Trublje i trubači

Dvadeset godina nakon rata opustjelom i opustošenom Posavinom ponovo glasno odjekuju one iste trublje za koje se mislilo da ih se više nikada čuti neće. Trublje mržnje i zla. Proljeća 1992. zatrubile su na progone, zatvaranja, ubijanja. Dvadeset i pet godina kasnije ponovo isti zvuci. Trublje stare, zvuci isti, samo su trubači novi.

Piše: Željko Brandić

Dvadeset godina nakon rata opustjelom i opustošenom Posavinom ponovo glasno odjekuju one iste trublje za koje se mislilo da ih se više nikada čuti neće. Trublje mržnje i zla. Proljeća 1992. zatrubile su na progone, zatvaranja, ubijanja. Danas ponovo isti zvuci. Trublje stare, zvuci isti, samo su trubači novi. Aždaja se ponovo budi. Osjeća da je njeno vrijeme opet došlo. I ponovo trubi i poziva. Trubi još žešće. Krvavim kandžama bjesomučno grabi sve što joj se približi i čega god se dohvati. Grize. Grebe. Kida. Otkida. Nevine grabi i privodi kao zločince. I likuje. Likuje nad pravdom. Likuje nad ljudskom patnjom i nesrećom.

Trubači

Uz stravične zvuke tih trublji devedesetih se ljude ubijalo, zatvaralo, proganjalo. Otjeralo u progonstvo. Gdje ih se i dalje drži. Odakle im se ne dozvoljava vratiti. Kako bi se osiguralo da i ostane tako, trublje se laćaju novi trubači. Još podliji, zlobniji. Kako vrijeme prolazi, sve im više raste kuraža i drskost. I sve glasnije i bjesomučnije pušu u stare trublje. Besramno pletu svoje crne mreže neistina, podvala i laži, s ciljem istrebljenja jednog naroda. Ne srame se ti trubači genocidne politike, ne srame se protjerivanja, premlaćivanja, ubijanja, odvođenja u ropstvo, pljački, razaranja sela, uništavanja dobara, ne srame se masovnih i pojedinačnih grobnica, otkrivenih i neotkrivenih, ne srame se što su se imenima posavskih sela nametala tuđa imena (Donji Hasić – „Srnice“ ), ne srame se što se ljude otjeralo u progonstvo i što ih se i dalje tamo drži... Nikoga i ničega se ti trubači ne stide; kao što se i inače iskonsko Zlo ničega ne stidi i ne uzmiče. Ne stide se što Zlo likuje, a žrtve vape za pravdom.

Masovni zločini - herojska djela, zločinci - heroji

Besramno i drsko pljuje se u lice narodu. Izjednačuje se žrtvu i agresora. Laži se uporno pokušavaju prikazati kao istina, masovni zločini pretvaraju se u herojska djela a zločinci u heroje. Nevini se privode kao zločinci. Heroji obrane VLASTITOG kućnog praga i vlastitog doma, svojeg zavičaja i svoje Posavine, se privode kao ZLOČINCI. A pravi zločinci, ono pravo iskonsko ZLO,bez kojih spirala zla ni upola ne bi bila toliko jaka kao što je bila, oni slobodno šeću Posavinom i njenim od ljudi i života „očišćenim“ selima. I besramno se smiju u lice svojim žrtvama. Znaju oni dobro da ih na ovom svijetu nitko krivično goniti neće. 

Etničko čišćenje na pravni način

I u ovim ”reliquiae reliquiarum“ (ostacima ostataka) od Posavine novitrubači pokušavaju sprovesti ono što stari nisu uspjeli u ratu. Ponovo uz zvuke trublji pokreću kolo, isto ono koje se devedestih igralo na ovom prostoru.

Sad hoće na prsa junačka objesiti novi "junački" čin.

Sad hoće protjerati u miru.