Lako je sa zgradama. Kako će se obnoviti ljudi?

“Devet godina vrištim, vičem i pokušavam dokazati kako je baština nešto što nas veže cijeloga života, kako je ognjište najsvetije mjesto na svijetu, kako je ovo naša zemlja, natopljena našim znojem i našom krvlju. Ne čuje me skoro nitko, a zašto?”

Piše: Joso Oršolić

Draga braćo i sestre, dragi vjernici, župljani Hrvatske Tišine!

Mnogo puta se čulo i ponovilo kako smo župa Hrvatska Tišina i slovom i brojem, imenom i prezimenom. Tako su drugi htjeli, a mi pristali, tako su nam drugi smislili, a mi prihvatili. I tko zna koliko će ovo naše stradanje, ovo naše lutanje, ovo naše iščekivanje potrajati. Vjerojatno mnogo duže nego što mislimo i želimo, a svakako puno kraće nego što neprijatelji Tišine žele i oko čega se iskreno i krvavo trude.

Kao svećenik i župnik u Hrvatsku Tišinu sam došao 24. kolovoza 2003. godine po prijedlogu mnogopoštovanog provincijala fra Mije Džolana i dekretu – odredbi uzoritog kardinala Vinka Puljića. Premještaj iz Tolise je redoviti događaj u našim zajednicama, a kako sam i sam tražio i prihvatio brigu za župu Tišinu, srušeni crkveni objekti i malobrojni povratnici su bili stvarnost koju sam na neki način i sam izabrao.

Međutim, tek kad sam došao i započeo raščišćavanje ruševina, s Vama koji ste se vraćali ili ste već koju godinu ili mjesec bili u ovim selima, tek tada sam shvatio što je kruh sa sedam kora. Na sve strane su bile ruševine i praktično se nije znalo odakle početi. Potpuno mi je bilo jasno kako sve dobro što se misli i treba uraditi mora biti i teško, s mukom uz puno napora, svakodnevna odricanja.

I po starom iskušanom receptu prije nego što se pljune u šake treba se prekrstiti, Bogu pomolit i krenuti na posao uz Božju pomoć. Tako je i bilo. Najprije smo imali svete mise samo nedjeljom, u 9 sati u G. Hasiću i u 11 sati u Tišini. Već nakon nešto više od mjesec dana došao je listopad. Postavili smo zvono. Prvog listopada, sada već pokojni, zvonar Tado je pozvonio u šest sati za misu. Bake su se čudom čudile, plakale i gledale kako opet zvono zvoni u Tišini. Samo je Tado bio sretniji od mene. To je bio pravi početak obnove, života i povratka u Tišinu koji su mogli i drugi, pa i progonitelji čuti. Neka znaju da smo živi i da nas ima! Od toga dana se svakodnevno moli krunica prije svete mise sa nakanom «za obraćenje, mir i obnovu župe!» Shvatio sam kako će biti teško, ali uz molitvu, Božju pomoć i dobre ljude sve se može. Bog je s nama čim nam je dao mjesto i vrijeme i ovo malo kušnje. S ljudima je mnogo, mnogo teže. Tako je i bilo i još uvijek traje.

Sve crkvene ruševine su kroz ovih devet godina uglavnom popravljene. Neke već nakon para mjeseci. Kućar ne samo da je obnovljen nego sam se za Božić i uselio u njega.Kada sam uoči Badnjaka uzeo dvije vrećice stvari i krenuo u predvečerje na konak, fratri (ne znam sada točno na koga sam pred samostanom naišao) su me pitali gdje ćeš ti to? A ja sam samo u žurbi odgovorio: «Odoh u Tišinu, ako sada ne odem neću nikada!» Tako je i bilo. Naime, kad me je sutradan oko 6 sati Tado probudio i upitao jesam li živ, tek sam tada shvatio gdje sam došao. Kasnije mi je baba Luca rekla kako su se oni još dugo molili da meni šta ne bude, da me tko ne napadne ili ne daj Bože ubije. A ja znam da se ona i dan danas moli i to je još jedan od razloga što sam još uvijek živ. Tek sada malo više razmišljam o svemu što me u Tišini dočekalo, jer prije nisam ni imao vremena.

