Hasićko proljeće 1976.

Hasić je veliko i napredno hrvatsko selo u općini Bosanski Šamac. Hasićke kuće protežu se u dužinu od gotovo pet kilometara, od Hrvatske Tišine, pa južno, sve do puta Crkvina - Gradačac. Selo je, kako se govorilo, "još od bega podijeljeno", na Gornji i Donji Hasić, što su objeručke kroz povijest prihvaćale sve vlasti. Na posljednjem popisu 1991. godine Gornji Hasić je imao oko 1040, a Donji Hasić oko 1060 stanovnika. Kako piše dr. Stjepan Blažanović ("Bosanska Posavina", Orašje 1993) Hasić je dobio ime po turskoj riječi "asi", što je bio naziv za raju koja se sili i neće da plaća poreze.) Zbog te, opće poznate, "asićke neposlušnosti" davno je odlučeno da se ta podjela zadrži, a sve je objašnjeno "željom naroda".

Podjela na "dva mala Hasića" stalno je poticana mnogim nerazumnim i nerealnim odlukama. Tako je Gornji Hasić vezivan za Gornju Crkvinu, a Donji Hasić za Bosanski Šamac. U Gornjoj Crkvini bila je škola, pošta, zemljoradnička zadruga.... Nijedan Hasić praktično nije imao nikakve infrastrukture. Jedino što su hasićani imali zajedničko bio je Nogometni klub "Mladost" i župu u Hrvatskoj Tišini. Oko kluba se okupljala odvažna, odlučna i prkosna hasićka mladost, koja nije igrala samo dobro nogomet, nego se je uspješno "nosila" i sa svim okolnim srpskim selima.

Taj klub je smetao i zbog toga što je bio rado viđen gost u susjednoj Slavoniji i zato što je preskakao učešća na "državnim turnirima" u Crkvini i Slatini. Prvi sukobi u selu i izbiće oko kluba i tendencija da se osnuje još jedan i tako na taj način razbije, ionako nedovoljno jak hrvatski korpus.

Početak političkih progona

Nakon gušenja "hrvatskog proljeća" 1971. godine u Hrvatskoj, stvorena je pogodna situacija i za političke progone i hajke i na istaknute Hrvate u drugim dijelovima bivše Jugoslavije. Osobenost te hajke bilo je postojanje jakog i dobro organiziranog centra iz kojeg je ona vođena i koordinirana i njena nevidljivost "golem okom" u običnim životu. Druga osobenost je angažiranje pojedinih Hrvata za njeno neposredno sprovođenje u skladu "s najboljim tradicijama" komunističkog sustava.

U Bosanskoj Posavini na udaru su se našli članovi Matice Hrvatske, čelni ljudi iz politike i gospodarstva, voditelji i aktivniji članovi hrvatskih kulturnih i sportskih društava, studenti koji su studirali na nekom od hrvatskih sveučilista, i uopće Hrvati odani vjeri i tradiciji svoga naroda. Politički linč provodili su pojedinci (tzv. doživotni članovi) i ekstremni dijelovi svih tadašnjih tzv. društveno-političkih organizacija (DPO), na čelu sa Savezom komunista (SK), kasnije tzv. Komiteti za opštenarodnu obranu i društvenu samozaštitu (ONO i DSZ), mada je glavnina "pikantnih" podataka stizala iz drugih izvora, prije svega putem tzv. mjesečnih informacija tzv. Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP-a) i vrlo razgranate mreže doušnika tzv. Službe državne bezbjednosti (SDB). (Termin "pikantan" u komunističkoj terminologiji znači svaki podatak o bilo kakvom političkom zastranjivanju.) Prva faza političkog progona, dakle, bila je pojavljivanje u "internim dokumentima" seoskih i drugih partijskih organizacija, informacijama SUP-a i SDB-a. Druga je bila njeno razmatranje i usvajanje na tijelima DPO-a i preuzimanje u "bazu" na razmatranje, iz kojih su "drastični slučajevi", "nakon podrške naroda" završavali u istrazi i na suđenju. Na primjeru iz Hasića iz 1976. godine najbolje se vidi kako je to sve skupa izgledalo. To je školski primjer načina rada tzv. SDB, njene razgranatosti, preplitanja "politike", "milicije" i "bezbjednosti", postojanja višeslojne doušničke mreže, a sve u cilju "praćenja političko-bezbjedonosne situacije u hrvatskim selima".

