Hasićke trešnje

Piše: Željko Brandić

Evo ga! – čuo se poklik, ali ne znam jesam li kliknuo ja kada sam došao do ulaza u Hasić ili je kliknuo Hasić osjetivši na sebi pogled starog poznanika.

Naravno, susret starih prijatelja nakon dužeg vremena nije bio bez čašćenja: uz asfaltni put i zemljane sokake ima prekrasnih, slatkih i mirisnih trešanja i kada sam jednog povratnika upitao smije li se brati, odgovorio je da smije, ali samo koliko se odmah pojede, nema za vrećice.

Hasić

Hasić. U dolini posavskoj, dolinom dolina, korijenom urastao u povijest posavske civilizacije i kulture.

Okružen sa istoka plodnom Zasjekom i šumovitim Rastikom, a sa zapada rječicom Žendragom obraslom vrbama i rakitama. Kuće smještene uz glavnu cestu i po sokacima, jedna do druge, ispred kuće meraje, iza kuća ljetne zgrade i voćnjaci, a dalje plodne oranice, livade i pašnjaci. Pitomo gnijezdo blizu grada, a izvan bučnog saobraćaja. Bilo je to jedno od najljepših sela u Posavini.

Bilo…

Hasić pamti mnoge datume. Posebno pamti 17. travnja 1992., kada su njegovi stanovnici protjerani sa svojih ognjišta.

Tog dana, ali i kasnijih, sve što je nosilo predznak hrvatsko srušeno je ili spaljeno. Sve što nije porušeno ili progutao plamen opljačkali su srpski „ratnici“. Ubijani su ljudi – Hasićani – samo zato što nisu bili Srbi. Jedina krivica im je bila što su Hasićani, po nacionalnosti Hrvati, po vjeri katolici, po nazoru ljudi.

Prošlo je mnogo godina, a Hasićani, rasuti širom svijeta, još ne žive u svom selu, svojim domovima. Danas ih se vratilo vrlo malo, uglavnom stariji, treće životne dobi. Kako sada stvari stoje, mnogi se neće ni vratiti. Ili će se negdje u nekom kutku zemlje, maštajući o budućnosti, o životu provedenom na komadiću čiste zemlje i na svježem zraku, nadati povratku koji je svakim danom sve dalji.

Nestalo je Hasićana. Razasuti po Zagrebu i Hrvatskoj, u bijelom svijetu daleko od hasićkih slatkih trešanja, od Münchena do Melbourna, od Kapstadta do Pittsburgha… Nestali u drugačije postojanje, zaboravljajući svoj izvor. Iza njih ostala su tužna i napuštena, zarasla, naizgled nikom potrebna dvorišta i okućnice, ostala su neobrađena polja, zemlja koja daje neprispodobive plodove upravo kako ljudi ne bi odlazili.

Nestalo je i Hasića, nekad najljepšeg sela u Posavini. Cijelo je selo sablasno pusto. Posvuda ruševine. U selu kao da više ni ptica nema.

One koji pođu u pravcu istoka, kroz Jelas, dočekati će još sablasnija slika: nekad lijep sokak nekad lijepog sela pretvoren je u javni kontejner, u skladište svakojakog otpada. Oko gomile razbacane odjeće i obuće, oko plastičnih boca i inih predmeta, ne možete vidjeti nikog. Nikog osim pasa lutalica… i pokoje zmije.

Koliko smo krivi?

Koliko smo mi, Hasićani, krivi za ovu sablasnu tišinu i ovu maglu u kojima nestaje istina o zločinu nad nama?

Istina je bolna…

Mi, Hasićani, sinovi posavske ravnice, ne sjećamo se više višestoljetne postojanosti vlastitih predaka na ovom tlu, njihove opstojnosti koju smo iznevjerili, izdali, bespovratno uprljali!

Ne sjećamo se više svojih običaja, više ih se ne držimo. Ne sjećamo se svojih jela kojim se više ne hranimo, svojih ognjišta uz koja se više ne grijemo, vlastite zemlje koja sve više zarasta u korov…

Zaboravili smo da boljeg života za nas, ma gdje se nalazili, nema ako se ne odvija u okviru koji nam je dan, u granicama koje nam prirodno pripadaju. Zaboravili da disati možemo slobodno samo u zemlji u kojoj su stoljećima disali naši pretci, koji su svoju zemlju oduvijek znali braniti i obraniti pred svime što, i pred svakim tko bi je želio oteti, otuđiti ili rascjepkati.. Nju, našu Posavinu.

Zaboravili smo da imamo obavezu poručiti svima koji priželjkuju otrgnuti komad posavske zemlje, da nikada nitko neće moći odcijepiti zemlju u kojoj su živjeli ili žive Hrvati; da je Posavina i hrvatska zemlja koja se ne može prodati – može se samo oteti. Zaboravili smo poručiti im da se posavska, hrvatska, hasićka zemlja ili nasljeđuje ili poklanja ili krvlju plaća.

Zaboravili smo poručiti svim satrapima da imamo pravo na svoj dom, na svoju vjeru, naciju, na svoju kulturu, tradiciju, jezik, običaje, zaboravili smo ih upozoriti da ova živuća, a i sve buduće generacije Hasićana imaju pravo na bolji život.

Zaboravili smo da imamo veliki dug: spriječiti da more nedužnih žrtava padne u zaborav. Zaboravili da njihovu žrtvu, njihove patnje, boli i stradanja, njihov jauk i njihove suze moramo nositi u srcu i sjećanjima, a istinu o njihovom stradanju prenositi s koljena na koljeno, da ih buduća pokoljenja ne zaborave, da svako hasićko dijete, živuće i buduće, zna što se desiloHasiću, posavskom narodu, Posavini.

Zaboravili smo da imamo obavezu da opominjemo, pamtimo i tražimo odgovornost svih onih odgovornih, koji su počinili, i svih onih suodgovornih, koji nisu spriječili zločin.

Zaboravili smo da imamo obavezu da zavičaju vratimo ono što smo mu, rođenjem u njemu, dužni vratiti – SEBE!

A zaborav je ravan zločinu.

Mi, Hasićani, sinovi ranjene i tenkovima preorane posavske ravnice, ništa nismo učinili kako nam se zavičaj ne bi sve više pretvarao u groblje!

Ako ikada – danas treba glasno reći: Bože, oprosti nam, jer ne znamo što činimo!

Ako se takav zločin uopće može oprostiti.

Gospod možda, ali one mirisne, slatke hasićke trešnje…?