Je li moguće da smo toliko poblesavili?!

Želimo li da nam selo izgleda ovako... ili OVAKO?

Piše: Željko Brandić

Od travnja 1992., kada su Hasićani morali napustiti svoja sela, iscurile su 24 godine. Dva i pol desetljeća pustila su gorak izdanak. Hasić je danas napušteno, zaboravljeno selo u kojem živi nekoliko desetaka, uglavnom starijih duša. Mnoge kuće zarasle su u travu i šiblje, ponegdje čak i do visine krova. Tužna je to slika jednog sela koje je nekad vrvjelo životom.

O nestajanju Hasića i njegovih stanovnika općenito se šuti. Šute političari, šute mediji, šute svi koji bi trebali (i morali) nešto reći. Sramotno je to. A još sramotnije je što šutimo MI, kojih nas se izravno tiče sudbina našeg mjesta. Kao da smo se pomirili da nas više NEMA, ni nas ni Hasića! Kao da smo zaboravili da se čovjek najsretnije osjeća u podneblju pod kojim je iznikao. Ne, mi tražimo „sreću“ po bijelom svijetu.

Ali ima nešto daleko tragičnije.

I ono malo što nas ima u Hasiću, posvađano je međusobno. Jedni šumom, drugi drumom! Je li moguće da smo toliko poblesavili?! Ljudi, radi se o opstojnosti jednog sela i jednog naroda, o nama samima! Koliko je dobro za Hasić i Hasićane kada se odgovorni posvađaju oko jedne naizgled beznačajne i nevažne (a ipak tako važne!) stvari kao što je organiziranje turnira? Zar nije svejedno tko je organizator, ako kvalitetno i dobro obavlja taj zadatak?

Na prvi pogled - svejedno je.

A možda i nije? Jer, u pozadini aktualne svađe je netransparentnost oko trošenja novca zarađenog na dosadašnjim turnirima.

Zaista, gdje su i u što su „otišli“ zarađeni novci?

Organizator turnira u Hasiću svih je ovih godina bila Udruga Hasićani. Iako je obvezna to učiniti, niti jednom od svog osnutka (2010.g) Udruga nije podnijela izvješće o zarađenim i utrošenim sredstvima.

Opravdano je postaviti pitanje gdje su završili novci zarađeni organiziranjem turnira? Što je u Hasiću izgrađeno, popravljeno, uređeno tim novcem?

Aktualne nesuglasice imaju još jednu, puno lošiju stranu: Naime, po važećim zakonima, Mjesne zajednice nemaju status pravnog lica, te sve svoje aktivnosti (kao npr. prijave na Javne pozive resornih Ministarstava ili donatora) moraju upućivati preko Udruženja, a sve eventualne novčane transakcije (čitaj donacije) mogu se dodjeljivati samo preko žiro računa Udruženja, u ovom slučaju Udruge Hasićani. Pojednostavljeno, ako nema Udruge, nema ni novca! Mi imamo Udrugu, ali ista ne želi surađivati sa predstavnicima vlasti (detaljnije OVDJE).

U oba Hasića imamo legalno izabranu vlast koju predvode legalno izabrani predsjednici Mjesnih zajednica. Treba li nam još jedna, paralelna vlast, koju neki, očigledno, žele nametnuti? Zar nam nije dovoljno što na čelu oba sela imamo moralne i poštene (vjerujem da će se većina nas složiti da je tako) ljude kojima je dobrobit svih – prvenstveno nas Hasićana - na prvom mjestu? Treba li nam zaista još jedna, paralelna „vlast“? Neki ljudi će morati razmisliti i svoj ego (ili je riječ o nečemu prizemnijem?) staviti u drugi plan. Pobogu, pa svi radimo za boljitak sela i svih ljudi u njemu. Valjda?!

Ljudi, saberimo se, ujednimo se!

Želimo li uistinu da nam selo izgleda ovako:

Ili želimo da bude ovako:

Je li nam zaista svejedno? Ako jeste, onda nam nema pomoći!

Ako nije, trgnimo se, ujednimo se, surađujmo, radimo za dobrobit našeg sela.