Posebna pažnja posvećena je sveučilistima u Osijeku i Zagrebu, Hrvatima koji su tamo studirali i povremeno dolazili u Posavinu i koji su bili označeni kao potencijalni prenosnici zaraze zvane "maspok".

Na osječkom sveučilistu glavni čovjek za praćenje ponašanja studenata Hrvata iz Posavine bio je Ilija Dakanović iz Miloševca kod Modriče, rođen 1949. godine učenik ekonomske škole u Bosanskom Šamcu, student Ekonomskog fakulteta u Osijeku, kasnije , valjda zbog "dobrog rada" radnik SDB-a u Osijeku. Drugi po rangu bio je Joviša Kovačević iz Donje Dubice kod Odžaka roden 1949. godine, također student Ekonomskog fakulteta u Osijeku. (Za vrijeme Domovinskog rata poznatiji kao odžački četnički vojvoda.) U vrijeme "hrvatskog proljeća" dosta Hrvata iz Posavine preko noći je ostajalo bez studentskih kredita, što je, kako će se kasnije vidjeti, bila najblaža kazna. Mnogi su to upravo pripisivali "radu" Joviše Kovačevića.

Na zagrebačkom sveučilištu glavni doušnik bio je Stojan Novaković iz Donje Crkvine kod Bosanskog Šamca, koji je studirao i živio u Zagrebu i kojeg zagrebačka javnost sedamdesetih godina pamti kao idejnog začetnika i neumornog pisca prokomunističkih grafita po zidovima Zagreba. (Stojan je svojom rukom satima i satima pisao grafite za koje se ne bi postidjela ni 1945. godina). 1991. Stojan bježi iz Zagreba. U vrijeme Domovinskog rata uređuje jedno vrijeme četnicki list "Koridor", a kasnije postaje dopisnik tzv. Srpske novinske agencije ("SRNA") iz Novog Sada.) Zahvaljujući informacijama Dakanovića, Kovačevića i Novakovića i informacijama nekih drugih, sedamdesetih godina otvoriće se mnogi dosjei i bitiposađena klica iz kojih će nići "hasićki", koji će biti samo jedan od "šamačkih slučajeva".

Kakva je situacija 70ih godina na području općine

U općini Bosanski Šamac sedamdesetih godina na najistaknutije funkcije dolaze komunisti "istinski jugoslavenski orjentirani". U Općinskom komitetu Saveza komunista (OK SK) na funkciju sekretara ( po ondašnjim kadrovskim mjerilima prvi, najvažniji i najmoćniji čovjek na općini) lipnja 1969. dolazi Anđelko Maslić iz Gornje Crkvine. Na toj funkciji Maslić ostaje sve do kolovoza 1973.godine, kada odlazi na rad u SDB Bosne i Hercegovine, a kasnije čak i u SDB bivse Jugoslavije. (Neke novine Maslića navode kao jednog od savjetnika zločinca Radovana Karadžića. S obzirom da je u napadu na Bosanski Šamac 17.04.1992, sudjelovala i skupina specijalaca tvz. Saveznog Sup-a Jugoslavije, vjeruje se da je to doprinos Maslića, koji je tamo radio sve do polaska u mirovinu).

Po dolasku Maslića u Općinski komitet započinje udaranje temelja " čvrste partijske discipline", posebno prema hrvatskim kadrovima. Da bi se taj protuhrvatski kurs u Savezu komunista, ali i na općini uopće održao, Maslić za svoga nasljednika na funkciju sekretara dovodi zemljaka Cvijana Marinkovića, koji na toj funkciji ostaje sve do 28. siječnja 1978. S Marinkovićem kao sirovim političkim primitivcem, plitkim nacionalistom i alkoholičarem, stvoreni su i svi drugi neophodni preduvjeti za politički linč. (Inače svoju aktivnost Marinković je produžio sve do ovog rata. Trebalo bi čitave stranice da se ispišu sve nebuloze koje je izgovorio i napisao ovaj čovjek. Ipak po svom "značaju" izdvaja se "čuveni" memorandum o stradanju Srba odžačkog kraja, čiji je Marinković koautor.)

