„Gdje je Hrvatska Tišina?..... Da li to mjesto uopće postoji?“

Šutimo kao ovce koje se vodi na klanje! Naš glas se ne čuje ni približno kao kreket žaba u Žendragu u Hrvatskoj Tišini. Ne čuje se naš glas na sve što se događa u našim selima, u Hrvatskoj Tišini, u Posavini.... Kao da smo narod gluhonijemih.

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Svibnja, 2014. g. suprug i ja žurno smo krenuli prema starom, pomalo mitskom gradu, gradu tolikih poznatih hrvatskih književnika (Pavao Ritter Vitezović, Mateša Kuhačević, Vjenceslav Novak, Silvije Strahimir Kranjčević, Milutin Cihlar Nehajev, Milan Ogrizović, Miroslav Kovačević..... i mnogi sada živući), gradu Senju, gdje smo suprug i ja s djecom proživjeli dobar dio našega života, osobito ono najturbulentnije ratno vrijeme, on kao predsjenik kriznog štaba i „senjske vlade“ u slobodnoj državi Hrvatskoj, ja kao gimnazijska profesorica. U tom gradu su naša djeca, Frano i Marko, išla u jaslice, vrtić, osnovnu školu.

Tu smo se, sve godine našega izbivanja svijetom, rado vraćali. Privlačila nas je blizina mora, tek stotinjak metara od starinske kuće u senjskim zidinama, par metara od Pavlinskoga trga, od magistrale, a opet u njoj u mir i tišina, jer s kolima se u tu uličicu ne može ući. Više od svega zadovoljstvo su nam činili i čine susreti s dragim prijateljim koji bi nailazili od Male ili Velike Place, s rive ili iz unutrašnjosti grada.

Rekoh, krenuli smo žurno u Senj, a odmah iz Senja u starodrevno mjesto Jablanac, četrdesetak km od Senja, na sprovod svekrvi moje sestre Ivanke.

Vrativši se vrlo umorni, prvo sam otišla u našu knjižnicu. Htjela sam prije spavanja pročitati nešto što smiruje.

Uzela sam prvo što mi je dopalu ruku. Bili su to „Dometi“ 1/2, god. 25, str. 1-72, Rijeka, 1992., časopis za kulturu i društvena pitanja (časopis utemeljila Matica hrvatska, 1968.).

Uz vrlo dojmljive i poznate stihove toga vremena, koje čitam u ovom časopisu, vraćam se u neko drugo doba. Sjećam se kada sam na rumunjskoj TV predstavljala antologiju hrvatske ratne lirike (sastavljači dr. Ante Stamać – dr. Ivo Sanader) koja je dobila ime po naslovu pjesme Željka Sobola, „ U ovom strašnom času“. U antologiji su zastupljeni svi pjesnici koji su imali što reći u tom doista strašnom času za sve što je ljudsko i humano. Pjesnici, koji su tada iznjedrili duboko ljudskom patnjom proživljene stihove, su: Antun Šoljan „ Vukovarski arzuhal“, Slavko Mihalić „Zrakoplovi ubojice“, Milivoj Slaviček „Hrvatski sonet“, Miroslav Mađer “Vrati se, grade“, Dubravko Horvatić “Vonj puščanih cijevi“, Mate Ganza „Traženje riječi za Vukovar“, Ante Stamać “Ubojice kad se vrate na sva mjesta svojih zločina“, Luko Palajetak „Dubravka, A.D. 1991.“, Drago Štambuk „Hrvatsko selo Ćelije“, Ivan Tolj: „Anima croatorum“ (Duša Hrvata), Marija Peakić Mikuljan „Hrvatska majka“, Andrija Vučemil „Hrvatska pokapa svoje mrtve“, Arsen Dedić “Majka Hrabrost“, Toma Podrug „Godina Gospodnja 1991.“, Ljerka Car Matutinović „Otvori se sveta zemljo Hrvatska“, Adriana Škunca „Hrvatski grobovi“, Zvonimir Husić „Gdje je Hrvatska“.....

Nisam nabrojila sve značajne pisce koji dadoše svoj obol „onom strašnom času“, ali ovdje posebno ističem tužaljku crnogorskog pjesnika Jevrema Brkovića pod naslovom „Dubrovniče, oprosti!“, napisanu u Ljubljani u studenom 1991. g. On se stidi svojih sunarodnjaka i moli napaćeni grad za oprost:

„Koliko mržnje, krvništva i zlosti!

S tobom na duši svi će oni mrijet,

Oprosti im, Dubrovniče, oprosti!“

Eto, iščitavajući ponovno sve te stihove, naiđoh na nešto za mene potpuno novo. Na str. 8. pročitah tekst Zvonimira Mrkonjića pod naslovom Hrvatska Tišina pa ove retke i s vama dijelim dragi čitatelji.

HRVATSKA TIŠINA

Zvonimir Mrkonjić

Gdje je Hrvatska tišina? U jednoj od putanja predviđenih za izvlačenje ranjenika iz Vukovara preko Srbije i Bosne spomenuto je samo jednom mjesto Hrvatska Tišina. Onaj tko je, zainteresiravši se za to mjesto, kojemu ime idealno odgovara jednoj verziji sudbine svih naših mjesta, tko je dakle htio naći daljnju potvrdu tog imena, nije bio zadovoljen. Hrvatska Tišina nije više nikad bila spomenuta pa se moglo pomisliti da nam se pričulo. Da li to mjesto uopće postoji? Ili smo svi već u njemu tako da i ne znamo kako se ono zove?

Što li je Zvonimir Mrkonjić htio reći uz spomen mjesta Hrvatska Tišina? Bez sumnje, asocira na kretanje zarobljenika koji su trebali tuda prolaziti u onom strašnom času, ali se osjeća prizvuk krika „hrvatske tišine“. Šutimo kao ovce koje se vodi na klanje! Naš glas se ne čuje ni približno kao kreket žaba u Žendragu u Hrvatskoj Tišini. Ne čuje se naš glas na sve što se događa u našim selima, u Hrvatskoj Tišini, u Posavini.... Kao da smo narod gluhonijemih. I u Hrvatskoj Tišini malo tko se oglašava. Od tolikog mnoštva onih koji su napustili Posavinu, župu Hrvatska Tišina, umjesto govora, umjesto pera, umjesto fotoaparata, šutnja onih koji bi sigurno mogli dati puno više da Hrvatska Tišina postane glasna... A to joj je svrha, to joj je cilj! Ili samo tlapnja?! Ona mora reći i govoriti generacijama koje se tada nisu rodile, koje će doći, što je bilo u župi Hrvatskoj Tišini i zašto je sada tako žalostan dolazak u nju. U kraj o kojem im stariji govore kao mjestu njihovih korijena, a oni su rođeni stotine ili tisuće kilometara daleko....

„Kroz nas, kroz našu snažnu blagost,

Dobrotu uma,

Podari nam bar skromnu zdjelu,

I mir svijeća,

I Bože,

I smjelost na djelu!

I tada nas, Bože, nježnošću i snagom blagoslovi...

(Tomislav Durbešić, Dometi, str. 12)

R. Šušnjara