Bosanski Šamac, općina kojoj su ubili dušu

"Opština Šamac" - ekskluzivna općina srpskog naroda?

Piše: Željko Brandić

Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži općina kojoj su ubili dušu i pretvorili je u pustinju, onda tu mora biti spomenut i Bosanski Šamac. ''Opština Šamac'', koja se 1992. na zločinački način 'oslobodila' hrvatskog dijela svojeg stanovništva, je danas dio Republike Srpske, paračetničke paradržavice stvorene kulturocidom, memoricidom i genocidom nad nesrpskim narodom. Općina u kojoj je 1992. živjelo 17.000 Hrvata danas nema više ništa hrvatsko, osim grobnica u kojima su pokopani njezini nekadašnji stanovnici. Onih masovnih grobnica, za koje se zna, i pojedinačnih, o kojima se još uvijek ništa ne zna.

Travnja 1992. godine Hrvati bosanskošamačke općine prošli su kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke. Mnogi su završili u koncentracionim logorima, grozomornim mučilištima u kojima su zatočene Hrvate ubijali kao zvijeri. Oni koji su imali sreću i nisu završili u mučilištima, spas od zločinačke kame i crkvinske jame morali su potražiti preko Save.

"Opština Šamac" - ekskluzivna općina srpskog naroda

Općina Šamac danas je općina u kojoj nema mjesta za Hrvate. Od prijeratnih 17.000, danas ih je tek nekoliko stotina. Udjel stanovništva srpske nacionalnosti u ukupnom broju stanovnika danas je gotovo stopostotan (prije rata, udjel stanovništva srpske nacionalnosti bio je 41%, Hrvata je bilo 44,5%).

''Zaslužna'' za ovakvo stanje je općinska vlast. Prijašnja, predratna i ratna, poratna i sadašnja. Sve iste. I prva i druga i treća. Prva organizator, druga nastavljač i treća dovršavatelj zločinačkog plana zločinačkog režima koji je ognjem i mačem pravio Veliku Srbiju!

Poratna vlast, na čijem čelu se nalazio gajevljanin Mirko Lukić, ništa nije uradila za povratak Hrvata. Štoviše, sve je činila da im se povratak onemogući. Zastrašivanjem, prijetnjama, bacanjem bombi u dvorišta povratnika, Hrvati su držani podalje od svojih kuća.

Umjesto da grade uvjete za povratak onih koje su silom protjerali sa njihovih ognjišta, umjesto poziva da se vrate, sagradili su im brže-bolje deponiju smeća. Na kućnom pragu. Niti stotinu metara od kuća u koje bi se ti isti prognanici trebali vratiti! Deponiju, na kojoj danas među tisućama kubika svakovrsnog otpada, pa i medicinskog, caruju miševi, pacovi, zmije i ostala gamad.

Rezervat za životinje

A isti ti pacovi, zmije, miševi, istovremeno su i ekskluzivni stanovnici „Rezervata za životinje“. Koji se proteže kroz sva hrvatska sela. Uveden od općinske vlasti da bi se „naseljeno mjesto zaštitilo od pucanja lovaca“. Zaštićena su vrsta. U koju se ne smije pucati. Za razliku od povratnika. U koje se (još?) ne puca, ali ih se pljačka.

Povratničkoj obitelji iz Donjeg Hasića početkom lipnja 2011. iz garaže je ukradeno vozilo marke Passat. Novo, kupljeno tek nekoliko mjeseci ranije. Povratnici su ipak mirni. I zadovoljno šute. Sretni, jer im u garažu nije ostavljena bomba.

Starija povratnica, koja je nekako "skrpila" novac za uvođenje struje u kuću, samo sat vremena (!) nakon odlaska majstora ostala je bez kompletne električne instalacije - svi kablovi su počupani i odnešeni. Povratnica je tih sat vremena provela na groblju, obilazeći grob svog preminulog supruga.

Ali, ne nasrće se samo na povratnike. Prije godinu i pol meta razbojnika bio je i tišinski župnik fra Joso Oršolić. Iz župnog stana, u koji je provaljeno tijekom noći, odnešeno je prijenosno računalo, laptop, zajedno sa svim podatcima pohranjenim na njemu. Podatcima i dokumentima važnim za svećenikov rad na povratku prognanih i obnovi života u župi.

