Naslovnica » Život » Putopisi
U dvije riječi: malena Malta. Jedna od najgušće naseljenih država na svijetu (1282 stanovnika po kilometru). U srcu Sredozemlja. Između Italije (Sicilija) i Tunisa. Među najstarijima, jer imamo tragove od 5.200 godine prije Krista. Bogata poviješću.
Mislio sam da Poljska spada u zemlje koja me neće baš toliko oduševiti. Poljaci nemaju naš Jadran, nemaju Alpe, nemaju ništa što nas „napada“ preko pisanih ili vizualnih medija s porukom iz Poljske. Poljska je rijetko na stranicama. Rijetko se reklamira i u turističkoj ponudi. Nakon ovog posjeta mišljenja sam da je to nepravda.
Tu u Kukuruzarima sretosmo još dragih osoba i podsjetismo se prohujalih vremena. Djetinjstvo poput magneta, pa bilo i najsiromašnije, privlači naša sjećanja zapretana u našim bićima do kojeg samo sudionici tog djetinjstva mogu doprijeti.
Vidjeli smo mali dijelić Islanda i sve što smo vidjeli je zanimljivo, posebno, uredno, lijepo na svoj način. Mnogo toga ostavlja čovjeka bez riječi. Svakomu bih preporučio par dana Islanda...
Island je vulkanski otok. Točnije otok vatre i leda. Ima desetak aktivnih vulkana, a i dosta ledenjaka od kojih je najveći Vatnajökull s površinom od 8.300 km kvadratnih.
Ovaj tekst posvećujemo onima koji su stoljećima radili za dobrobit svojega hrvatskoga puka u Hrvatskoj i Bosni, te diljem svijeta, ocima franjevcima. Bez njih ne bi bilo Bosne ni naše Posavine.
Mnoga naselja u Posavini još uvijek su zapela u limbu između rata i mira, prošlosti i budućnosti, nadanja i stvarnosti. Jedno takvo mjesto je i Hrvatska Tišina...
Još od tišinske zadruge i igrališta, te odvajanja puta za Škarić, počinje ono što je nekada Hasić bio. Vozimo lagano nećemo li koga ugledati. Ništa. Sve pusto. Ni pokreta. Nigdje nikoga. Ni kučeta, ni mačke, ni kokoši, ni ptice.
Neumoljivo ostaje pitanje: Hoće li Tišina utihnuti? Hoće li potjerati mladica iz panja? Hoće li se vratiti smijeh u sokake i uz ceste ovog pitomog kraja?
„Odakle dolazite?“ – pita me znatiželjni djelatnik Granične policije BiH iz bijele kabine s upozoravajućim natpisom „Prijelaz pod video nadzorom“. „Iz Svetog Ivana Zeline“, odgovaram. „Odakle?“ „Svetog Ivana Zeline, nedaleko Zagreba“. „A, Svetog Ivana Zelinje! Učini mi se nešto drugo… U redu! Sretan put“.
Priđem tabli da bolje vidim šta l' to na njoj piše kad ono – TABLA SE IZMAKNE! Napravim još jedan korak naprijed, a tabla se opet - izmakne. Bože moj, mislim se u sebi, šta je ovo, kakav je ovo san, i je li ovo što se događa uopće san? Uštinem se, auu, nije san (ovo mi moraš vjerovati – pravo me zabolilo).
“Imate li što za prijaviti”- obično pitanje carinika na svim, pa i na na hrvatsko-bosanskoj granici. Moj suprug u šali odgovora ”Imam tri Hasićanke, tri sestre Sarićke, a ja sam samo njihov vozač”.
Gotovo sve, svoje najdraže iz Posavine, vidjeh na svadbi našega sina Frane. Ipak, trebalo je poći k onima koji više ne mogu putovati osim u našim sjećanjima i molitvama. K dragoj majci na grob, prvenstveno!
U Kukuruzarima nam je bilo lijepo i prelijepo, valjda zbog toga što smo bili kratko, a tako kažu i svi oni koji su se davno vratili. Kaže neki dan jedan čovjek: «I ja ću se vratiti svojoj kući». Pa zašto to nisi i prije učinio?
