Samo guraj dalje!

Umrijet ćeš i ti i ja, ko i svi drugi. Netko će nekada reći, joj one budale što je radio, ali drugi će kazati: laka mu crna zemlja. Ma tamo, u toj crnoj zemlji je svejedno, ali ako mislimo odustajati, što je onda smisao života?

Piše: Željko Brandić

"Rođena sam u Bos. Šamcu, a živjela u Novom Selu do svoje 10 godine. Hvala vam na ovim stranicama gdje mogu naći neke dijelove prošlosti moga kraja. Super ste i samo tako nastavite. Tata mi je umro, a bio je u ratu gdje je i ranjen. Kuća minirana i nema je na slikama ali imate slike kuće mojeg djeda, gdje sam se igrala kao mala, i moram reći da suze same teku i bol postoji u meni i do kraja života će me pratiti. Ali, uspomene žive i one lijepe i one tužne a sve je to dio života" – sadržaj je poruke koja je nedavno e-poštom pristigla na moju adresu.

Sadržaj ove poruke potaknuo me je na razmišljanje. Djevojčica, dijete koje je sa samo 10 godina moralo napustiti svoj dom, i danas, 20-ak godina poslije zločina nad njom i nad njenom obitelji, pamti i sjeća se. Sjeća se i lijepih i tužnih trenutaka, sjeća se kuće svoga djeda i svojih dječjih igara, vlastite kuće koja je minirana i od koje nije ostalo ništa, ništa osim sjećanja.

Danas je ta desetogodišnja djevojčica odrasla žena, možda sa vlastitom obitelji, možda je i majka curici od 10 godina. Zna li njena djevojčica, ako je uistinu ima, za kuću svoga pradjeda, dom svoje majke? Zna li što se, ne tako davno, dogodilo njenoj obitelji, njenom djedu, pradjedu? Zna li priču o zločinu? Zna li priču o ubojstvima, paleži, etničkom čišćenju?

Siguran sam da zna. Majka joj je već odavno prenijela istinu. I siguran sam da će to današnje dijete nekada u budućnosti otići na grudu kojom je hodila njezina majka. I da će poželjeti živjeti tamo. Nastaviti ondje gdje su joj majku silom zaustavili.

A što je s nama ostalima?

Pričamo li mi svojoj djeci o zločinu učinjenom nad nama, pamtimo li svoje domove, svoj rodni kraj, nosimo li u sjećanju slike onih koji dadoše svoje živote da bismo mi, ovako kukavički i sramotno, živjeli daleko od njihovih grobova?

Postavimo li si ikad pitanje dokad ćemo živjeti ovako kukavički, daleko od svojih domova, daleko od grobova svojih predaka koji su stoljećima živjeli na zemlji koju mi ovako olako prepustišmo i predašmo?

Na ova pitanja sami ćemo morati dati odgovor. Svatko za sebe.

Poruka me je potaknula i na razmišljanje o budućnosti ovih stranica. Moram priznati, nekoliko puta mi je dolazilo na um prekinuti sa radom, ugasiti stranice koje evo već pet i pol godina, vjerujem uspješno, izvješćuju o zbivanjima u rodnom kraju. Razlog takvom razmišljanju je činjenica da ovaj projekt vodim potpuno sam, bez ikakve pomoći sa strane. Prijašnje povremeno javljanje našega župnika sa novim vijestima iz župe pretvorilo se vremenom u vrlo rijetko javljanje, a o novim suradnicima može se samo sanjati. U ovih pet i pol godina, izuzev dr. Ružice Šušnjare i našega Ivice Sarića malo ih je bilo koji su nešto poslali za objavljivanje. Ponekad, ali samo ponekad, ima slučajnih „bljeskova“, ali i ti bljeskovi su tako rijetki da ih se mirne duše može svrstati u kategoriju ispada. A svi bismo radi čitali, svi bismo rado vidjeli nove sadržaje na stranicama!

Sjećam se početaka ovih stranica. Sve je počelo kao "hobi" sada već daleke 2005. godine. Vremenom je "hobi" prerastao u težak i zahtjevan posao a danas je i obveza. Obveza prema sadašnjim generacijama ali i budućim, generacijama koje tek dolaze.
Obveza i prema 5.000 (jedinstvenih) posjetitelja koji dolaze na ove stranice, mnogi od njih i po nekoliko puta na dan. Svi oni dolaze na stranice u nadi da će pronaći neki novi članak, pročitati novu vijest.

Nažalost, vijesti je sve manje i vjerujem da se mnogi razočaraju kada na stranicama ne pronađu nove sadržaje. Ponajviše začuđuje to sto se nitko od njih, tih koji se razočaraju, ne sjeti sjesti za stol i napisati barem kratak članak.

Neki će možda pomisliti „ma ne umijem ja to“. Činjenica je i da pisac ovih redaka nije obdaren talentom pisca, sastavljanje nekoliko rečenica u jednu suvislu cjelinu i za njega je ponekad prevelik izazov, ali eto, s vremena na vrijeme ponešto i napiše. Onako kako umije. I nitko mu se, barem dosad, nije zbog toga narugao ili ga ismijao. A i da jeste...

Činjenica je, svih ovih godina smo se držali sramotno, mnogi (u stvarnosti nenapisani) članci mogli su naći svoje mjesto na ovim stranicama, ali eto, iz nekih, za urednika ovih stranica nerazumljivih, razloga, nisu se našli.

Ipak, nade ima. Nada će postojati dok nas ima. Završiću ovaj tekst jednim pismom, porukom potpore koju sam dobio od kolege urednika portala sa kojim ovaj portal ima izvrsnu suradnju, a kojemu sam povjerio razmišljanja o prestanku rada:

"Željko, umrijet ćeš i ti i ja, ko i svi drugi. Netko će nekada reći, joj one budale što je radio, ali drugi će kazati: laka mu crna zemlja. Ma tamo, u toj crnoj zemlji je svejedno, ali ako mislimo odustajati, što je onda smisao života? Samo guraj dalje!"

Da prijatelju, gurat ću dalje, ako ni zbog čega drugog, onda barem radi poruke s početka ovoga teksta i zbog ljudi koji takve poruke pišu.