Hrvatska Tišina sve je tiša!

Mnoga naselja u Posavini još uvijek su zapela u limbu između rata i mira, prošlosti i budućnosti, nadanja i stvarnosti. Jedno takvo mjesto je i Hrvatska Tišina, smještena na sjeverozapadu zemlje, na samim granicama Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te Federacije BiH i Republike Srpske.

Piše: Ksenija Ninić | Katolički tjednik

Točno godinu dana nakon katastrofalnih poplava koje su poharale naše krajeve uputili smo se u Posavinu, prostor koji je tada najteže stradao. Svi se vjerojatno još uvijek jasno sjećaju slika koje su obišle svijet iz Domaljevca, Pruda, Tišine, Vidovica, Kopanica, Šamca…

Ove godine u isto vrijeme dočekala nas je vrućina i sunce koje je već toliko jako da je pržilo travu te bi ovo ljeto moglo, ako ovako nastavi, biti sušno. Iz jednog ekstrema u drugi.

S glavne magistralne ceste Orašje – Bosanski Šamac sišli smo na sporednu te ušli u Srpsku kako bismo mogli doći u Hrvatsku Tišinu. Kasnije su nam sugovornici kazali kako su uvijek postojale dvije Tišine, vjerojatno određene prema nacionalnoj strukturi pučanstva. Međutim, nikada nije bilo fizičke granice, ali se oduvijek, nekako, znala. Dvije Tišine, dvije strane, dvije sudbine, dvije istine. Jedna do druge.

Na našem odredištu dočekao nas je župnik fra Stjepan Živković, zajedno s gosp. Mijom Brandićem, jednim od vjernika koji je aktivno uključen u društveni, politički i vjerski život u župi.

Pošto je fra Stjepan rodom iz ovog kraja, odnosno Tolise, upitali smo ga zna li on zašto se ovo mjesto i župa zovu po „tišini“. „Sv. Jakov Markijski, fratar i gorljivi propovjednik, poznati svetac jednom, nekoć davno bio je u ovim krajevima i kažu da je toliko dobro propovijedao da su žabe utihnule i od tada se ne glasaju tako glasno“, priča nam fra Stjepan legendu o nazivu Tišina. Kad smo dolazili, istina, nismo čuli kreket žaba, ali nećemo biti toliko samouvjereni da jamčimo kako se nikada ne čuju.

Populacija umirovljenika

Fra Stjepan i gosp. Mijo potrudili su se što više približiti kako život danas ovdje izgleda. Mijo Brandić radi u ime hrvatskog puka u Općini Šamac u službi lokalno-ekonomskog razvoja poljoprivrede i sela te je u Donjem Hasiću i predsjednik Savjeta Mjesne zajednice, stoga je upućen u zajednicu Hrvatske Tišine.

„Mahom su danas ovdje stariji ljudi – sudbina mnogih mjesta lijepe Posavine. Umirovljenici su to. Populacija je velikom većinom od 60 i nešto godina pa do 80 ili 90. Nije to aktivno radno pučanstvo, tek se oko kuće i bašče malo vrte. Uglavnom svi žive od pomoći djece ili nekakve mirovine koju su zaradili. Ima tu i povratnika iz Njemačke koji su došli u svoje kuće i koji svoje umirovljeničke dane provode ovdje.“, priča nam Mijo. Pitamo ga dijeli li istu sudbinu Srpska Tišina, na što nam on negativno odgovara te dodaje kako se nisu raseljavali toliko za razliku od Hrvata. „S ovog područja ljudi su bježeći od rata otišli u 12 ili 13 zemalja svijeta: Amerike, Australije, Europe i Afrike. Ima čovjek koji se nakon 40 godina vratio iz Južne Afrike i napravio kuću. Njegov je povratak bio i medijski popraćen. Tada je izjavio kako mu je draža Hrvatska Tišina, nego cijela Afrika“, dodaje gosp. Brandić.

Ni 10% prijeratnog pučanstva

Prije rata na području ove župe živjelo je skoro 6.000 vjernika, a danas je taj broj tek nešto više od 300. Djece u župi ima jako malo, desetak maksimalno. Fra Stjepan kaže kako oni idu u školu u Grebnice pa tamo pohađaju i vjeronauk. Međutim, čitaju i ministriraju na misama u svojoj župi. Pitali smo ga potom postoji li ovdje kakav crkveni zbor, na što nam je uz osmijeh odgovorio: „Ima zbor žena koje lijepo pjevaju, ja povedem, one nastave“.

