Hasić (bilo jednom jedno selo...)

Teško je to gledati. Teško je gledati kako umire jedno selo, selo koje je nekada vrvjelo životom i mladošću.

Piše: Željko Brandić

Kad čovjek ode iz svoje kuće...

Kad čovjek jednom zauvijek ode iz svoje kuće, kad ostavi za sobom sve što posjeduje i preseli se negdje u drugu državu ili na drugi kraj planeta, njegova kuća još se neko vrijeme drži.

No, kuća bez vlasnika, bez onoga tko je drži svojom, tko je voli i o njoj brine, neizbježno propada. Slomi se prvo jedna greda i ulegne krov, razmrdaju crjepovi, procuri voda ostavljajući smećkaste mrlje na stropu u nekadašnjoj dnevnoj sobi. Vjetar lupa razbijenim prozorima. A onda kroz trule podne daske šikne mladica divljeg oraha, a izvana se po fasadi uspinje bršljan.

Većina kuća u Hasiću je takva. Bez vlasnika, ostavljena na milost i nemilost kiši da je kvasi, suncu da je prži, vjetru da je rasklimava...  

Selo Hasić

Čudan je osjećaj doći u selo u kojem skoro nitko ne živi. Svuda oko vas je tišina i mir. I zemlja i zrak, i sve kuće, sokaci, travnjaci, polja, čak i stabla, sve miruje. Selo Hasić još je upisano u sve karte, ali u njemu, osim nekoliko starijih, nema stanovnika. Ugasilo se. Život je ovdje prazna stranica.

Prolazim selom. Posvuda ruševne kuće, trava i korov. Nekadašnja lijepo sređena dvorišta puna cvijeća, sada su pusta, prazna, osamljena... Nigdje nikog. Ni ptice da proleti nebom.

Teško je to gledati. Teško je gledati kako umire jedno selo, selo koje je nekada vrvjelo životom i mladošću. Teško je gledati posljednje, mahom starije stanovnike, koji su na svoja staračka pleća preuzeli tužnu ulogu čuvara tog svijeta ugašenih ognjišta i bolnih uspomena negdašnjeg života.

Hodam selom koje mi je u mladosti dalo sve. Idem cestom i svuda se susrećem s prošlošću. Posvuda prošlost, samo prošlost. Hodam okružen uspomenama, dahom ljudi koje osjećam na svakom koraku. Čini mi se da svi oni koračaju uz mene. Razmišljam o njima, mojim nekadašnjim sumještanima. Kako li se danas osjećaju tamo negdje u svijetu? Da li im je toplo oko srca? Da li im sve što sada imaju pruža toliko radosti?

Ili im je teško a da i nisu svjesni toga?

Mora da im je teško zadržati smiješak na usnama, daleko od ognjišta pored kojeg su rođeni, daleko od topline koja ih je nekad grijala a koju im je mogao pružiti samo vlastiti dom.

Taj mali, ali dragi kutić

Otišli smo. Otišli smo daleko, predaleko. Ne vidimo više zavičaj u kojem smo odrastali, ne vidimo više onaj komad zemlje, onu kuću, dom, taj mali i dragi kutić u kojem smo mogli uzdahnuti, plakati, kriknuti...kutić gdje smo mogli mirno sklonuti umornu glavu.

Pokopali smo svoje selo. Pokopali ga na groblju živih. I ono sad počiva tamo negdje, u dalekoj Posavini, uz rječicu Žendrag, na pustopoljini bez križa i imena. Na to groblje nitko više ne dolazi i ne pale se svijeće.

Pitanja bez odgovora

Kad čovjek vidi sve te prazne kuće, sokake, dvorišta, neizbježno mu se nameću pitanja:

Kako je moguće da ljudi tako mirno i bez otpora prihvaćaju ovakvo stanje? Kako je moguće da ljudi ne drže do svojih korijena, odriču se ostavštine očeva i majki, djedova i baka, svojeg osobnog identitetskog obilježja?

Kako je moguće da i dvadest i pet godina poslije šutimo o agresiji i zločinu, i da sve više i sami dvojimo o tome smije li se zločinu reći da je zločin, laži da je laž, zločincu da je zločinac, ukratko – zlu da je zlo?

Kako je moguće da pristajemo na to da nam „kapu kroje“ dojučerašnji progonitelji?

Pitanja su to na koje nema odgovora.