Tko će, ako ne mi?!

Tko će nositi svjedočanstva ako svi odemo? Tko će zapaliti svijeću za 50 godina za sve žrtve Hasića, Tišine, Novog sela i svakog drugog hrvatskog mjesta? Tko, ako ne mi?!

(travanj 1992. - travanj 2016.)

Piše: Željko Brandić

Odlazak u Hasić uvijek nosi neku težinu, neku pomiješanu emociju koja se rađa zbog onoga što čovjek očekuje (želi) zateći, ali i onoga što zapravo zatekne.

Teško je doći u Hasić i napisati objektivnu priču kad se zna što se sve događalo i kako je selo trpilo, kad se zna što se i danas događa i kako selo trpi... Hasić je danas tužno selo porušenih i napuštenih kuća, pusto selo u kojem su devedesetih razorene obitelji, prekinute ljubavi, zaustavljena rađanja... Hasić danas je selo u kojem živi samo prošlost. Ne sadašnjost. Niti budućnost.

U Hasiću još su žive slike stradanja iz 1992.

Travanj 1992. Mjesec strašne tragedije, mjesec stradanja nevinih... Još nisu zaboravljene slike ljudi koji su sav svoj život odnijeli u jednoj plastičnoj vrećici. Još nisu zaboravljene ratne strahote, još uvijek su žive slike neobrijane, pijane, masne, bezube horde kako bahato ulazi u nebranjeno selo... i pali, ruši, ubija... Pitam se koji čovjek, kakva osoba, koji motiv uopće možeš imati i krenuti pustošiti ljudskim nastambama, navikama, životima? Kakav monstrum može slaviti rupe od metaka i granata na razrušenim kućama, kakav monstrum može slaviti što mnogi njegovi dojučerašnji prijatelji nikad više neće otići u disko, imati obitelji, naučiti voziti auto... raditi milijun malih, nevažnih stvari. Kakav monstrum možeš biti da bespomoćne ljude, svoje dojučerašnje susjede i prijatelje, odvučeš i pokolješ u onom sramotnom magacinu u Crkvini?

Zatvoriti, mučiti, prognati - iskorijeniti! Nemilosrdno i bez grižnje savjesti. To bijaše kamen temeljac zločinačke „republike“, čija vampirska duša još i danas obilato lebdi nad Hasićem i upravlja njegovom sudbinom i sudbinom njegovih malobrojnih stanovnika.

Hodam cestom kroz Hasić. U selu ljudi gotovo da i nema, a samo ruševne i u draču i šiblje zarasle kuće i domaćinstva svjedoče da je nekada ovdje živjelo mnogo više duša.

Kod škole susrećem M.B., jednog od prvih povratnika u Hasić.

„Kako je“, pitam.

"Muka velika. Borimo se koliko možemo. Ali, eto, tu si se rodio, šta ćeš, gdje ćeš? Navikao si da životariš pomalo, pa eto… Može ovako do smrti", govori mi, a onda nastavlja: „Zlo je došlo u Hasić, zgazilo ga i ostavilo ranjenog. Ostavilo je krvave zločinačke tragove za sobom, grobnice i jame koje se još uvijek skrivaju… Već dvadeset i četiri godine ne priznaje se da se ubijalo, pljačkalo, palilo, rušilo, silovalo. … Hoće se to prodati svijetu kao samoobranu... Ali ne ide. I neće nikada ni ići. Surova istina su naša groblja, grobovi koji se još uvijek skrivaju, porušene kuće, rasturene obitelji, to su tragovi koji prokazuju, pokazuju i jasno opisuju zločin.“

„Težak je ovdje život“, nastavlja. „Ne bi bio da je mladost tu, da hoće živjeti ovdje… A za nas stare i kašika je teška. Mladost je otišla, razišla se kojekuda. Žive u Zagrebu, Osijeku, Kostajnici, Europi... Ma, nije dobro. Nikako nije dobro. Ne smijemo bježati. Mladost mora znati, svanut će, ne može vječno biti ovako. Treba ostati i boriti se. Niti našim starim nije bilo lako, pa su ostali, nisu bježali. Nije rješenje bježati, treba ostati i boriti se! Nikada ne treba priznati kapitulaciju pred ćukovima koji samo laju a ne grizu. Zbog takvih se ne bježi. Mladi trebaju doći, ostati, roditi brdo djece, odgojiti ih u skromnosti i iskrenosti, izvesti na put i onda otići u nebo. Jer, tko će nositi svjedočanstva ako svi odemo? Tko će zapaliti svijeću za 50 godina za sve naše žrtve? Tko će, ako ne mi?!“

Gledam u čovjeka, ni riječ ne mogu izustiti. A što sam i mogao reći? Sve je rečeno...

Nakon pozdrava, nastavljam dalje.

Hodam polako. Pogledom prelazim po pustoj cesti. U mašti je prepuna ljudi. Zamišljam ljude kako hodaju tom cestom, kako se pozdravljaju ozarenih lica. Zurim niz cestu, a vidim prošlost. Ne sadašnjost. Niti budućnost.

I za to su monstrumi krivi. Ubili su i sadašnjost i budućnost, ostavili samo prošlost. Prošlost u vidu porušenih kuća, ugašenih ognjišta, razorenih obitelji. Za sobom su ostavili dnevnu, svakodnevnu smrt koja je gora od smrti onih koje su poubijali i kojih se grobovi još uvijek skrivaju...

O kako mi je mrsko to zlo koje učiniše monstrumi! Kako su se usudili samo? Kako su se usudili, monstrumi zločinački, ubijati jedan narod, ubijati sinove, očeve, majke, djecu? Kako su se usudili ubiti selo, kuće? Kako su se usudili?

Hodajući, dođoh do kapelice... Zatvorena je, ali vrata su od stakla i unutrašnjost se može vidjeti.

Kapelica je skromno namještena, tek maleni oltar i na zidu križ s Raspetim.

Gledam Raspetoga. Promatram krv kako curi iz njegovih rana, kako mu se trnje zasijeca u čelo, kako bolno obara glavu...

U jednom trenutku učini mi se da me Raspeti gleda... i da mi se, u smrtnom hropcu, smiješi.

I shvatih. Da, nije dobro. Nije dobro, ali ne smijemo klonuti. Svanut će, ne može vječno biti ovako. Treba ustati, uskrsnuti, boriti se. Treba ostati, roditi brdo djece, odgojiti ih u skromnosti i iskrenosti, izvesti na put i onda otići u nebo. Jer, tko će nositi svjedočanstva ako svi odemo? Tko će zapaliti svijeću za 50 godina za sve žrtve Hasića, Tišine, Novog sela i svakog drugog hrvatskog mjesta?

Tko, ako ne mi?!