Nekoć je Hrvatska Tišina bila puna života. Ovdje su bili nogometni i odbojkaški klubovi; održavali su se turniri; bilo je pregršt uspješnih sportaša; također, ovdje je bila i najstarija poljoprivredna zadruga, a toliko je djece bilo da su bile i tri podružne škole. „U dvadeset i nešto godina nije rođeno ni jedno dijete ovdje da bude i kršteno, krštenja bude tu i tamo, ali onih koji dovode iz vana dijete ovdje krstiti“, kaže nam župnik.

„Godišnje bude 10 ili 12 sprovoda, a krštenja dvoje ili troje koji dođu iz vana; vjenčanja jedno do dva koji također ne žive ovdje. Ovo je bila jedna od najboljih župa u cijeloj našoj provinciji i po pobožnosti i broju vjernika i to je nadaleko poznato. Župa je bogata duhovnim zvanjima: izrodila je dvadesetak svećenika i časnih sestara raznih redova. To najbolje svjedoci kakva je župa bila“, dodaje fra Stjepan.

U ratu je potpuno uništena. Crkva je bila zapaljena i minirana, kao i župna kuća, a ljudi protjerani. „Dirljiv je bio naš prvi Božić kada smo se vratili tu, 1998. ili 1999. Ne mogu se više ni sjetiti. Crkva nema krova ni prozora ni vrata, nema ništa, a mi smo se okupili u njoj“, prisjeća se Mijo.

Maćehinski odnos prema povratnicima

Gosp. Brandić nam objašnjava zašto je zapravo ovakva situacija u Tišini i zašto je povratak ovdje bio težak te o njema više nema smisla ni govoriti. „Ovdje ljudi vole svoj kraj, vole mjesto gdje su se rodili. Svatko od nas to nosi u svom srcu. Međutim, ovdje još uvijek ima više od pola kuća koje su porušene i koje nisu obnavljane te nisu uvjetne za stanovanje. Još ako k tomu dodamo kuće koje su napuštene i u kojima već više od 25 godina nitko ni vrata ne otvara, kojima su oštećeni krovovi, prozori, vrata, podovi itd., to je veliki broj. Što znači da nikada nije namirena imovina ljudima, nikada nikakvo obeštećenje nije stiglo. Donatori više ne dolaze, a nema više nekog posebnog ni interesa“, priča nam Mijo, ali upozorava na još jedan problem, a to je prodaja kuća i imanja ljudi koji se tim potezom izuzimaju od svoje rodne grude zauvijek. „U Gornjem Hasiću i Novom Selu je, možemo kazati, najgora situacija što se tiče hrvatske populacije jer je već više od 25 kuća u Gornjem Hasiću prodano“, kaže nam. S druge strane, ima kuća koje se daju na prodaju, ali kupaca nema. Gosp. Brandic upozorava i na zemlju koja je obescijenjena i nije osposobljena za ozbiljnu poljoprivrednu proizvodnju.

Nakon uništenja: uništenje

Mija Brandić i fra Stjepan Živković

Mija Brandić i fra Stjepan Živković

Danas u ovdje stanovnici mahom stariji ljudi, a posljedice rata su na neobnovljenim kućama i zapuštenim dvorištima i te kako vidljive. Međutim, u neka bolja vremena Tišina je bila sve samo ne tiha. Ljudi su većinom radili u Bosanskom Šamcu, a oni koji nisu, bavili su se poljoprivredom ili pletenjem košara i namještaja. „Žene su pravile košare, a muškarci namještaj od pruća jer je to bilo malo više tvrdo. Pravilo se od industrijske vrbe, odnosno od pruća vrbe koje su se ciljano uzgajale za to. Najveće plantaže industrijske vrbe bile su na pdručju općine Šamac. Sada to više nije to. Proizvodnja je desetkovana. I dalje se ljudi dijelom bave pletenjem, ali kod naših povratnika to je prava rijetkost“, veli nam Mijo te dodaje kako pokušavaju s projektima revitalizirati i sadnju plantaža i nastavak rada.

Bilo kakav napredak koji se postigao do sada, nažalost, zaustavila je prošle godine i polava koja je nakon rata ovom kraju nanijela teške štete.

„Nažalost, znate da se u Šamcu izlila Bosna i mi smo bili ovdje prvi na udaru. Ovdje je u crkvi bilo jedno 40 centimetara vode i u sakristiju je ušla, srećom nije se puno zadržala. U podrum župne kuće je ušla, samo nije u ured, hvala Bogu, ali je došla do posljednje stepenice. Sve što je bilo u podrumu je stradalo, a u crkvi su klupe bile oštećene, pločice, zidovi... Sanirali smo kako smo mogli. Ima još da se dotjera, ali isušili smo sve. Hvala Bogu, nije crkveno ruho stradalo ni oltar. Ja sam zadovoljan kako je to moglo biti“, prisjeća se fra Stjepan. Kaže nam i kako je dvije trećine župe bilo pod vodom, ali naglašava da je ljudski čimbenik nadmašio sve nevolje ovoga puta jer su volonteri stizali iz svih krajeva kako bi pomagali. „Ljudi su došli čistiti i pomoći. Bilo je dosta volontera i za nekoliko dana smo sanirali toliko da se može misa govoriti u crkvi. Ovaj dio župe što nije bio pod vodom izvukao je i ekonomski i fizički ostatak. Pomoglo se i donacijama, i mnogi ljudi su se zaista iskazali u ovoj nevolji“, rekao nam je župnik.

Gosp. Brandić je bio predsjednik kriznog stožera za ovu regiju i kazao nam je kako je temeljni cilj bio zaštititi stare i bolesnike. „S obzirom da je starija populacija i bila iznemogla, ljude smo helikopterima izvlačili... bolesnike i nepokretne. Pomogao nam je puno Gradačac čamcima i ljudstvom, svaka im čast“, kaže na Mijo te dodaje kako su velike materijalne štete bile, a ljudi koji se još ni od rata oporavili nisu, ponovno moraju obnavljati svoje domove.

Korektni odnosi sa susjedima

U nevolji su se vidjeli prijatelji. A kada smo kod prijatelja, pitali smo i za odnose sa susjedima u drugoj Tišini, općinskim vlastima i službenicima Srpske Pravoslavne Crkve.

„Općinske vlasti su korektne: odazovu se kada treba, službeno su tu uvijek i naša vrata su im otvorena. I što se tiče neke netrpeljivosti, nemamo problema. S njihovim svećenicima imamo službene posjete, ali ništa posebno: ispoštujemo se. Ali valja reći da nije ni pravoslavni svećenik mnogo zainteresiran“, kaže nam župnik.

„Bilo je zainteresiranih i za povratak, ali nije bilo donacija, a bio je i drugačiji odnos sa susjedima. Hasiće su tada zvali Srnice jer su bili naseljeni ljudima, Srbima iz sela pored Gradačca. Kada smo se tek vratili, bilo je svakojakih problema sa susjedima koji su govorili da mi ne pripadamo više tu i kako se ne možemo vratiti, međutim to se sve sleglo“, prisjeća se Mijo i dodaje kako su sada susjedski odnosi sasvim korektni.

„Šamačka općina se svodi na donacije i ekonomija općine se zasniva na njima. Svaka nova izgradnja je od donacija. Kvadrat nogostupa ne može Općina od svog novca uraditi. Nema razvoja i ne možemo potrebe socijalne kategorije podmiriti ovim proračunom“, odgovara Mijo na upit pomaže li Općina mjestima župe Tišina.

Iako ovdje život stagnira, kako nam kaže župnik, ostaje nadati se boljem. Iako ima onih koji zaboravljaju, onih koji drže do svoje rodne grude još uvijek je više. „Dva puta godišnje bude susret povratnika: u proljeće i pred zimu. Okupi se tu dosta ljudi, dođe i političara pa obećaju svašta. Ali ja uvijek kažem kako nama treba zadržati ovo svijeta što je ovdje, a tko se vrati, dobro je došao. Treba održivi povratak, a njega nema. Nažalost, politika je odradila to što je odradila, a ja pozivam svakoga da se vrati, ali ne mogu nikoga natjerati“, kaže nam fra Stjepan.

Dječak i hrast, Posavina i njezin čovjek

Objašnjavajuci odnos između Posavine i njezinih ljudi, Mijo nam priča jednu poučnu priču:

„U jednome selu bio je ogroman hrast koji je zavolio jednog dječaka koji je dolazio igrati se tu stalno. I kako su djeca odrastala, odjednom dječak prestade dolaziti. Nakon duljeg vremena pojavi se, a hrast ga upita: „Pa gdje si ti?“ Dječak mu odgovori kako nema više vremena i da je našao djevojku, pa mora zaraditi i za kafić i disko i život. „Što ima veze, dođi ti s curom ovdje, vidi kod mene žireva, pa nakupite i prodajte i eto zarade“, reče mu hrast. Nakupe oni tako žireva, zaradili nešto te sada mladić već intenzivno poče dolaziti s djevojkom. I opet prestade dolaziti. Nakon nekog vremena ponovno svrati. Hrast ga opet upita zašto sada nije dolazio. Dječak mu odgovara kako se sada oženio pa pokušava sebi praviti kuću. „Evo moje grane, vidi, odsjeci, napravi sebi dom“, ponizno ponudi hrast. Tako i bi. No, kada je napravio kuću, ponovno ga više nema.

Prvom prilikom, kada je došao, opet ga hrast upita gdje je. „Djecu sam dobio, nemam mogućnosti, teška je situacija, moram ići vani. Nemam novaca, a moram sebi neki brod ili čamac nabaviti da mogu krenuti“, reče čovjek. Kaže njemu hrast: „Evo moje deblo, odsjeci me cijelog“. Odsječe on deblo. Napravi brod i ode. Prošlo jako dugo vremena i vrati se kao stari čovjek sa štapom; dođe do hrasta; sjedne na panj da se odmori. Kaže njemu hrast: “Eto vidiš, sada ti nemam više što pružiti, ali dobro je da si došao da odmoriš kosti svoje stare na tom starom panju.“

„Kroz ovu priču se opisuje sve što se događa. Posavina je dala sve, sve što je mogla dati: više od 200.000 ljudi je iz nje otišlo i svi se vraćamo na nekakav panj i nadamo se da će izrasti kakva mladika od hrasta pa će se nešto dobro dogoditi. Zapravo, to je naša želja, nada koja zadnja umire. Želja mi je da se to jednog dana dogodi, a hoće li, sumnjam“, kaže nam gosp. Mijo.

On smatra kako državno uređenje ne omogućuje neki značajniji korak naprijed. Do sada je toliko ljudi apliciralo za pomoć pri obnovi, a jako malo ih je dobilo. „Ljudi su se na popisu pučanstva izjašnjavali kao beskućnici jer mnogi su od njih toliko puta već aplicirali za pomoć, a nikada nisu dobili ni povratnu informaciju, a kamoli nešto drugo. Čemu da se nada taj čovjek“, pita se gosp. Brandić na kraju.

Tišina kao sudbina

Kao i mnogo puta do sada uvjeravamo se kako Posavina još uvijek pati, a njezine kćerke i sinovi sada puštaju korijenje negdje drugdje.

Pred polazak smo obišli župnu crkvu koja je u proteklom ratu bila teško oštećena, a služila je i i kao konjušnica jedno vrijeme i kao sjedište „oslobodilačke vojske“. Sve što je bilo u njoj je uništeno i ni jedna prijeratna vrijednost nije spašena. Danas, srećom, sja novim sjajem za koji su najviše zaslužni župnici koji su bili nakon rata, a naročito fra Joso Oršolić koji je svojom upornošću i neustrašivošću prkosio onima koji su pokušavali „minirati“ povratak katoličkog puka u Hrvatsku Tišinu.

Po veličini crkve vidi se kako je nekoć ovdje živjelo mnogo više vjernika od današnjih 300-tinjak. Zvonik sa satom, koji simbolično prikazuje ruke u molitvi koje drže križ, ponovno dominira Tišinom kao znak volje i hrabrosti katolika koji su se vratili na svoja ognjišta. Štetu koju je nanijela poplava, fra Stjepan je uz pomoć dobročinitelja uspio vrlo brzo sanirati te su posljedice danas neprimjetne.

Nakon obilaska crkve oprostili smo se od župnika i gosp. Mije pitajući se kakva sudbina čeka Hrvatsku Tišinu. Koliko će brzo tišina preplaviti ovaj dio Posavine?