Tih godina u SUP-u vlada Simo Zarić, političar-šargijaš, podmuklavica, zbog sračunatih i brojnih veza s Hrvatima i Muslimanima daleko najopasniji srpski "igrač". (Zarić je osamdesetih godina šef detašmana SDB u Modriči. Prije toga jedno vrijeme živi u Beogradu. Još prije ovog rata po instrukcijama iz tzv. Generalštaba JNA, osniva tzv. 4. taktički odred, prvu paravojnu formaciju u BiH. Zbog brojnih zločina čiji je idejni tvorac bio upravo Zarić, optužen je od Međunarodnog suda pravde u Hagu.) U boračkoj organizaciji (tzv. Savez udruženja boraca narodno-oslobodilačkog rata - SUBNOR) sedamdesetih godina suvremeno "vladaju" Gavro Tubaković i Ilija Drinić. (U šamačkoj javnosti poznati su kao četnici, koji su nekoliko stotinki seknudi prije kraja Drugog svetskog rata, prešli u partizane.)

Ono malo Hrvata što je bilo na nekoj od funkcija bilo je snažno ukliješteno. "Šamački slučajevi" (Petrić, Pejičić, Došlić...) nizani su iz godine u godinu. Nikada nitko nije ni pokušao izračunati koliko je šamačka općina izgubila u tim političkim progonima najsposobnijih hrvatskih kadrova, koji ostavljeni sami na velikosrpskoj vjetrometini, vade putne karte za Osijek i Zagreb, samo u jednom smjeru.

Takvi "političko-milicijski-bezbjednostni" uvjeti u kojima si kriv "uvjet kad zatreba", odrazili su se i na život u hrvatskim selima. Na scenu stupaju poltroni, karijeristi i ulizice, kojima je vlastita promocija bila važnija od svega. I u Hasiću je "vladala" jedna grupica ljudi koji su za sve svoje postupke i poslove odgovarali samo "vrhuški" u Šamcu. To će se najbolje vidjeti i osjetiti kasnije na suđenju, gdje će svjedoci optužbe biti samo Hrvati, što bez veće organizirane pripreme unutar samog sela i bez dublje ukorijenjenosti "struktura" u Hasiću, ne bi bilo moguće pripremiti i izvesti.

Pero Katić "Peričak"

Pero Katić "Peričak"

Takva politika vođstva u pojedinim hrvatskim selima imala je, doduše, uvijek opoziciju, ali nedovoljno jaku i sposobnu da bilo što promijeni u datim povijesnim okolnostima. (Nažalost, najveći broj opozicionara svoju "aktivnost" iskazivao je bojkotom i najobičnijih seoskih "zborova birača", ponekad odlaskom na rad u inozemstvo ili u Hrvatsku.)

U Hasiću protuhrvatskoj politici pojedinaca suprostavit će se grupa nacionalno formiranih Hrvata, što će biti dovoljno za veliki sudski proces i zatvaranje Pere Katića, zvanog "Peričak" i Mate Katića, zvanog "Matija". Suđenje "hasićkim proljećarima" 1976. godine bit će posljednja opomena i za druge Hrvate i u drugim selima, da zaborave svoje želje i prihvate "stvarnost života "u jednoj, jedinoj i jedinstvenoj Jugoslaviji", (četiri "J").