Uskoro je proslavljen i patron, onako veličanstveno kako se to samo u Tišini slavi: misa sa puno svijeta, šator i ručak za sve vjernike i za sve goste. Pa kako će oni koji su se tek vratili pozvati goste svojim kućama kad ni sami još nisu sve uredili. A onda tu je i kolo, pjesma, veselje. Sve na jednom mjestu. Istina, mnogi to ne shvaćaju tako pa i ne žele sudjelovati. Ovaj se ručak najviše organizira kako bi župljani mogli doći sa svih strana svijeta i vidjeti svoju župu, svoju crkvu, prijatelje i rodbinu. Međutim, često se čuje kako mnogi nemaju kad ili su u drugim većim poteškoćama pa im se ne da ići u Tišinu. Ipak patroni pa i druge svetkovine se i dalje slave i svi su barem čuli kako makar te stvari nisu dokinute.

I dok se uređivao i raščišćavao prostor oko crkve, krenulo se u douređenje filijalne crkve u Gornjem Hasiću. Ona je napravljena pred rat. Voljom Božjom i zagovorom sv. Ante ostala je skoro netaknuta. No, kako nije ni pred rat bila završena trebalo ju je završiti. Nabavljene su klupe, urađena vanjska fasada i douređen toranj. A nabavljeno je i zvono. Crkvu je i blagoslovio biskup dr. Pero Sudar 7. kolovoza 2005. Kum je bio Anto Tufeković – Fubi. Pod šatorom na parkingu bilo je preko tisuću ljudi!

Nakon toga se krenulo u podizanje iz pepela i prašine crkve u Novom Selu. Dvadesetak kuća je davalo malu nadu, a pogotovo kad je pola mještana mislilo kako crkva uopće ne treba, a najveći broj je onih kojima ni njihova kuća ne treba. Ipak su braća Đura i Ambra Nedić bili najveća podrška i podmetnuli svoja staračka leđa da se crkve ponovno napravi. Anto Benković iz Ugljare sa svojim pomoćnicima, te Mika Nedić i još neki od domaćih majstora za nekoliko mjeseci su novu crkvu doveli pod krov. Već iduće godine 4. kolovoza 2007. crkva je blagoslovljena. Čast blagoslova je povjerena misionaru na HKM Klagenfurt i definitoru fra Pavi Dominkoviću.

I dok se u Novom Selu slavilo, radovi na župnoj crkvi su tekli punom parom. Zidovi su pojačani novim vijencem, Lijeva i desna strana su dobili po pet prozora iste veličine 3 m2, te dvije rozete od po 2 m2. Na pročelje je ugrađeno 5 prozora koji prije nisu ni postojali.

I Božić 2005. je pod vedrim nebom. Iznad glave je samo jedan nosač od željezne konstrukcije koji treba na sebe primiti krov, a treba ih biti sedam. Zima je prilično jaka. Ima i dosta snijega. Međutim, bila je kratka pa se već u rano proljeće moglo krenuti dalje. Tako smo 18.-20. travnja 2006. pokrili svoju ratom uništenu, devastiranu, porušenu crkvu. Već iste godine u jesen je urađena unutarnja fasada (ugrubo), zatim je postavljeno podno grijanje. 2009. godine je postavljen križ i urađeno je pročelje crkve, a godinu kasnije i vanjska fasada.

U svibnju i lipnju 2011. bilo je uređenje tornja, a zatim se počelo postavljati podne obloge (kamen). Prošle godine smo imali i posvetu crkve 6. kolovoza 2011. Istina na jedvite jade i uz mnogo poteškoća razne vrste. Hvala Bogu i to smo doživjeli i preživjeli.

