Na rubu provalije

Stotinjak povratnika u Donji Hasić, nerazumnom je politikom podjele na ''naše'' i ''njihove'' dovedeno pred sam rub provalije. Čeka se samo netko tko će reći: Gospodo, ovako više ne ide. Moramo učiniti odlučan korak naprijed. A odlučan korak naprijed već je napola učinjen: Noga je podignuta, visi u zraku i ostaje samo da se spusti.

Piše: Željko Brandić

Složna braća kuću grade, a nesložna je razgrađuju – ova narodna poslovica ima duboku društvenu poruku: Jedan cvijet nije cvijetnjak, ali mnogo puta po jedan cvijet čini cvijetnjak.

U Hasiću, na sreću, ima dosta cvjetova (povratnika), ali od cvijetnjaka, na žalost, ni traga. Hasićani su podijeljeni. Podijeljeni na ''naše'' i ''njihove'' (druge, drugoklasne, pa i trećeklasne).

S jedne strane Mjesna zajednica i obnašatelji vlasti u selu sa svojim ''simpatizerima'', na drugoj Udruga Hasićani sa svojim vođstvom i vlastitim ''simpatizerima'', a između njih zbunjeno, pa i preplašeno pučanstvo (povratnici).

Uzrok podjele - deponija

Podijeljenost se ponajviše osjeća kada je u pitanju divlja deponija smeća u Donjem Hasiću. Na jednoj strani Udruga Hasićani, koja se "bori" da se smetlište dislocira i sanira. Njihove metode vođenja "borbe" većini Hasićana su zasad, na žalost, nepoznate ili u najboljem slučaju nerazumljive. Utisak je da se sve prepušta slučaju i da se reagira onda kada je već kasno - kao u slučaju istovarivanja nekoliko tona zaraženog krumpira kada su mediji pozvani da snime već odbačeni zaraženi krumpir.

Na drugoj strani mjesna vlast, koja opet vodi svoju politiku: smetlište treba zatvoriti, a dok se to ne učini (kada će, ne zna se), pristupni put smetlištu treba biti kroz Sarića sokak, a ne kao dosad kroz Jelas. Dakle, za mjesnu vlast trenutačno je najvažnije pitanje puta kojim će se smeće dovoziti. Nejasno je zašto, ako smetlište i dalje ostaje tamo gdje jeste - stotinjak metara od prvih kuća.

U ovom, ali i u mnogim drugim slučajevima, sve se svodi na međusobna prepucavanja, pa tako imamo jednu stranu koja za drugu kaže da ''puno pričaju, a ništa ne rade".. Slično se čuje i na drugoj strani. I blizu su istine. I jedna i druga strana ''moćne'' su samo na riječima. Djelima ni traga. Jer, smetlište je i dalje tamo gdje jeste. I svakim danom sve je veće.

Ne žive od svojih uspjeha, nego od tuđih neuspjeha

Obadvije strane, kako se čini, ne žive od svojih uspjeha, nego od tuđih neuspjeha. Neuspjeh prvoga uspjeh je drugoga. Tako je Mjesna zajednica organizirala turnir u nogometu, a Udruga Hasićani se, prema tvrdnjama organizatora, svojski potrudila ''minirati" događaj. Naime, na dan održavanja turnira na stadionu se nije pojavio određen broj prijavljenih ekipa niti je bio očekivani broj gledatelja - za što su, prema tvrdnjama organizatora turnira, ''zaslužni'' pojedinci iz Udruge koji su ''išli po selima govoreći kako turnira neće ni biti''. Za osvetu (?!), iz mjesne zajednice se, prema tvrdnjama iz Udruge Hasićani, priprema bojkot turnira kojega dva tjedna kasnije organizira Udruga. Tužan, ali istinit primjer načina funkcioniranja obadviju strana!

Politička podobnost - alfa i omega svega

Da bi sve bilo još tragičnije, u ''modu'' je ponovno uvedena politička podobnost. Politička podobnost, toliko omražena u socijalističko vrijeme, transferirana je u mjerenje količine domoljublja (točnije ''hasićoljublja''), pa je postalo jako važno jesi li član ove ili one političke stranke tj. jesi li podoban. Kvalifikacije i stvarna znanja i sposobnosti potisnuti su u drugi plan, stranačka (HDZ, NHI, HSS...) pripadnost alfa i omega svega. Ako nisi uz nas, onda si protiv. Ako si protiv, ne trebaš nam (pa ni u Hasiću, samo nam smetaš u provođenju naše politike).

