Dana 13. travnja 1998. godine prognani Hrvati bosanskošamačke općine, 460 njih, prvi su put nakon šest godina okupacije, uz pratnju predstavnika međunarodne policije (SFOR-a) i mjesne policije posjetili svoja sela i obišli svoja groblja.
U pohod razrušenim selima i devastiranima grobljima išlo se iz Domaljevca, i to u četiri autobusa i nekoliko automobila.
Domaljevac, 13.4.1998.
Posjete su se odvijale tri dana zaredom: prvi dan posjećena su groblja u Hrvatskoj Tišini i Gornjem Hasiću.
Drugi dan posjećena su groblja u Zasavici i Bosanskom Šamcu.
Treći dan posjećeno je groblje u Novom Selu.
Mise zadušnice za sve pokopane na grobljima, poginule branitelje i za sve umrle u progonstvu predvodili su tišinski i šamački župnici, fra Pero Baotić i vlč. Josip Janjić.
Hrvatska Tišina
Gornji Hasić
Bosanski Šamac
Novo Selo
Sela su nakon šest godina okupacije bila neprepoznatljiva. U Novom Selu, samo su brojni neoboreni dimnjaci svjedočili da je tu nekoć bujao život:
Zbog opasnosti od incidenata mnogi nisu ni otišli da vide svoje kuće. Unatoč nazočnosti međunarodne policije, incidenata je ipak bilo: pred crkvom u Hrvatskoj Tišini jedna je žena srpske nacionalnosti nasrnula na Mandu Ivkić iz Hrvatske Tišine koja je pri tome lakše ozlijeđena, a u Srpskoj Tišini ekstremist je ciglom pogodio staklo autobusa i načinio manju materijalnu štetu.
Organizatori prvog poslijeratnog posjeta razrušenim i opljačkanim selima bili su: Ivo Bartolović - Gira iz Hrvatske Tišine, Mijo Brandić- Staran iz Donjeg Hasića, Juro Božanović iz Novog Sela i još nekoliko drugih.
Hrvatska majka
Jedna priča o ovoj misterioznoj ženi što sama stoji na groblju u Gornjem Hasiću:
Tko je žena – ne zna se.
Priča se da je u ratu izgubila sina, da ne zna gdje je sahranjen, te da svugdje ide u nadi da mu nađe grob...
Tako se priča... da li je istinito – ne zna se.