Nakon svega, svih napora i obnove, kratko se može zaključiti: lako je sa zgradama. Kako će se obnoviti ljudi?

Promatram sve ovo devet godina i naglas razmišljam. Nisam crkve rušio, a našlo se rješenje kako se mogu popraviti i obnoviti. Nisam ljude progonio, a nemam ideju kako ih kući vratiti. Popravljaš im školu i vide i ne vide. Pitaju se tko će ići u školu kad nema djece. A tko ih treba dovesti, tko ih treba roditi? I nas su učili tuđi učitelji, Srbi i Muslimani, pa se vjerojatno i danas toga bojimo. Što nam fali?

Popraviš im crkvu. Vide i ne vide, malo se čude, a malo se i rugaju. Što će nam crkva kad u nju nema tko ići, kad se nema tko Bogu moliti!

I tako se može redat u nedogled: jedna škola, druga škola, jedna crkva, druga crkva, treća crkva, jedno igralište, drugo igralište.

Jest, ima puno toga što nikome ne treba ni govoriti, a svi znamo. Ovo je naša crkva i mi trebamo u njoj se Bogu moliti, ovo je naša škola i u nju trebaju ići naši đaci, ovo je naše igralište i mi se na njemu trebamo igrati.

Prije 20 godina netko je rekao to nije Vaše i mi smo mu povjerovali, poslušali ga i ostavili svoje kuće i njive. Tada nas je zastrašio topovima i tenkovima, a danas nas straši ružnim riječima, radiom i televizijom. Pa da ne gledamo i ne slušamo nikoga bili bi mnogo mirniji i pametniji, živjeli bi u svojim kućama i obrađivali svoje njive. Ne bi znali ni tko je predsjednik jer ni on za nas uopće ne zna niti ga mi zanimamo.

Devet godina vrištim, vičem i pokušavam dokazati kako je baština nešto što nas veže cijeloga života, kako je ognjište najsvetije mjesto na svijetu, kako je ovo naša zemlja, natopljena našim znojem i našom krvlju.

Ne čuje me skoro nitko, a zašto? Zato što se i u Vašim kućama , ne svim ali mnogim, i ne samo u komunizmu nego i dan danas govorilo i govori kako su svećenici (popovi) lopovi, kako žive na grbači naroda, kako je vjera opijum za narod, kako će ljudi biti slobodni kad se riješe Boga, a čovjek će svojom pameću, prosperitetom stvoriti raj na zemlji.

Žrtva, život za druge, ideali, svetinje i sveto to su popovske laži koje propovijedaju već 2000 godina kako bi sebi osigurali život. E, pa vidite i sami da nije tako.Ova crkva nije napravljena na vašoj grbači iako ste mnogi dali za nju dio svog suviška. Ovaj svećenik mnogima nije po volji ili im ne valja kao što im nisu valjali ni prethodni i kao što im neće valjati ni bilo koji drugi. Stara je mudrost, ako netko ne valja onda mu nitko nije dobar, pa ni on sam sebi!

I za kraj: Nije sve ružno i crno kako na prvi pogled izgleda. Iako smo 80% srušeni i više od 90% uništeni ipak ima mnogo toga lijepoga pa i začuđujućega. Samo gledam i divim se kako ipak mnogi konačno pokušavaju progledati i traže spas, izliječenje, ozdravljenje, Božju pomoć, susret s Bogom u vjeri u našoj crkvi u Tišini. Tako ova crkva ima svoju pravu svrhu jer kad nisu u nju dolazili oni kojima je napravljena, onda su na razne duhovne obnove došli oni kojima je ona preko noći i kao ruševina, a sada pogotovo, postala mjesto susreta s uskrslim Gospodinom. Na duhovne obnove je došlo u ovih 5-6 godina preko 150 tisuća vjernika. Bog se ipak u svojoj providnosti pobrinuo da se ova crkva ne obnavlja bez potrebe i da ima svoju pravu svrhu, a ne da služi kao spomenik kako je mnogi doživljavaju jer ih uopće ne privlači. Hvala Bogu koji i zlo okreće na dobro, pa je ova naša ruševina svakim danom sve više lijepa crkva i kao zgrada i kao živa crkva. Hvala i fra Ivi koji uz sve svoje obveze stigne doći i u Tišinu!