Nadalje, svi se za svakoga pitaju tko ga plaća, tko ga je kupio, tko mu je sponzor? Mladi (Bogu hvala, ima i takvih!) se boje uključivanja u politiku, jer znaju da su promatrani. Stariji isto tako. Za svakoga koji se angažira, ljudi se pitaju iz koje institucije je plaćen? Aktivist ili stranački čovjek? Lijevi ili desni? Samostalni "umjetnik" sustava ili istiniti rodoljub?

Žalosno, ali istinito. Stotinjak povratnika u Donji Hasić, nerazumnom je politikom dovedeno pred sam rub provalije. Čeka se samo netko tko će reći: Gospodo (drugovi?), ovako više ne ide. Moramo učiniti odlučan korak naprijed.

A odlučan korak naprijed već je napola učinjen: Noga je podignuta, visi u zraku i ostaje samo da se spusti.

Kome je sve ovo potrebno? Radi čega se narod vodi u provaliju, odakle nema povratka?

Kada ćemo shvatiti da pojedinačno ne možemo uraditi velike stvari, ali zajednički možemo učiniti čudo?!

I dok se mi svađamo, žalosna statistika povratka pokazuje da je i povratka i povratnika iz godine u godinu sve manje (podatci se odnose na župu Tišina, u statistiku je uključen i Donji Hasić).

STATISTIKA ŽUPE TIŠINA

Broj osoba 1991. = 5.982

Broj osoba 2007. = 445

Broj osoba 2008. = 517

Broj osoba 2009. = 441

Broj osoba 2010. = 425

Razlika u broju osoba 2008./2010. = minus 92 osobe!

Broj obitelji 2008. godine = 179

Broj obitelji 2009. godine = 167

Broj obitelji 2010. godine = 168

Razlika u broju obitelji 2009./2010. = plus 1 obitelj

Krštenih u 2010. godini = 3

Umrlih u 2010. godini = 12

Ovo su, ujedno, i rezultati naših podjela i nejedinstva. Nije li vrijeme da se okanemo političkih i inih prepucavanja, nesloge, i da se okrenemo zajedničkom radu na povratku?

REAGIRANJA ČITATELJA NA TEKST:

I.B., 23.08.2011.

Česti sam posjetilac posavskih stranica jer sam i sam Posavac (Hasićanin). Čitajuci što je Željko napisao 15. kolovoza 2011. nije me začudilo ništa, jer je tako bilo uvijek. Takvi smo mi ljudi. Jedne smo vjere i jednako mislimo ali zajedno nikako (rogate u tor nikako) .Otišao sam iz Hasića 1973. godine, a kako je bilo tada izgleda da je i danas. Bolje bi bilo da se ostavimo kritiziranja, pametovanja i ruganja (mi smo dobri u tome), hajde da se nešto radi. Daj jednom probudimo se, složimo se, mislimo na budućnost, da naša župa oživi. Mislim da je naša župa zaslužila puno toga više. Župa nas je odgojila ali i zadužila da nikad ne ostane sama. Lijepo je vdjeti Hasićane kako se vesele, a na ovoj stranici samo troje Hasićana (Željko,Ružica i Ico) gdje su ostali (sramota!). Pozdrav svim župljanima a posebno Hasićanima od I. B.

N.N., 16.8.2011. (ime autora poznato uredniku)

Tekst ''Na rubu provalije'' konačno pogađa u srž...na njemu sam ti htio iskreno i od srca zahvaliti..sve o čemu govoris razlog je zašto mi se svaki put kad idem tamo gdje mi duša odmara, želudac okreće. Mučno je gledati kako oni koji trebaju biti zvijezde vodilje (pri tome neću imenovati nikoga, ali činjenica je da nitko nije čist), postali su sitne interesdžije koje zavađaju i od kojih treba bježati a ne s njima provoditi vrijeme.

Nažalost oni koji trebaju ovaj tekst pročitati – povratnici – vjerojatno neće, jer nisam siguran koliko znaju s ovim tehnologijama, a ovi drugi vjerojatno će te pribiti na križ, jer njima ne valja talasanje. Samo znaj da nas ima puno koji razmišljamo kao i ti, ali opet prevladava naša šutnja tako poznata za naše ljude.

Ja sam o ovome nekoliko puta pričao određenim ljudima, al nema tu vajde, svako i dalje po svojoj politici udara..

Hvala ti na iskrenosti i samo nastavi tako, znam da za to treba volje i vremena, ali vjeruj da više ti činiš za one dolje kad si u Austriji (kao i mnogi drugi), nego oni koji su dolje cijelo vrijeme... Hvala!