Sitne duše

Zašto smo pristali da nam neke puzajuće šuše - i "njihove" koje nas raseliše, i "naše", koje nas naseliše po kojekakvim kukuruzištima - utvrđuju kraj, i nas i naše povijesti?!

Piše: Željko Brandić

Sljepoći našoj ima li kraja? Gluhoći našoj ima li lijeka? Razumu našem pomućenom ima li spasa? Do kada će nam uši biti začepljene, a vid mutan? Zar nam razum ne govori da je vrijeme krajnje, da se nešto poduzeti MORA?

I šesnaest godina nakon rata sela nam zjape prazna. Kuće naše puste urušavaju se pod teretom vremena, ali još više pod teretom našeg nemara i nebrige.

A mi i dalje i nijemi i slijepi i gluhi. Šutimo i ne poduzimamo ništa. I dalje strmoglavo jurimo u provaliju, jurimo ka svojoj propasti i ne primjećujući to, jer smo previše zaokupljeni tuđom zemljom i tuđim kućama.

Prodali smo se za komad nečega što nije naše. Povjerovali smo nekim puzajućim šušama koji nam živo srce, zavičaj, iščupaše iz grudi i tako osakaćene odvedoše u svijet, u "obećane zemlje", da tamo živimo bez moralnih vrijednosti i bez jasnog vida, u prividnom sjaju a zapravo bijedi.

Odrekli smo se svoga doma. Odrekli smo se sebe, svog imena, svog korijena, svoje povijesti. Odrekli smo se najljepšeg i najdragocenijeg, dragulja koji se zavičajem zove! Umjesto da na svojoj zemlji sijemo sjeme koje će klijati i davati prekrasne plodove, živimo na tuđoj zemlji i u tuđim domovima!

Postali smo sitne duše, ljudi bez kičme koji se lako savijaju do crne zemlje svakoj zemaljskoj sili!

Povjerovasmo grupici očajnika kojoj je mrsko sve što je hrvatsko, ljudsko, kada nam, gazeći pravdu i ljudskost, rekoše da je gotovo. Da je "republika" vječna i da je zemlja koju nam na silu oteše njihova zemlja! Glavu smo sagnuli pred pohlepnim nasilnicima, ogrezlim u zločine i pljačku i otimačinu tuđega. Pognuli je pred onima koji su nas raselili, i koji sada na našoj zemlji, na kostima naših predaka, na temeljima naših temelja, stvaraju neku svoju državu, kroje svoju istinu i pišu neku novu povijest, onakvu kakva njima odgovara!

Nisu se nadali nasilnici da će u ovoj otimačini, kakvu povijest ne pamti, naći pomagače i pokrovitelje. A našli su ih - u nama!

Mi smo im najveći pomagači i najveći pokrovitelji!

Mi, sa svojom šutnjom i nečinjenjem! Mi, sa našim življenjem na tuđoj zemlji i u tuđim domovima!

Zašto smo tako nisko pali? Što je to pošlo naopako? Gdje je iščezao nekad ponosan i uporan narod, u kojem dijelu povijesti smo postali popustljivi, kukavice, puzavci...

Zašto smo pristali da nam neke puzajuće šuše - i "njihove" koje nas raseliše, i "naše", koje nas naseliše po kojekakvim kukuruzištima - utvrđuju kraj, i nas i naše povijesti?!

P.s. Jednoga dana, u predvečerje našega smiraja, savjest će pokucati na vrata naše duše. Hoćemo li se kajati tada? Hoćemo li se kajati zbog naše izdaje, zbog naše šutnje, zbog gađenja prema vlastitom domu? Hoće li nam san, za tih dugih noći, biti melem za tijelo i dušu ili pak teška noćna mora?