Još bih samo napomenuo kako bi dobro bilo da se malo više molite za svoje svećenike, za duhovna zvanja i da konačno u ova naša sela dođe mir među ljudima, da se duhovno i materijalno obnovimo. Ja vjerujem da Vi molite, ali možda je ta molitva previše sebična. To pokazuje što nas je vrlo malo na zajedničkim krunicama. Pretpostavljam da ste barem kroz korizmu molili zajedno, iako se u to nisam uvjerio. U Tišini i Novom Selu bio sam pozvan samo u jednu kuću na zajedničku molitvu. Preporučujem radi svojega dobra da se ipak više zajednički molite i češće dolazite u crkvu, na misu!

Evo, to bi nekako u par minuta bile moje želje i žaljenje kroz ovih devet godina. Današnji dan i razmišljanje o svećeništvu, prilika su da se ovako nešto i naglas kaže. Osobno nemam na što posebno požaliti. Da sam zaslužio dobiti bolju župu i bolje crkve vjerojatno bih dobio. Devet godina sam se, zajedno s Vama, iskreno trudio. Nisam zadovoljan rezultatima, pogotovo po broju Vas koji ovdje živite i to koliko volite svoja sela i svoje njive. Znate i sami kako je najviše onih koji su potpuno zaboravili da su iz župe Tišine. Sjete se možda jednom godišnje, a ima i onih koji se nikako ne sjećaju.

Iskreno zahvaljujem na svakoj lijepoj riječi a pogotovo molitvi koju ste uputili za ustrajnost u pozivu koji sam izabrao. Prošle godine sam proslavio 25 godina, a bude li volja Božja možda poživim i još toliko.

Ovog ljeta su naše promjene. Devet godina je najviše što se može biti na jednom mjestu. Vjerujem da ova župa neće ostati bez svećenika makar u njoj bilo i samo deset vjernika. Zato je danas dobra prilika da se još upitamo koliko slušamo Božji glas i svećenike koji su namjesnici Božji na zemlji. Božja je zapovijed «Poštuj oca i majku ..., da dugo živiš i da ti dobro bude na zemlji. Nigdje se ne kaže kakvi oni moraju biti i jesu li dobri ili nisu. Svećenik je iz Vaše sredine, ima svoje dobre i loše strane kao i svaki čovjek. Međutim, tko po svećenicima pljuje po Kristu pljuje i loš je vjernik.

Nedavno sam susreo jednog čovjeka, istina bio je pravoslavni. Prvo što je progovorio kad sam mu rekao da sam svećenik, počeo je iznositi koje kakve priče o svom paroku. Samo sam ga upitao ide li u crkvu i zaključio da nije nikakav vjernik kad tako govori o svojim svećenicima. Zastidio se otišao bez riječi.

Iskreno mi je stalo da budete dobri ljudi i dobri vjernici, da se ne stidite svoje vjere i svoje crkve, da ne progonite svoje svećenike. Vrijeme koje sam proživio u Tišini jesu najteže i najljepše godine. Sad mnogo bolje razumijem ljude i njihove patnje, ali isto tako i snagu Božje blizine. I danas je Krist s nama za stolom, tu u euharistiji, u Riječi Božjoj koju slušamo. On je spreman pomoći nam u svakoj našoj boli. Svećenik je onaj koji predsjeda i ovoj zajednici. Po njegovim rukama možete primiti duhovno pa i tjelesno ozdravljenje. Zato, braćo i sestre budimo zahvalni ljudi vjere i neka Bog ljubavi, mira i praštanja bude sa svima nama u sve dane života našega! Amen.