Ne „češkajmo vaške“ koje su davnih dana istrijebljene

Piše: Perica Mišić

Mi Hasićani moramo konačno da se okanemo „ćorava posla“ i ne „češkamo vaške“ koje su davnih dana istrijebljene? Zabilježimo našu prošlost, povijest onakvom kakva je bila (a nije bila toliko baš toliko crna kao što neki misle i danas predstavljaju) i živimo, barem virtualno, za našu djecu, za one koji će nekada tražiti po ovakvim stranicama istinu o Hasiću, o svojim (pra)djedovima, očevima i samim sebi. Naša djeca su to od nas zaslužila. I, ne polažimo autorska prava na takvu istinu. Naša „autorska prava“ nalaze se na Kninevima...

Razmislimo skupa trebaju li nam više podjele na gornjane i donjane, urijaše i jelasare, kostajničane i gastarbeitere, na ustaše i komunjare, „tlačitelje“ i „paćenike“, velika koljena i sitne familije, povratnike i one koji se nikada neće vratiti, one koji čuvaju svoju djedovinu i one koji prodaju kuće i imanja, velike i male vjernike, „katolike“ i katolike... Čemu i kome to služi? Čemu vodi?

Okanimo se politiziranja. Po meni, pravi borci za hrvatstvo, za hrvatski jezik su bili oni i onda kada to nije smio niti htio svako. Zasto vlasti danas ne angažiraju takve zagovornike hrvatstva da provode svoje zamisli i ideje, vaspitavaju djecu? Baš takvi "prvoborci" hrvatskog proljeća su međutim manje ili više danas u zapećku, a na sceni su oni koji plodove tog proljeća obilno beru. Vrlo malo participiraju u sadašnjoj vlasti oni koji su najzaslužniji, Oni koji su tada, kada je trebalo stisnuti petlju i kada smo svi mi drugi zavlačili glave u pijesak, pravili se „ludi“, pozivali narod da govori kruh, a ne hljeb, tisuća, a ne hiljada… Svi smo bili i ostali Hrvati. Genetski. Nacija i vjera nisu prljave košulje koje se mogu mijenjati svaki dan! To se dobija trajno, kao neizbrisivi štembilj, po rođenju? Neki od nas su to međutim smjeli reći kada ostali nisu niti na ispovijedi o tome prozboravali. Njima hvala. Hasić ih neće nikada zaboraviti. Niti one koji su dali svoje živote.

Sjetite se najpoznatijeg "pjevača" u Posavini, Ante Blažanović Patka ili "Pukovnika", Iljinog, Mišinog i Bracinog oca, koji je prije Domovinskog rata puno puta zaglavljivao u zatvoru (kada on iz gostione žurno krene kući po deku, svi su znali - ode Anto opet u zatvor!), zato što je u seoskim gostionama i na drugim prigodama (pripit, ali i trijezan!), javno pjevao pjesme kao "Savo vodo ti nisi za pića, ti si groblje hrvatskih mladića", Ustani bane" i druge iz tada strogo zabranjenog repertoara. Kada su ga pred ovaj rat, nakon promjene vlasti u selu pitali zašto danas ćuti, zašto danas ne pjeva. Odgovorio je (slobodna interpretacija): "Neću! Za zapjevati tada kada sam ja pjevao trebalo je imati m..a, a danas to pjeva svaka šuša. Ako ja ikada opet zapjevam, onda ću ono "Druže Tito, mi ti se kunemo". Sada se to ne smije". Ima u tome puno istine, životne filozofije, hasićkog dišpeta. Tako se volio Hasić. I narod. Hrvati. Učimo se.

Svi mi koji smo bosim nogama gazili tepihe predivne, kao svila i puder meke, tople prašine sa hasićkih sokaka, moramo jednom i zauvjek postati na ti, na veliko Ti! Svi Hasićani, ma gdje bili!

„Onaj kome je lice okrenuto samo u prošlost, u budućnost mu gleda stražnjica!“

I zahvalimo se svima koji šalju slike, tekstove, svima onima koji ulažu svoje znanje, vrijeme, trud (i pare) da istina o Hasiću i Hasićanima bude zabilježena i otrgnuta od zaborava. Ne kaže se džabe – ISTINA JE NAJBOLJA LAŽ! Nažalost, takvih lažova je sve manje...