Uhićenje i optužnica

Pero Katić uhićen je 6. srpnja 1976. godine. U rano jutro (bilo je pet sati i 30 minuta) desetak kola milicije i agenata SDB blokiralo je njegovu kuću. Istovremeno stotinjak drugih "bezbjednjaka" hapsilo je po Hasiću uzduž i poprijeko. Ukupno je tada uhićeno više od 20 Hasićana, od kojih će neki nakon ispitivanja biti pušteni. (Kasnije se pričalo da je u čitavoj akciji sudjelovalo oko tri stotine agenata i milicajaca, da je bilo blokirano čitavo selo i da su "neki iz struktura Hasića znali unaprijed što se sprema".)

Peru Katića su ugurali u kola i odvezli u centralu SDB u Doboju. Tamo su ga ispitivali dokasno u noći da bi tek oko 23 sata i 30 minuta priopćili mu da je uhićen. U ispitivanju agenti SDB, stalno su se vraćali na 1971. godinu i podatak da je Katić bio aktivni član Matice hrvatske. Znali su i mnoge druge detalje iz njegova angažmana i angažmana njegovih prijatelja studenata u Osijeku, što potvrdjuje postojanja jake i dobro organizirane doušničke mreže na osječkom sveučilistu. Kasnije, kako ćemo vidjeti u optužnici, 1971. neće biti posebno spominjana, navodno zbog ranije formalno proglašene abolicije. Tog 6. srpnja bit će priveden i saslušavan i njegov brat Marijan.

Mato Katić uhićen je takoder 6. srpnja i odmah prekršajno osuđen na 50 dana zatvora. Kasnije 29. srpnja optužnica je proširena i u nju ubačeni "krivični elementi". Zajedničku optužnicu protiv Pere i Mate Katića 6. kolovoza 1976. godine podignut će Ramiz Omeragić, okružni javni tužilac iz Doboja.
Tužitelj Omeragić na početku optužnice (optužnica broj. KT. 62/76) posebno ističe da su optuženi. "u Donjim Hasićima opština Bosanski Šamac od 1973. godine pojedinačnim istupanjima prikazujuci neistinito društveno-političke prilike u zemlji, pozivali na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije i na nacionalnu netrpeljivost, a 1975. godine nastavili sa takvom djelatnošću pokušavajući da svoje stavove i stavove svojih istomišljenika proture kroz razne vidove društvene djelatnosti".

Optužnica

Optužnica

Peri Katiću pripisuje da je u razgovoru sa L. M. iz Hasića (u optužnici stoji ime i prezime, prim ured.)" u kafani Blažanović Stipe rekao da su Hrvati ovdje zapostavljeni i imaju manja prava... ovdje ima dosta Srba i od njih ne mogu dobiti posla, ovdje dominiraju Srbi i imaju veća prava od mene, a prilikom diskusije o izboru članova skupštine NK "Mladost" u koju su predlagana i dvojica komunista rekao - "nama ne trebaju komunisti". Drugom prilikom je rekao suseljanu B.I. (u optuznici stoji ime i prezime, prim, ured.): "mi smo za Dinamo, vidiš kako svi Srbi navijaju za Crvenu zvijezdu, ti nisi nikakav Hrvat prodao si se Srbima, vidiš ovo je srpsko samoupravljanje, Srbi su na vlasti, ti si izdajnik hrvatskog naroda i treba te iseliti u srpsko selo, ti si Srbin i tvoja kuća je srpska kuća".

U optužnici Okružni javni tužilac Peri Katiću dalje pripisuje:"Prilikom održavanja skupštine NK "Mladost" prisutnima je, podnoseći izvještaj (Katić je bio rizničar Kluba, prim, ured.) rekao: "pardon ja upotrebljavamtisuća umjesto hiljada, to je slobodno, mislim da me razumijete".

