Bili smo u Kukuruzarima

Piše: fra Joso Oršolić

U svojim redovitim pastoralnim dužnostima imam i kontakt s prognanima i izbjeglicama naše župe Tišine. Taj kontakt nije na nekom zavidnom nivou jer se vrlo mali broj naših župljana upisao u adresar, odnosno dao podatke o mjestu boravka, života rada, privremenom smještaju ili novom boljem životnom okruženju koje je sam odabrao ili pod prisilom kao žrtva progona iz Bosanske Posavine.

Budući da se još uvijek domišljam na koji način ili kako se povezati s našim župljanima, ne toliko što ova župa ne može i ovakva kakva jest živjeti, a ima i toga, nego mnogo više zato što bismo zajedničkim naporom mogli mnogo više učiniti za naš kraj, a isto tako pomoći jedni drugima. Naime, svi naši župljani rado dođu u župni ured kad im treba neki dokument ili nazovu samo telefonom da im se pošalje poštom ili faksom i to im bude učinjeno. Rijetki se sjete upitati kako ide obnova naše župe, a još su rjeđi koji nešto doniraju za obnovu crkve u kojoj su kršteni oni ili barem njihovi roditelji.

Pa kako je ta naša moderna povezanost vrlo slaba, s vremena na vrijeme dogovaram sa župnikom u Hrvatskoj Kostajnici fra Stjepanom Jambrošićem sv. misu i susret s našim vjernicima na tom području. Susreti su evo već petu godinu u Donjim Kukuruzarima. Fra Stjepan je uvijek bez ikakvih obrazloženje ili ustezanje prihvaćao da dođem čak se jučer našalio pa veli: «Ma da ti budeš ovdje možda i župnik!» Ponuda nije loša, ali me čekaju iste brige kao i ovdje i ne bih se mijenjao.

Jučer (25. svibnja 2008.) sam u Kukuruzarima bio s dijelom našeg župnog zbora i još nešto ljudi i prakaratura. Na svetoj misi je bilo svečano, kao i inače, možda i malo svečanije jer se zajednički zapjevala naša kajda i marijanska himna: «Hvaljen Isus, Marijo!» I ne samo molitva i pjesma, nego su naši vjernici s pažnjom poslušali kako tumačenje Riječi Božje, tako još više obavijesti, župne obavijesti. Nekima je od svega toga što se događa i najavljuje i suza potekla. Pogotovu kad sam fra Stjepanu predao umjetničku sliku porušene župne kuće i crkve, a to je već sada daleka prošlost. Naime župna kuća je obnovljena 2003. a radovi na obnovi crkve trebaju biti završeni ove godine. I tako, dragi vjernici župe Tišine Vi se patite tamo u Kukuruzarima, a mi se ovdje bez Vas, patimo i gradimo već treću crkvu. Znam da ste dobili općinu i to je pošteno. Mi svoju općinu nikada nismo ni izgubili, malo su nas samo iz nje protjerali, ali se nadamo nakon povratka na teritorij općine vratiti i u zgradu općine koja je također očišćena, a sada malo i preuređena.

U Kukuruzarima nam je bilo lijepo i prelijepo, valjda zbog toga što smo bili kratko, a tako kažu i svi oni koji su se davno vratili. Kaže neki dan jedan čovjek: «I ja ću se vratiti svojoj kući». Pa zašto to nisi i prije učinio? E, a prije se nije moglo a sad se može. Točno. Uvijek se moglo i sad se može, a po nekima se nikad nije moglo niti će se ikada moći. Sve je pitanje rasporeda riječi. Bili živi pa vidili!