Neljudi ubijaju i nadu

I devetnaest godina nakon zločina, bez prava na grobnu humku?

Piše: Željko Brandić

Što je Posavina Posavljacima? Njihova najveća tragedija! I još više od toga!

Što je Posavina za Posavljake koji su u onom zlosretnom ratu izgubili svoje najmilije?

Tragedija nad tragedijama! Nikad izliječena rana, koja je iz dana u dan sve veća!

Za njih, koji svoju tugu i bol prte sa sobom već evo više od devetnaest godina, besane noći su stvarnost. Oni ne primjećuju kakvi su dani, da li je hladno ili toplo. Njima je svejedno koje je godišnje doba. Za njih su svi dani, sva godišnja doba ista, nijedno im ne znači ništa, jer sve ono do čega im je bilo stalo, u grob su poslali zločinci (Grob? I groba nema! Zločinci? Zločinci nad zločincima!).

Oni, vapijući za grobovima svojih najmilijih, svoje dane i svoje noći provode u teškoj spoznaji da će sutrašnji, prekosutrašnji i svaki drugi dan biti isti, da će se i sutra i prekosutra i svaki drugi dan buditi se i biti usamljeni za komad duše, dio srca, za ono što im je bilo bitno, važno, najdraže.
Za njih, smiraj će doći tek kada se na onom drugom, ljepšem svijetu, napokon nađu sa svojim muževima, sinovima, braćom, sestrama... To im je jedina utjeha, jer na ovom svijetu za njih utjehe više nema.

Ali i tako ranjeni, Posavljaci se ne predaju. Već godinama traže pravdu. Ne odustaju od pronalaska ostataka svojih najmilijih pa makar ih gadovi poslije stravičnih ubojstava i dalje sakrivali po nekim rupetinama i jarugama (kriju ih gadovi, i od sebe i od ostataka vlastite savjesti!).

Oni još tragaju za nestalim članovima svojih obitelji i nadaju se da će ih pronaći i napokon naći smiraj njihovim i svojim dušama.

Jedna od onih koji još uvijek svog najmilijeg traže je i Luca Brandić, supruga ubijenog Ante Brandić-Anteše. Sretoh je prije tri tjedna, na očevu pogrebu.

Anto Brandić

Anto Brandić

I šesnaest godina nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma traje agonija njezine obitelji. Još uvijek traže svoga najmilijeg. Njima Dayton nije donio spokoj i mir. Još uvijek ne znaju za sudbinu svoga supruga, oca i djeda.

Na pitanje: ima li još kakve nade u pronalazak posmrtnih ostatakanjezinog supruga, Luca započinje svoj tužni monolog:

– Nada? E, moj sine, nade već odavno više nema. Neljudi su je ubili. Neljudi… ma kakvi neljudi, preblaga je to riječ za stvorenja poput ovih… Prava riječ je… ne, ne postoji prava riječ, ništa mi ne pada na um, nema adekvatne riječi.Zar tim neljudima nije dosta svih tih silnih zločina? Zar im nije dosta patnje? Zašto šute? Zar ne znaju da je njihova šutnja posipanje soli na još živu ranu? Imaju li miran san kada znaju da bi jednom riječju, samo jednom jedinom riječju, mogli prekinuti ovu patnju? Spavaju li bez tableta za smirenje? Zašto su kod očiju slijepi, a kod ušiju gluhi? Zar ne vide ove suze, ovu patnju, zar ne čuju ove krike? Pomisle li ikad na mjesto gdje će im, nakon svega, doći duša? Ja ne tražim ništa, ne tražim osvetu, ne tražim kaznu za njih, ja samo želim da prekinu ovu šutnju, neka si olakšaju, neka spase dušu. Pomisle li ikada na svoju djecu? Pomisle li ti neljudi na prokletstvo koje će šutnja donijeti njihovoj vlastitoj djeci?

Tako priča Luca Brandić, supruga ubijenog Anteše.

KOD OČIJU SLIJEPI, KOD UŠIJU GLUHI

Mnogo je neotkrivenih, prikrivenih grobišta gdje su neljudski bačena tijela ljudi kojima je zanijekano pravo na grob i na ime. Jedna od tih grobnica krije u sebi i tijelo Ante Brandić - Anteše, žrtve velikosrpskog zločina.

Oni koji su devedesetih svojim sudjelovanjem pomogli da se mjesto njegova ukopa sakrije, šute i danas.

Oni koji danas znaju tko je sudjelovao i gdje je tijelo Anteše Brandića, oni koji danas „demokratsku“ vlast imaju, surađuju i šuruju, oni koji visoke plaće primaju da otkriju, počinitelje kazne… - šute.

Isti. I oni devedesetih, i ovi danas, „njihovi“ i „naši“ isti – neljudi!

Kriju tajnu kao zmija noge.

Ne oprosti im Bože, jer znaju što čine…

Anto Brandić Anteša ubijen je 29.7.1992. godine, nakon stravičnog mučenja u hodniku zgrade SUP-a u Bosanskom Šamcu. Njegovo mrtvo tijelo isti je dan odvezeno u nepoznatom pravcu. Posmrtni mu ostatci ni danasnisu pronađeni.