Nakon održane skupštine Katić je ušao u diskusiju sa B. A. članom Saveza komunista iz sela (u optužnici stoji ime i prezime, prim. ured.) i tada mu prema optužnici i izjavi svjedoka rekao: "Ne mogu se pomiriti u ovom društvu, a konkretno u ovom selu da vas nekolicina clanova partije sudite čitavomselu i namećete svoje mišljenje. Meni nikada neće biti jasna politika koju vi vodite i vaša partija, kako u selu tako i u čitavoj Jugoslaviji. Govorite o nekakvoj demokratiji i zastupljenosti nekakve većine, a vas u stvari manjina sudi i vlada nad većinom. Mi Hrvati nismo zastupljeni u rukovodnim strukturama opstine. Srbi dominiraju i oni su zaposjeli sva rukovodna i bolja radna mjesta, a tako je svugdje, sve to nije za nas (podvučeno u originalu optužnice, prim. ured.) dobro, znaš li ti kako ja nisam mogao dobiti posao, nije razlog što sam bio član Matice hrvatske nego sto se moraju zapošljavati ljudi srpske nacionalnosti i iz Srbije... Ko ste vi komunisti? Vi ste u selu obični pijuni pojedinaca iz viših partijskih struktura, koji uživaju dok vi provodite njihovu politiku. Od takvih komunista mi i selo nemamo nikakve koristi..."

Mali Katiću javni tužitelj posebno pripisuje što je pričao da se svake godine u Austriji održava godišnjica pogibije Hrvata koji su (po njemu) nevino stradali, te da se tada okupljaju emigranti iz Njemačke, Austrije i drugih zemalja"... i riječi: "vidiš ovu školu stavili su u sastav škole u Crkvini i dali joj ime "Ðorde Perić", zašto joj nisu dali ime Dragan Ive (ustaša) (riječ "ustaša" iz optužnice, prim. ured.).

U nastavku optužnice Peri i Mati Katiću se pripisuje da su: "na konferenciji SSRN, na skupštini NK "Mladost" i na drugim mjestima pojedinim diskutantima, kada bi ovi izgovorili riječi hiljada, opština, čas, hljeb i slično uzvikivali, nije hiljada nego tisuća, nije opština nego općina, nije čas nego sat... Govori hrvatski jer te samo tako razumijemo".

Najzanimljivije je kako iz ovih navoda u optužnici javni tužitelj izvlači zaključak. On doslovno glasi:
"Dakle, govorom pozivali na razbijanje bratstva i jedinstva i na nacionalnu netrpeljivost te zlonamjemo i neistinito prikazivali društveno političke prilike u zemlji, čime su počinili krivično djelo neprijateljske propagande iz clana 118 stav 1 KZ kažnjivo po istom zakonskom propisu".

U obrazloženju optužnice javni tužitelj kao dokaze krivice optuženih navodi iskaze većine svjedoka, te pronadjene stvari nakon pretresa. U kući Pere Katića hrvatsku značku u vidu šahovskog polja bez petokrake i a kući Mate Katića njegovu fotografiju s bratom u njemačkoj uniformi iz Drugog svjetskog rata.

Posebno je u ovom političkom procesu zanimljivo ponašanje pojedinih svjedoka. Kako su neki navodi iz optužnice izrečeni u četiri oka između optuženih i svjedoka optužbe, sasvim je jasna uloga pojedinih ljudi iz Hasića i njihova stvarna namjera. Okružni javni tužitelj je predložio da se ukupno sasluša 14 svjedoka, među njima i jedna žena. Kasnije na suđenju sud nije bio zadovoljan iskazima petorice svjedoka, pa čak daje i dodatne konstatacije posredno optužujuci i pojedine svjedoke.

Suđenje

Suđenje Peri i Mati Katiću održano je 14. rujna 1976. godine. Vijeću Okružnog suda u Doboju presjedavao je Miroslav Lazarević. Sudije porotnici bili su Hasan Muratović i Željka Meca, kao članovi vijeća, uz učešće Sabrije Begović kao zapisničara. Katiće je branio odvjetnik Branko Špehar iz Ðakova.
Okružni sud u Doboju istog dana objavio je i presudu, prihvatajući gotovo sve navode iz optužnice, "čime su prema mišljenju Suda počinili krivično djelo neprijateljske propagande iz člana 118 st. 1 KZ, pa ih sud za to krivično djelo na osnovu istog zakonskog propisa a uz primjenu čl. 3 i 38, KZ, osuđuje: Optuženog Katić Peru na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, a optuženog Katić Matu na kaznu strogog zatvora u trajanju od od jedne godine i četiri mjeseca.

