Brisanje prošlosti

Sve što je i najmanjom niti bilo povezano s poviješću i prošlošću hrvatskog naroda, nestalo je kao da ga nikada i nije bilo.

Piše: Željko Brandić

Kad čovjek malo bolje razmisli, najveća tragedija Hrvata prognanih s područja Bosanske Posavine nije u tome što su protjerani iz svojih domova, nego u tome što im se, nakon protjerivanja, smišljenom politikom i na najperfidniji način pokušalo (a, mora se priznati, većim dijelom i uspjelo!) zatrti, zametnuti i prikriti doslovce svi, pa čak i oni najmanji tragovi njihovog postojanja.

Operacija brisanja hrvatskog identiteta započela je 1992. godine najprije protjerivanjem Hrvata, a onda i uništavanjem stambenih objekata i kompletne infrastrukture u njihovom vlasništvu (škola, domova kulture, čitaonica, električnih i telefonskih mreža...), a nastavila se temeljitim čišćenjem i zatiranjem čak i onih najmanjih tragova hrvatske nazočnosti na ovim prostorima.

Brisanjem prošlosti.

Obiteljski albumi, dokumenti, pisma, knjige, video i audio kasete... osobni dokumenti (rodni listovi, putne i osobne isprave, školske svjedodžbe)... sve što je bilo bitno, važno, najdraže... crkveni dokumenti (matice krštenih, vjenčanih, umrlih…)... sve što je i najmanjom niti bilo povezano s poviješću i prošlošću hrvatskog naroda, nestalo je kao da ga nikada i nije bilo, kao da Hrvata nikada nije ni bilo na ovim prostorima!

Sve je netragom nestalo u pohodu zločinačkih hordi.

„Očišćeno“ u velikoj najezdi štetočina, štakora u ljudskom obličju.

Lik umrlog oca, smijeh pokojne majke, sjećanja na sretne obiteljske večeri, božićne blagdane… sve što je ikada zabilježeno na fotografijama i za što je svako od nas, na svoj način, bio posebno vezan... sve je nestalo u dotad neviđenoj operaciji čišćenja, brisanja, zatiranja.

Opljačkano, raznijeto, uništeno, spaljeno…zatrto, kao da nikada nije ni postojalo.

Ma koliko se pred ljudskim sudbinama i osobnim tragedijama gubio značaj ovakvih, naizgled malih i beznačajnih stvari, njihov gubitak ipak se ne može zanemariti, niti smije prešutjeti. Naročito ne u ovome trenutku, kada se i dalje na sve načine nastoji izbrisati pamćenje i identitet hrvatskoga naroda.

Jer, sprovođenje akcije koja za cilj ima potpuno zatiranje tragova hrvatskog življenja na ovim prostorima nastavlja se i danas – donekle izmijenjenim metodama. Crkveni dokumenti - matice krštenih, vjenčanih, umrlih – i danas su, unatoč bezbrojnim zamolbama vlastima da ih se pronađe i vrati, na nepoznatoj lokaciji i u nepoznatom vlasništvu. Vlasti jednostavno ignoriraju zamolbe, i ostaju gluhi na sve apele da se otuđeno vrati.

Škole, domovi kulture, čitaonice, električna i telefonska mreža...još uvijek su većim dijelom u istom ili još gorem stanju od onog u kojem su bili prije četrnaest godina, po završetku ratnih zbivanja... a sredstva namijenjena njihovoj obnovi upotrebljavaju se za druge, manje bitne namjene. Važno je jedino da ne dospiju u ruke onima kojima su namijenjena: Hrvatima.

Automobili, traktori, sijačice, kosačice, stoka…sve što se imalo, čime se privređivalo i od čega se živjelo, i što je u pohodu zločinačkih hordi opljačkano i raznijeto, ni do danas nije vraćeno. I ništa se ne čini kako bi se opljačkano vratilo pravim vlasnicima.

Jedino su ostala polja i zemlja koju osvajač nije mogao za sva vremena prisvojiti.

I sjećanja.

Pamti posavska duša svaku stazu u selu, svaki sokak i meraju, svaku tarabnicu i svaki čavao kojim je ona prikovana, svaki kanal i jarugu, svaku živicu, svaku među, svaku livadu i svaku travku, pamti slike, događaje, ljude, još osjeća miris tek izoranih njiva… Pamti posavska duša prvi luk i strijelu, prvu praćku i klamere, prve šlicuge napravljene od korpe bicikla, šklizu na zaleđenoj seoskoj cesti, sretne obiteljske večeri, božićne blagdane, lik oca, osmijeh majke…

I što je veća zloba kojom se pokušalo i pokušava uništiti te uspomene, to se većim žarom posavska duša bori da sve te slike, prizori, događaji, ljudi pa čak i mirisi iz djetinjstva još jednom ožive i sačuva ih se u vječnoj uspomeni.

Zbog toga i ovaj osvrt, kojega posvećujem svima onima koji, kao i ja, u svome srcu još uvijek, kao najveću dragocjenost čuvaju makar i najmanji djelić te prošlosti.