Noseći hranu zatočenim Hrvatima, nisam mislila na opasnosti koje prijete

Fatima, žena čija je ljudskost ostavila velik pečat na papu Franju prilikom posjeta Sarajevu

Pišu: M. Medić Bošnjak, Nada Koturić

- „Cilj mi je bio pomoći ljudima da ostanu živi i da nekako prebrodimo zlo u kojemu smo svi zajedno bili u tom razdoblju u BiH“, kaže Fatima, Bošnjakinja čija je ljudskost i veličina ostavila najveći pečat na papu Franju prilikom njegova boravka u Sarajevu. Naime, papa Franjo se nekoliko minuta prije napuštanja Sarajeva povjerio hrvatskom članu Predsjedništva BiH Draganu Čoviću da ga je prilikom njegova boravka u BiH najviše impresioniralo svjedočanstvo u kojem je navedeno kako je Bošnjakinja pomogla katoličkom sveceniku zatočenom u srpskom logoru.

Radi se o svjedočanstvu fra Joze Puškarića po kojeg su naoružani srpski policajci 14. svibnja 1992. došli u župnu kuću u župi Hrvatska Tišina kod Bosanskog Šamca, u Bosanskoj Posavini, i odveli ga u logor zajedno s mnogim njegovim župljanima, iako nisu nizašto bili krivi. Župa je ostala bez stanovnika, a većina kuća je uništena.

Vrijeme u logoru

Fra Jozo s Papom Franjom, nakon svjedočenja

Fra Jozo s Papom Franjom, nakon svjedočenja

„U 40. godini svoga života u logoru sam proveo četiri mjeseca. Međutim, vrijeme u logoru ne broji se mjesecima nego danima, satima i sekundama. Dani su bili jako dugi jer su bili ispunjeni neizvjesnošću i strahom. 120 dana se činilo kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima! Cijelo vrijeme bili smo uglavnom gladni i žedni; sve te dane i noći živjeli smo bez ikakve higijene, bez pranja, brijanja i šišanja, svakodnevno maltretirani, fizički udarani i mučeni raznim predmetima, rukama i nogama... Mene osobno na takva mučenja znali su ponekad izdvajati i izvoditi i do pet puta, uglavnom noću, prozivajući me uvijek po mojoj službi: parok, kako u mom kraju nazivaju župnika. Od batinanja slomljena su mi, između ostaloga, i tri rebra“, navodi u svom svjedočanstvu fra Jozo.

Ističe kako je siguran da nijedan čovjek to ne bi mogao izdržati sam – bez pomoći drugih ljudi, a pogotovo ne bi mogao bez Božje pomoći!

„Osobno mi je Bog poslao pomoć i u hrani preko dobre žene Fatime, muslimanke i njezine obitelji, koja sada živi u Americi! Jedino nada i vjera u Boga mogle su dati i davale su nam novu snagu za novi dan i novu nadu! Zaufana i stalna molitva – uglavnom u sebi izgovorena – čudesa je činila. Osobno sam doživljavao više puta čudesna uslišanja po zagovoru Blažene Djevice Marije, sv. Ante Padovanskoga i drugih svetaca“, svjedočio je o teškom životnom razdoblju pred Svetim Ocem fra Jozo.

Od njegova boravka u logoru prošle su 23 godine, međutim nikada nije zaboravio sve ono što je Fatima, za njega tada potpuno nepoznata žena, učinila kako bio ostao živ. Njega i mnoge ljude koji su bili zatočeni s njim, neke od njih je ona poznavala, većinu nije.

„Nakon jedne posebne torture koju sam doživio u vidu maltretiranja bijesnih stražara i srpskih policajaca jer su se razbijesnili događajima u Odžaku, jedan je uzeo staklenu bocu i udario me u glavu. To je toliko odjeknulo da se čulo u Fatiminom stanu koja je živjela iznad te stražarske sobe. Kada se raspitala i čula da se radilo o meni, od tada je kradom počela nekako i do mene slati po malo hrane. To je značilo tada puno više nego da vas, primjerice, danas netko izvede u najelitniji restoran i time počasti. Pomagala mi je tako sve do moje razmjene. Kada sam razmijenjen, sjećam se kao danas, donijela mi je vruće ćevape i tada sam prvi put nakon 4 mjeseca pojeo nešto toplo“, prisjeća se fra Jozo.