Presuda

Presuda

Za razliku od optužnice u presudi Okružnog suda iz Doboja spominje se u više navrata 1971. i "masovni pokret", pa se između ostaloga tvrdi:
"Djelovanje optuženog Katić Pere u potpunosti je karakteristično i sa istih pozicija kao što je bilo djelovanje do 1971. godine, takozvanog "masovnog pokreta" i lidera tog pokreta koji je pokret našoj socijalističkoj zajednici nanio dosta štete i zla i koji je pokret jednodušno od svih naroda i narodnosti osuđen i kao takav je zabranjen. Ako se cijene biografski podaci optuženog Katić Pere očigledno je da on nije u svemu raščistio sa idejama masovnog pokreta, a te njegove ideje prihvatio je i optuženi Katić Mato koji je u svojoj djelatnosti služio sa istim stilom nastupa i istupanja kao i optuženi Katić Pero.

O političkom karakteru ovog suđenja i "nezavisnosti suda" svjedoči i slijedeći navod iz presude:
"Ovakvo djelovanje obojice optuženih kao stetno bilo je predmet raspravljanja i na najvišim društveno-političkim strukturama opštine Bos. Šamac, što se vidi iz materijala opštinske konferencije saveza komunista Bos. Šamac u koji je sud izvršio uvid. Pored toga, što je djelatnost optuženih nedozvoljena i kriminalna... oni su kao pripadnici Hrvatske nacionalnosti zlonamjerno zloupotrebljavali ustavna prava o ravnopravnoj upotrebi jezika naroda i narodnosti na teritoriji SR BiH..."

U dokaznom postupku sud nije bio zadovoljan izjavama petorice svjedoka, "koji su uglavnom izjavili da neznaju ništa o djelovanju optuženih u njihovoj sredini... Po mišljenju ovog suda svi ovi svjedoci nisu htjeli da kažu ono što znaju... i to upravo zbog toga, što su većina ovih svjedoka kretali se u društvu sa optuženima i često se međusobno sastajali..."

Odbijanje žalbe

Odbijanje žalbe

Pero i Mato Katić na presudu Okružnog suda u Doboju uložili su žalbu Vrhovnom sudu BiH u Sarajevu. Vijeću Vrhovnog suda presjedavao je sudac Degan Ante. Vrhovni sud odbija žalbe optuženih i potvrđuje presudu suda u Doboju posebno u obrazloženju ističući: "...po ocjeni ovoga suda proizlazi da je provostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u ovoj krivičnoj stvari i na isto pravilno primjenio krivični zakon..."

Pero Katić upućen je u Kazneno-popravni dom u Foči gdje je odležao cijelu kaznu. Iz zatvora je izašao 6. studenog 1978. godine, u 12 sati i 30 minuta, odležavši u zatvoru dvije godine, četiri mjeseca i šest sati.

Mato Katić upućen je također u Foču na izdržavanje kazne.

Na slobodi

Otpusnica

Otpusnica

Po izlasku iz zatvora Pero Katić se prijavljuje na Zavod za zapošljavanje u Bosanskom Šamcu. Krajem prosinca dobiva posao, ustvari ponižavajuću zamjenu običnog knjigovođe u "Elektri". Tu radi oko dva mjeseca. Sredinom veljače 1979. godine izlazi oglas u "Večernjem listu" putem kojeg "Podravka" iz Koprivnice traži komercijalnog referenta. Kako se tamo našao njegov kolega s fakulteta, koji dobro poznaje Perine ljudske i stručne kvalitete, biva primljen. U "Podravki" započinje raditi 3. ožujka 1979. godine. Iako cijenjen i poštovan u novoj sredini, putovnicu dobiva tek 1990. godine, nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj.

Danas je Pero Katić direktor Funkcionalne cjeline (FC) "Ekonomika i financije".

Mato-Matija Katić po izlasku iz zatvora poboljeva, vrlo malo radi zidarske poslove, čime se profesionalno bavio prije zatvora. Umire u 61. godini života.