Dokle ovako?

Kako će nam naša djeca oprostiti što smo ih malodušnošću ili nemarom razbaštinili? Kako ćemo oprostiti sebi?

Poruka koja je nedavno e-poštom pristigla na moju adresu:

Poštovanje!
Svakim danom otvaram naše stranice i s tugom konstatiram da na njima nema puno novoga. Osim par kratkih izvješća o crkvi i crkvenim zbivanjima u našoj župi, sve druge informacije su ili šture, ili ih uopće ni nema. Žao mi je što je tako, žao mi je urednika i njegovih vrijednih suradnika Ruže i Ivice, jer osim njih nitko drugi se nije ni potrudio a kamoli udostojio da objavi bilo što! Barem najobičniju fotografiju ili kratko pismo potpore, puno više se niti ne traži!
Svi se mi znamo busati u prsa i prozivati druge, svi mi znamo što je najbolje…ali kada dođe stani-pani, e onda smo manji od makovog zrna. Od kada postoji ova stranica nismo pročitali niti jedan konkretan prijedlog, sugestiju, ideju…samo kritika i šturo pametovanje. Hajdemo zaboraviti kakvi smo bili jučer i okrenuti se ovom danas i onome sutra. Hajdemo dići naš Hasić na noge! I našu Posavinu naravno. I vratiti im ponovno osmijeh na napaćeno lice. Bilo kakva ideja je dobro došla, makar bila i loša, učimo i na greškama!

I dajte da napokon počnemo živjeti u slozi.Nitko nam neće pomoći bolje nego mi sami sebi. Evo, ja krećem ovako, boli me i to moram da kažem!

A imam i konkretnu ideju kako da se počnemo zbližavati… Kao prvo, mislim da bi bilo dobro napraviti e-mail imenik gdje bi se svi Hasićani, Tišinjani i ostali iz naše župe mogli prijaviti sa svojim podatcima u svrhu uspostavljanja kontakta s drugima. Međusobni kontakti su dragocjeni, predragocjeni i ne smijemo ih zanemariti. Tako bi i informacije o zbivanjima u zavičaju mogle brže proticati, mogle bi se na vrijeme objaviti i bile bi u najkraćem vremenu dostupne svima!

Drugo: svi koji imamo stare fotografije najdražih, komsija, prijatelja, ili fotografije zbivanja, kuća,njiva - bilo čega, neka ih pošalju uredniku. Fotografije bude emocije i sjećanja, a kada se to dogodi, duboko sam uvjeren, mnogo toga smo u stanju učiniti.

Toliko od mene, nadam se da nisam nikaga uvrijedio ovim pismom,namjera mi je bila da nas probudim ili barem potaknem na razmišljanje.

Ne dajmo da Željko, Ruža i Ico budu usamljeni u onome što čine. Neka nam oni budu iskra koju ćemo pretvoriti u vatru, plamen koji gori i grije duše svih kojima je Hasić u srcu… Pokrenimo se! Učinimo nešto za dobrobit svih nas i za dobrobit našega Hasića!

S poštovanjem, Josip.

ODGOVOR JOSIPU

Poštovani Josipe!

Zahvaljujem na ovom pismu potpore i porukama u njemu, i nadam se da će napisano barem malo potaknuti na razmišljanje.
Sva ova dosadašnja šutnja, apatičnost pa čak i ignoriranje, pokazuje kakvi smo u stvari ljudi (točnije – domoljubi!). Ipak, vjerujem da još uvijek nije sve izgubljeno, ima još onih kojima je stalo, koji se još nisu predali i prepustili, samo ih treba probuditi, motivirati, dati im podsticaj...

Ali kako to učiniti? Možda i ovako, direktnim upućivanjem poruke (iako je ovakvih poruka u prošlosti već bilo i ništa se nije promijenilo)!

Naše ne(su)djelovanje već polučuje negativne rezultate: uskoro ostajemo bez jedne rubrike koja je nekad bila veoma aktualna i čitana. Rubrika Glas naroda, točnije komentari čitatelja, odlukom urednika, a zbog premalog interesa, se gasi i uskoro je neće biti. Možda je i dobro što je tako, ionako je to bio sramotan izlog u kojemu su se vidjela sva naša spoticanja, naši nesporazumi i neslaganja jedni s drugima. Za nadati je se samo, da je to i jedino što će se ugasiti (slično je i sa knjigom gostiju, gdje je sve manje upisa)!

Što kada ne bude ničega više za objaviti (a članaka za objavljivanje je, svjedoci smo, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, sve manje)? Što onda? Imaćemo još jednu ugaslu internet stranicu, jedan spomenik našoj neslozi, našim nesporazumima. Bit će to sramotan spomenik našoj sebičnosti, nespremnosti da zavičaju vratimo ono što smo mu, rođenjem u njemu, dužni vratiti - sebe!

Ali, ugasla internet stranica je najmanji problem. Naše ne(su)djelovanje ugasit će još nešto, što je mnogo tragičnije i ozbiljnije. Ugasit će naša sela. Nastavimo li ovako, za dvadesetak godina neće više biti ni Hasića, ni Tišine, ni Novog Sela – ostat će samo sjećanje da su tu nekada bila sela i da su tu nekada davno živjeli ljudi. Naravno, ukoliko i samo sjećanje bude postojalo. Jer, sve ukazuje da su sjećanja na rodnu grudu (već danas!) dobrim dijelom izblijedila.
Trebamo, dakle, djelovanje. Trebamo ljude koji znaju REĆI. Trebamo barem jednog čovjeka (ako ne u zavičaju onda barem na ovim stranicama) koji se ne ustručava reći: Gospodo, ljudi, stoko (ako treba i tako!), sada je dosta! Ne može to tako! Posavina (Hasić, Tišina, Novo Selo...) je naš zavičaj, to su naši pretci ostavili nama u naslijeđe i tu pripadamo. Okanimo se ćorava posla, pođimo kući! Naš dom je tamo gdje smo rođeni, gdje smo napravili prve korake: ne dopustimo da tuđinovi koraci ostavljaju tragove na našoj svetoj zemlji. Jer, u njoj počivaju kosti onih koji su tu zemlju vjekovima znali braniti i odbraniti, kosti naših djedova i pradjedova.

Trebamo dakle normalnog, obrazovanog, pametnog retoričara koji se ne boji reći, i koji se ne ustručava povesti. Vođu. Predvoditelja. Čovjeka koji zna, hoće i može reći svakome koji se usudi prisvajati tuđe: Odbij! Ovo je naša zemlja i oko toga nema pregovaranja. Prisvajanja još manje. Okani se ćorava posla, nećeš uspjeti! To je ono što nam fali.

A takvog čovjeka, na žalost, još uvijek nemamo. I ove stranice i naš zavičaj, u nedostatku takvog čovjeka (takvih ljudi!), osuđeni su na polagano umiranje.

Ali, još nije kasno. Zato glavu gore!

Ne dajmo da nam otmu ono za što su ginuli najbolji među nama!

Ako tako ne postupimo, kako će nam naša djeca oprostiti što smo ih malodušnošću ili nemarom razbaštinili?

Kako ćemo oprostiti sebi?