Teških dana u Posavini sjeća se i Fatima iz Šamca koja je i sama preživjela tešku ratnu torturu, te je izbjegla u Ameriku gdje i sada živi s obitelji.

„Teško je o svemu tome pričati. Odjednom su se pojavili neki ljudi koji su bili zatočeni. Prvih dana nismo ništa znali, ni tko su, ni zašto su zatočeni“, govori nam Fatima. Dodaje kako je jednoga dana među tim ljudima ugledala svog radnog kolegu Antu Jelečevića.

„Kad je i on mene primijetio, počeli smo komunicirati prstima, nogama, rukama, svime..., glas se nije smio čuti. Taj Anto mi je rekao kako u logoru ima onih koji nemaju nikoga svog u okolici i zamolio me da im pomognem.

Bilo je puno zatočenih koji su imali obitelji u blizini koje su im donosile hranu i vodu, međutim, određen broj njih, među kojima i fra Jozo Puškarić, nisu imali nikoga“; kaže Fatima. Nije mogla ostati hladna na ono što su ti ljudi proživljavali samo zato što su bili druge vjere, nacionalnosti i odlučila je pomoći.

„Sve sam to počela raditi nesvjesno. Hranu su mi donosili mnogi dobri ljudi, ja bi ju pripremila i donijela na vrata logora. Međutim, to nije značilo i da će hrana doći do zatočenika. Morala sam čekati tko će od stražara biti na vratima. Ako je dobar Srbin, on bi im unio vrećicu s hranom unutra, u protivnom bi ju morala vratiti kući i čekati novu, bolju priliku“, priča nam Fatima koja je o svemu ovom iz Amerike gdje sada živi progovorila nakon 23 godine.

Zahvala fra Jozi

Najveći poraz bi joj, kaže, bio ako hranu ne bi uspjela dostaviti zatočenicima.

„Tada mi je bilo jako teško“, kaže Fatima i dodaje kako joj je fra Jozo Puškarićčesto slao poruke o svemu onom sto se događalo unutar logora, o mučenju i iživljavanju. „Puno toga bi mi on rekao, a za puno užasnih stvari sam i sama bila svjedok, čula sam dosta toga, vidjela sam...“, priča Fatima.

Na pitanje je li ju bilo strah, kaže da o tome tada nije razmišljala.

„Tada me nije bilo strah jer da jest, razmislila bih. Imala sam kćer kojoj je tada bilo samo 16 godina. Moglo je svašta biti“, kaže Fatima.

Zanimljivo je spomenuti kako je i nakon fra Jozina izlaska iz logora život ponovno spojio ovo dvoje ljudi, ali sada u nesto drugačijim ulogama. Fatimini roditelji su bili prognani iz Žepča u Golubinu, on ih je pronašao i stvavivši svoj život na kocku u crkvenoj odori i automobilu koji je imao šahovnicu na registracijskim tablicama redovito ih je posjećivao i nosio im hranu.

„Nikada mi nije govorio da im pomaže, samo bi povremeno došao do mene i rekao kako mi nosi pozdrave od moje obitelji. Tek nakon završetka rata, moji su mi roditelji rekli što je taj čovjek učinio za njih“, kaže Fatima.

Na kraju našeg razgovora Fatima je zahvalila fra Jozi Puškariću jer nije zaboravio povijest.

„Povijest se treba pričati. Ja sam isto svašta proživjela, oprostila sam, ali nisam zaboravila“, kaže ova hrabra žena. Inače, fra Jozo i Fatima su nakon svih nemilih događaja koje su prebrodili ostali jako dobri prijatelji koji posjećuju jedni druge.

Fra Jozo Puškarić

Rođen je 25. srpnja1953. od roditelja Ante i Ivke rođ. Božić u Gornjoj Tramošnici, župa Gornja Tramošnica. Osnovnu školu pohađao je u Tramošnici, franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a franjevačku teologiju u Sarajevu. U novicijat je stupio 15. srpnja 1973. u Visokom, prve redovničke zavjete položio je 10. srpnja 1974. u Sarajevu, a svečane redovničke zavjete dao je 13. travnja 1980 u Dubici. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1981. u Sarajevu.