Naša posla

Pomažemo im nažalost ponekad i mi sami. Krvnicima. Mi, njihove žrtve.

Piše: Perica Mišić

Bosanski Šamac oficijelno nije više bosanski. Po volji starih-novih kumova koji, ako ne nečim pametnim i vrijednim, barem time traže svoje mjesto u povijesti. Za mnoge bivše, sada prognane i rastjerane rođene Šamčane, sve one koju su živjeli na području bivše općine Bosanski Šamac ostat će Šamac BOSANSKI zauvijek. Ne na putokazima i tablama, nego u srcima. Za divno čudo Šamac nije više niti srpski?! Postao je samo Šamac. Siv, anemičan i beznačajan. Upravo kao i novo ime. Bezličan. Propada. Mnogi šamčani starosjedioci bi ovaj (srpski) Šamac rado mijenjali za nekadašnji, stari Bosanski Šamac. Došlje za stare prijatelje i susjede. Ne smiju glasno da kažu. Nije "zdravo"! A nemaju ni kome. Svako je zaokupljen samim sobom i ima važnijeg posla. Najvažnije zanimanje u Šamcu je - preživljavanje. Poneko se duboko u sebi i stidi. Za neljudskost i nedjela, svoja i drugih... Peru ruke. Moderni Pontius Pilatus!

Šamački intelektualci i kvaziintelektualci i lokalni filozofi sada znaju sve. Kako je trebalo i kako nije trebalo. Moče, riječ je o učenim sudijama, pravnicima, ekonomistima, liječnicima, sociolozima, inžinjerima... A ne tako davno svoju su intelektualnu razinu spustili na ravan kolektivnog ludila razjarene blatnjave bande, rulje, kriminalaca i probisvijeta, glasno podržavali ubice i krvnike i osobno im se divili... Zagovarali i provodili sirovu i surovu politiku etničkog čišćenja - "Svaka ptica svome jatu!". O šta su školu učili? A svi hoće u Europu?! Internacionalnu. Globalnu.

Pomažemo im nažalost ponekad i mi sami. Krvnicima. Mi, njihove žrtve. Za nevjerovati je, ali je istinito da neki Hrvati sa područja bivše šamačke općine i pored svega što se našem narodu dogodilo, šuruju danas sa onim najodgovornijim, ideolozima, vojvodama, komandantima, onima koji su neosporno najviše za kataklizmu krivi, koji su pripremali i provodili politiku „spaljene zemlje“, koji su (još mi zvoni u ušima!) osiljeni uzvikivali „Vas Muslimane ćemo potamaniti, a vas Hrvate zatrti!“ ili „Srbija do Tokija!“, koji su za svoja nedjela odgovarali pred Sudom u Den Haagu, osuđeni, koji su oficijelno RATNI ZLOČINCI, sjede dakle takvi milosrdni „Veliki Hrvati“ sa „još većim“ Srbima, oficijelnim ratnim zločincima, po šamačkim kafićima, prijatelje se, piju skupa i sviđaju ko zna kakve poslove. Opet o našem trošku? Nažalost, na bruku i sramotu svih nas, među takvima nađe se i poneko iz Hasića!

E kada takvi i njima slični „veliki Hrvati“, sutra, čitajući ovaj zapis, daju primjedbu, napišu u forumu, anonimno, kako u tekstu ima pokaja riječ ili izraz koji nisu čisti (novogovorni)hrvatski, šta im reći? Odgovoriti ili ne? Možda najbolje, zapitati se, svako od nas za sebe, iskreno, iz dubine duše – a šta je to u stvari Hrvat? Stati pred zrcalo. I odgovoriti. Svako za sebe. Ja, tako vam je to dragi moji hasićani, ili mi, Hrvati, hasićani nismo ono što smo nekada bili, ili ratni zločnici nisu više ono što u stvari jesu!

Još ne tako davno, još nezaboravljeno, sijale su ubice i koljači u ovakvim uniformama strah i trepet po nezaštićenim hrvatskim selima, otimali, pljačkali, skrnavili i rušili naše crkve i groblja, zlostavljali svećenike, gazili i pali naše obiteljske uspomene, palili, rušili, ucjenjivali, silovali, protjerivali, mučili, ubijali… Sada se, bijednim, u materijalnoj oskudici, bivše ratničke uniforme vijore po buvljacima europskih gradova i mogu se, ti krvavi suveniri, otkupiti za par Euro. Na originalnim slikama su takve uniforme, oprane i popeglane ali sramotne, SRAMOTA se još uvijek na njima vidi, vonja, SMRDI, ne može se ničim isprati, kako su nedavno izložene na Flohmarktu na konjskom trkalištu (koja koincidencija!) Daglfing u Münchenu. Bagatela, ali NIKO IH NEĆE!

BUVLJAK U MÜNCHENU: SMEĆE KOJE NITKO NEĆE

Autor ovih redaka je osobno proveo čitav dan, čekajući, radoznao da vidi hoće li se naći neka pofajn blesava mušterija za ta krvava svjedočanstva prošlosti. I dočekao! Da ih nesretni prodavači ponovo upakiraju u kartonske kutije, zajedno sa zahrđalim ordenjem iz Drugog svjetskog rata, falsificiranim ruskim foto-aparatima marke Leica sa natpisom Luftwaffe i kukastim križem, sa uniformama pograničnih jedinica bivšeg DDR-a, sa plastičnim lutkama otkinutih glava i vrate tamo gdje spadaju – u najtamnije smetlarnike prošlosti.

Neka se nikada više iz tog vilajeta ne povampire!