilom prepiljene, a raznolike strukture sastava i kolorita. Bilo je i mnoštvo galebova na njima i onih koji su tražili mogućnost da se na toj visini smjeste i osiguraju mir između mora i neba. More je pak pokazivalo svoju snagu. Dugi i visoki valovi su udarali na nekim mjestima jako kao da hoće srušiti islandske hridi i spojiti se s drugom stranom otoka, a negdje su naišli na podmorske hridi i samo bi lagano domiljeli do obale da je poljube.

Nastavili smo put dalje. Uživali gledajući na svakoj zelenoj površini ukradenoj od surove tamne lave u malim grivastim konjima. Nešto između ponija i uobičajenih konja s kojima se susrećemo na našim putevima. Zadovoljstvo i iznenađenje je bilo vidjeti ovce bez pastira (ukoliko nisu negdje u prikrajcima skriveni) s janjcima kako pasu. A bilo ih je izrazito mnogo. Ili se to nama činilo, jer i nije lako naići na stado ovaca i janjaca. Naravno, osim na ražnju kako ih mi najčešće i najradije gledamo.

Ovce i janjci na pašnjacima Islanda

Kako smo i ovce i janjce vidjeli posvuda kud smo se kretali, već smo se na njih navikli, više pažnje i znatiželje nam je izazivala ptica koja je na neki način simbol Islanda.

Riječ je o ptici pufin. Latinski naziv fratercula. Ima ih nekoliko podvrsta. Na Islandu posebno nastavaju sjeverno-zapadni dio otoka. Prema nekim podacima ima oko pola milijuna parova. Crne boje krila i bijele potrbušnog dijela, upečatljivog kljuna s naglašenom crvenom bojom koja se mijenja za vrijeme reproduktivnog perioda. Okupljaju se posebno u ovim dijelovima Islanda, iako nismo imali sreće da ih vidimo u velikom broju.

Povratak u Reykjavik vodio nas je pravcem na kojem se nalaze toplotne stanice za grijanje stambenih prostora u nasljenim mjestima. Kako nam reče jedan od domaćih ljudi, temperatura te vode je često i preko 100° pa se mora i hladiti prije nego se pusti u sistem. Zbog toga Islanđani imaju vjerojatno najjeftinije grijanje u hladnim zimskim vremenima. Možda bi se moglo reći i tijekom cijele godine, jer i u lipnju, dok su kod nas temperature mora prelazile 20°C, mi smo bili u apartmanu koji je bio grijan cijeli dan i noć. Istine radi, treba reći da je temperatura bila do najviše 14 stupnjeva C uz 21 sat sunca dnevno.

Pročitajte i nastavak ovog putopisa: