Dobro došli u WAMAU

Piše: Željko Brandić

„Odakle dolazite?“ – pita me znatiželjni djelatnik Granične policije BiH iz bijele kabine s upozoravajućim natpisom „Prijelaz pod video nadzorom“. „Iz Svetog Ivana Zeline“, odgovaram. „Odakle?“ ponovio je povišenim tonom svoj upit čovjek u tamno-plavom provirujući glavom kroz mali stakleni otvor.
„Svetog Ivana Zeline, nedaleko Zagreba“. Ma što te zanima odakle dolazim, mislim u sebi, mogu ti reći bilo što, bilo koji grad ili selo u Europi i sve bi bilo isto.
„A, Svetog Ivana Zelinje! Učini mi se nešto drugo… U redu! Sretan put“, zaključio je graničar svoj kraći monolog.
Carinik lišen želje za bilo kakvom dubljom komunikacijom samo je lijeno rukom dao znak za prolazak: Zauzet nasmijavanjem dviju kolegica, nije mu se dalo prekidati tek započeti vic pa je brzo kroz poluotvorena vrata dobacio „U redu. Prolazi!“

Шamaц - Wamau - Šamac

Vožnja kroz predsoblje Bosne od graničnog prijelaza do ulaza u Šamac izgleda sablasno. Dobrodošlicu vam najprije poželi velika ploča na kojoj su hijeroglifima označeni pravci za pojedina naselja u Bosni. Hijeroglifima kažem, jer to uistinu i jesu. Shvatio sam to nekoliko trenutaka poslije, nakon što smo prošli pokraj ploče i kada sam iza leđa čuo pitanje svoga trinaestogodišnjeg sina: Tata, a gdje je taj WAMAU? Pokušavam shvatiti pitanje, ne uspijeva mi. Ne znam što misli. Wamau?! Što je to, otkud mu sad to? I tek kad mi je supruga smijući se objasnila u čemu je “problem”, shvatio sam: Nije WAMAU nego ШАМАЦ! Na ploči piše Šamac, ali napisan onako “da ga celi svet razume”. Ćirilicom. ШАМАЦ. Možda to ostatak svijeta i umije pročitati, ali eto moj sin, kojemu je ćirlica isto što i egipatski hijeroglifi – ne! I danas nisam siguran trebam li se zbog toga ponositi ili se ipak, barem malo, trebam zabrinuti zbog sinovljeve budućnosti.

Put vodi dalje između tužnih i napuštenih, zaraslih, nikom potrebnih i ni od koga održavanih livada. Na sve strane smeće. Brda smeća. Pred oči mi dolaze slike moga Hasića, neposredno nakon rata: Bio je isto ovako, ako ne i više, zatrpan smećem…

Nameće se pitanje: Kako se nitko ne sjeti ukloniti ga? Ili je smeće već postalo navika, navika koja je s vremenom prerasla u potrebu? Možda ovi novi, današnji “Šamčani”bez smeća ne bi ni umjeli živjeti?

Raskrižje na kraju svijeta

Dolazim do raskrižja koje se nekada uistinu moglo zvati raskrižjem, danas bi mu točniji naziv bio “okupljalište zbunjenih”. Ne zna se tko ima prednost prolaza: A i ako se zna, opet nije siguran.

Namjeravam skrenuti lijevo prema Tišini i Hasiću, ali stojim i čekam, jer jedan auto dolazi s desna, iz Šamca i žmigavcem signalizira da hoće lijevo, prema graničnom prijelazu. I meni i njemu znak STOP; Stojimo i gledamo se. Vidim ni on nije siguran.

I dok se mi “odmjeravamo”, tko će prvi, s lijeva iz pravca Tišine nailazi i treći auto, vidi se neće ni lijevo prema Crkvini ni desno prema mostu nego hoće pravo - u Šamac. Iako se pred njim nalazi velika ploča s oznakom da se nalazi na putu s pravom prvenstva prolaza, vozač zaustavlja auto. Ne pada mu na pamet da tek tako “uleti” i prođe kroz raskrižje. I dobro je ucinio jer mu s desna, iz pravca Crkvine nailazi veliki teretnjak.

Svi, dakle, stojimo, gledamo se i - čekamo. I svi isto mislimo, kamion će proći prvi, bez zaustavljanja, ako ništa drugo, najjači je! Ali - iznenađenje! I teretnjak usporava, vozač skoro zaustavlja vozilo i nastavlja voziti kroz “raskrižje” - puževim tempom, oprezno, držeći sva tri auta na oku. Napokon, kamion prolazi a vozač s vidljivim olakšanjem ubrzava ka graničnom prijelazu. Mi ostali i dalje stojimo i gledamo se. Tko će prvi? Iziritiran situacijom, grabim trenutak i ne gledajući više ni lijevo ni desno ni pravo, onako na sreću, skrećem prema Tišini.

Nikakve logike tu nema. Niti je treba tražiti. Dovoljno je reći: nalazimo se u predvorju “Republike Srpske”, tamo gdje za jedne počinje a za druge završava normalni svijet.

Nama, koji smo navikli na drugačije, čini se kako je to raskrižje negdje na kraju svijeta, a realno gledajući, za mnoge, koji njime prolaze, moglo bi uistinu i biti KRAJ SVIJETA. Za one druge ipak nije tako, za njih to je tek početak NORMALNOG svijeta.

Čim sam skrenuo - odmah “dobrodošlica”: dečki u svijetloplavim košuljama s pomalo čudnim znakovljem na kapama, (barem ja na takva nisam navikao), jedan od njih s visoko uzdignutom palicom u jednoj ruci, drugom pokazuje da stanem sa strane. Mjesto je idealno za zaustavljanje, odmah kraj „Uniglasa”, gdje se može pristojno i bez opasnosti za sebe i druge, zaustaviti vozilo. Mislim u sebi, dobro je, imam malo i sreće, barem ne moram stati na “sredini” ceste, kao što se ponekad, čak i u mnogo civiliziranijim zemljama, zna dogoditi.

Dečki su mladi, i mora se priznati ljubazni. Pristojno pozdravljaju i traže vozačke isprave. Znatiželjno kroz prozorska stakla razgledaju unutrašnjost vozila, trudeći se razaznati lica putnika; uglavnom su to djeca pa im se, valjda, ne čine sumnjivim. Postavljaju slično pitanje kao i kolege na granici: Dokle? I moj odgovor je sličan prethodnom – idem kući, kažem. Valjda im je to bilo dovoljno, jer sam odmah kroz otvoreni prozor čuo “sretan put”. Uzimam isprave i nastavljam put.

Skretanje za Hasić nije baš označeno onako kao bi trebalo biti, zapravo, nije označeno nikako. Kao da se netko namjerno potrudio da se što teže nađe put kojim bi jednoga dana trebala krenuti rijeka povratka. No, to me ne zbunjuje, put bih našao i zavezanih očiju.

Hrvatska tišina u Hrvatskoj Tišini

Pogled na toranj tišinske crkve, koji svojom visinom i ljepotom dominira ovim dijelom Posavine vraća mi dobro raspoloženje. Sliku, donekle, kvare tužna i napuštena, u travu zarasla tišinska dvorišta. Posvuda ruševine. U selu kao da više ni ptica nema. Da i one ne tuguju i traže Tišinjane, rastjerane po cijelom svijetu?

Svraćamo fra Josi.

Uz kavu i sok razgovaramo o našoj župi, o svemu što je u njoj dosad učinjeno, o planovima za budućnost. Fra Joso nas vodi u ragledavanje crkve, pokazuje sve što je dosad učinjeno. Razgledavamo i radove likovne kolonije. Većina slika je već ili prodana ili poklonjena dobročiniteljima. Susret s fra Josom je kratko trajao jer smo se žurili stići i na ostala mjesta koja smo planirali obići.

Njemačka u Donjem, Kukuruzari u Gornjem Hasiću

U Hasiću nas dočekuje savršena tišina. Dvorište brata Vlade dočeka nas s uredno pokošenom travom po kojoj se ubrzo, uz razdraganu ciku i vrisku, raspršiše djeca. Za djecu je trava doživljaj! Na terasi Vladinog doma u društvu domaćina zatičem Antu Pejića – Bureka sa suprugom. Počinje „ugodni razgovor naroda hasićkoga”, da parafraziramo staroga franjevca Andriju Kačića Miošića..

S terase puca pogled na sve četiri strane svijeta. Gdje god pogledaš - zelenilo. Nigdje takvog mira, nigdje takve ljepote, odmor za dušu i tijelo!

Vladin prvi susjed, odmah preko vrtlaka, je Mijo Brandić Staran, koji nažalost nije kod kuće. Svejedno, koristim prigodu i slikavam Staranovu kuću, dvorište, voćnjak. Kuća i dvorište lijepo su uređeni, kao da se Njemačka preselila u Hasić.

A voćnjak je priča za sebe! U germanski savršenom, milimetarski točnom pravolinijskom redu, zasađena su stabla voćaka u čijim plodovima ćemo, nadam se, ubrzo zajedno uživati.

Njemačka u Hasiću: kuća, dvorište i voćnjak Mije Brandića-Starana. Sve "pod špagu".

Očigledno je, Staran je za razliku od nas, koji se još nismo vratili pa i svih onih koji to ni ne namjeravaju, ostvario san o životu na svome, na komadiću čiste zemlje i na svježem zraku, daleko od buke i gradske vreve, daleko od stresa i svega onoga čemu smo mi ostali svakodnevno izloženi.

Nastavljamo put ka Gornjem Hasiću, namjera nam je obići ga od početka do kraja. Na Uriji, u Petrića sokaku – iznenađenje. Pred ujakovom kućom, u dvorištu, igra se mnoštvo djece. U meni se probudi zaštitnički nagon i baš kada sam pomislio da podviknem na „nepoznatu“ dječurliju da se smjesta udalje, u dvorištu drugog ujaka ugledah parkirana auta. A pred kućom? Rođaci sa suprugama! Došli iz Kukuruzara urediti što se urediti može! Anto - Deba mi priča kako je već vrijeme, kako se ovako dalje ne može, vrijeme je da se nešto učini. I eto, otpočeo je s obnovom. Pa dokle se stigne. Doduše, ne namjerava se zastalno vratiti, ali neka je sređeno, barem nek nije zapušteno.

Novoselci, tišina – SNIMA SE!

Novo Selo

Novo Selo

Onako usput, čujem priču kako se Novoselci bune što im neke „belosvetske filmadžije“ snimaju filmove po selu i što im ionako uništene domove „umetnici“ još više nagrđuju i uništavaju upotrebom kojekakvih filmskih rekvizita, posebno kemikalijama koje posipaju po ostacima nekadašnjih kuća.

Krećem prema Novom Selu, želim na “licu mjesta” vidjeti što se zbiva. I doista, ruševine, točnije nagorjeli ostaci nekadašnjih kuća, s kojih su mnogobrojne kiše već dobrano isprale i posljednje tragove paleži i čađi „osvježene“ su„friškom“ čini se još crnjom bojom kojai nije ništa drugo nego čađ, na sreću ovaj put umjetna. Pravu je, razumljivo, vrlo teško proizvesti, nema se što više zapaliti, pa je se moralo koristiti umjetnom…

Iskreno, nisam shvatio zašto se Novoselci bune. Pa ja bih ovim filmadžijama dao da snimaju što više, filmove, serije, dokumentarce, sve što im padne na pamet. Samo neka na kraju filma velikim slovima napišu na kojoj lokaciji je snimano te TKO je omogućio stvaranje te idealne lokacije. Tišina dakle Novoselci, neka se snima!

Odlagalište smeća Donji Hasić

Odlagalište smeća Donji Hasić

Otišao bih čak i korak dalje, pod istim uvjetima ponudio bih im i svoj Hasić kao savršenu lokaciju. U Hasiću bi se, npr. mogao snimiti izvrstan „Reality Show“. Lokacija: odlagalište smeća. Scenarij bi mogao ići otprilike ovako: Glavni glumac se sakrije negdje duboko ispod nagomilanog smeća, a svi ostali ga traže. Mogli bi ga danima tražiti, a ne bi ga našli ma kako grozničavo prekopavali po smeću. Kakva bi to zabava bila! Ne bi joj ravna bila ni „ Farma” ni ostali „realitiji”!

Dodatni bonus, svojevrsna nagrada za sve sudionikebio bi: Sve što prilikom potrage pronađu, a što smatraju vrijednim, mogu ponijeti sobom. I nitko im se neće suprostaviti! Jedini uvjet je, kako sam već napomenuo, da u odjavi napišu tko je stvorio tu savršenu lokaciju.

Ima još lijepih lokacija, stvorenih za snimanje ratnih filmova. Recimo, samo nekoliko stotina metara istočnije ili najviše kilometar-dva od sadašnje lokacije u Novom Selu, prema Grebnicama,nalazi se idealno mjesto za snimanje scena strave i užasa.

Scena bi mogla ići npr. ovako: Redatelj pokupi ekipu i nakon kratkog vremena s geografskom kartom u ruci zaustavi se na točno određenom mjestu.

Glavnu zvijezdu filma pošalje sto metara naprijed. Zvijezda filma se, ne sluteći ništa, uputi pravo i kada začuje naredbu „Stani!” stane. Onda mu redatelj hladnim glasom saopći gdje se zapravo nalazi. Da je riječ o minskom polju i neka pazi na pokrete.

Bile bi to najbolje scene straha, očaja, beznađa, najuvjerljivije ikada snimljene. Usputno bi se mogli zabilježiti i mokri tragovi na hlačama glavnog umjetnika.

Osim toga, na toj lokaciji bi se moglo i puno uštedjeti: Nikakva umjetna pirotehnika tu nije potrebna. Jedan korak, bilo lijevo bilo desno, i vatrometa koliko hoćeš. Pravog, ne poput onoga u Novom Selu u kojemu je svojedobno ranjen glavni akter filma.

Zatvoreno radi renoviranja

Na neke od potencijalnih lokacija „umetnici“ su, na njihovu žalost, stigli prekasno. Recimo, crkva u Tišini. Godinama je stajala razrušena i bila je idealno mjesto za snimanje filmova sa tematikom strave i užasa. U međuvremenu, crkva je obnovljena pa je za filmaše lokacija izgubljena. Bespovratno i zauvijek! Možda je u tome lijek? Da se obnovi razrušeno pa „belosvetski umetnici” neće imati što tražiti u našem kraju!

Ima i drugih izgubljenih lokacija: npr. obnovljene škole u Gornjem i Donjem Hasiću. Nisam čuo da se netko zanima za snimanje filma baš tamo. Ostale izgubljene lokacije neću navoditi. Pametnima dosta.

Nakon Novog Sela povratak u Hasić, kratak oproštaj s bratom i nastavak puta prema Osijeku iz kojega ću ujutro krenuti prema Austriji.

Na granici s Hrvatskom opet isto pitanje: Kuda? U Osijek – odgovorio sam.

Nisam rekao kući.

Ona je ostala tamo gdje je uvijek i bila.