Naši povratnici

Naši povratnici. Neznatni i maleni, samozatajni i skromni, baš onako evanđeoski, nevidljivom tintom pišu budućnost na ovom prostoru. Uzdignute glave i uz Božju pomoć pletu nove niti hrvatske opstojnosti na ovom tlu.

Piše: Željko Brandić

Mnogo je godina prošlo od dana kada su horde zla krenule na naše domove, našu Posavinu i naš zavičaj.

U općini Bosanski Šamac, tj. današnjoj "opštini Šamac", velikosrpske postrojbe su počinile stravične zločine. Ono što se travnja '92. dogodilo hrvatskom narodu bosanskošamačke općine, to nije bilo ratno ludilo (kako neki danas nazivaju zločinačku agresiju), to je bio promišljeni zločin, organizirana egzekucija, racionalna, smišljena, sistematska. Klasičan primjer genocida i istrebljenja naroda.

U nekoliko dana planski i sistematski razrađenom akcijom ubijeno je na desetine Hrvata. Tijela nevino ubijenih i poklanih zatrpavana su u pripremljenim masovnim grobnicama, od kojih je jedna, ona u Gornjoj Crkvini tek nedavno otvorena.

U pet sela naseljenim Hrvatima, preko pet tisuća ljudi izgubilo je krov nad glavom: više od četiri tisuće petsto njih se i danas, devetnaest godina poslije zločina, nije vratilo kućama. Većina se i nema kamo vratiti. Sve što su imali, uništeno je. Ono što nije uništeno, opljačkano je. Što nije opljačkano, nestalo je u vatri i dimu.

Ipak, ono što slučajne prolaznike (naravno, i njegove redovite posjetitelje) kroz hrvatska sela bosanskošamačke općine danas nemalo iznenadi je činjenica da, unatoč tome što su pusta, sela nisu i zapuštena, barem ne onoliko kako bi se (realno) moglo očekivati. Mnogi od njih tvrde da ta sela, u usporedbi sa onima u kojima živi srpsko stanovništvo izgledaju čak i bolje, ljepše – unatoč tome što u njima osim onog povratničkog, skoro i nema života...

I jesu ljepša.

A sve zahvaljujući onima o kojima danas više ne pišu novine i s kojima se ne rade veliki intervjui, kojih nema u ''red carpetima'', ''explozivima'', ''exkluzivima'' ni u ''otvorenima''.

Našim povratnicima.

Njima, koji svima pokazuju što je to hrabrost i odlučnost. Njima, koji unatoč stalnim teškoćama ponosno pokazuju što znači "biti svoj i unatoč svim nevoljama opstati na zemlji svojoj i u domu svom".

Tvrdi i ponosni su ti naši povratnici. Isklesani su iz onog istog kamena kao i najstariji nadgrobni spomenici na groblju njihovih očeva, djedova i pradjedova, u hasićkom groblju Kninevi. Naučeni su oni ne popustiti ni kada ih drugi žele satrti, naučeni su dignuti glavu kad ih se želi slomiti, poniziti, kada ih prezru, i kad ih odbace u blato. Idemo glave uzdignute, jer smo samo pred Bogom na koljenima!

Naši povratnici. Odgovor na sva ključna pitanja naše budućnosti!

Neznatni i maleni, samozatajni i skromni, baš onako evanđeoski, nevidljivom tintom pišu budućnost na ovom prostoru. Uzdignute glave i uz Božju pomoć pletu nove niti hrvatske opstojnosti na ovom tlu.

Za nadati se samo da im je za križ kojeg, u ime svih prognanih susjeda i sumještana, na zemlji nose, ondje gore, na Nebu, obilna plaća zajamčena.