Valja podsjetiti, tijekom rata iz župnog ureda odnešena je kompletna župska arhiva, sve matice (rođenih, krštenih, umrlih...) vođene od 1858. godine.

Matice ni do danas nisu „pronađene“ niti vraćene. Iako najmanje jedan dužnosnik aktualne vlasti zna što se s njima zbilo i gdje se danas skrivaju!

Vo imja Oca, i Sina, i Svjataga Duha.

SIN

Savo Minić

Savo Minić

Aktualna vlast još je „srpskija“ od prethodne, Lukićeve. Drčnija i drskija. Predvodi je Savo Minić. Čovjek je koji na svaki zahtjev prognanika da mu se pomogne da se vrati na svoje kućište, ima spreman odgovor: „A tko je mene istjerao iz Dubice“!

U režiji vlasti koju on kreira i predvodi, po hrvatskim selima u općini sprovodi se akcija velikih razmjera: samo u Gornjem Hasiću kupljeno je na desetke kuća u vlasništvu Hrvata.

Ekskluzivni kupci (budućih ekskluzivnih srpskih naselja?) su, naravno, Srbi.

Otkuda u ovoj bijedi i neimaštini novac za kupovinu hrvatskih kuća? Tko kupce dotira?

To se mogu zapitati samo naivčine bez političkog iskustva, oni koji su preskočili školu o političkoj perfidiji i kurseve na temu “kako u vrijeme mira dovršiti u ratu započeto etničko čišćenje”.

Sva sredstva dobijena od međunarodne zajednice, stotine i stotine tisuća maraka namijenjenih za potporu povratku Hrvata i obnovu njihovih domova, preusmjeravaju se u srpske džepove za kupovinu kuća u vlasništvu Hrvata i na pretvaranju nekadašnjih hrvatskih sela u ekskluzivno srpska naselja!

Milijuni maraka ulažu se da bi se stanje zacementiralo. Na teritoriju općine i na hrvatskoj zemlji poslije rata izgrađena su nova naselja.

Cijela sela, naseljena isključivo srpskim življem iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine! Lugovi sa 130 kuća i oko 500 naseljenih, Zasjeka (Novo Selo II) sa stotinjak kuća i oko 450 naseljenih stanovnika - sve izgrađeno i naseljeno s ciljem da bi se Hrvatima onemogućio povratak.

Da im se (Hrvatima) pokaže tko je gazda u (hrvatskoj) kući. I za koga je planirano da to i ubuduće bude!

Nova naselja: Lugovi i Zasjeka

Nova naselja: Lugovi i Zasjeka

OTAC

Simo Zarić, zamjenik

Simo Zarić, zamjenik

Da se ništa ne bi prepustilo slučaju i da nešto u zacrtanoj strategiji ne krene u krivom smjeru, u sadašnjoj vlasti na dužnost zamjenika načelnika općine instalirana je osoba pravomoćno osuđena za ratni zločin etničkog čišćenja.

Čovjek za čijeg je mandata (i osobnog sudjelovanja u zločinu!) s teritorija bosanskošamačke općine protjerano preko pet tisuća stanovnika!

Zločinac okrvavljenih ruku, kojemu je specijalnost bila organiziranje premlaćivanja i mučenje nesrpskog stanovništva, te njihova deportacija s teritorija općine, danas upravlja sudbinama onih koje je osobno isljeđivao, premlaćivao, mučio, protjerivao!?

Umjesto da mu se zabrani obnašanje bilo kakve dužnosti, i da ga se kao kužnu osobu izolira od vanjskog svijeta, Zarića se, kao značajnog partnera, postavlja za zamjenika načelniku općine! Uzjahao Simo opet na isto mjesto na kojem je prije skoro dvadeset godina bio jedan od ključnih ''igrača'' koji su mnoge duše odvele s onu stranu postojanja! Opet je vlast. Šamac je opet pod njegovim nogama.

Usporedba: jednom pedofilu koji je ''odslužio svoje, koji je pravosnažno osuđen i izdržao zatvorsku kaznu'' povjeriti na čuvanje dijete - to može samo čovjek jednako pomračena uma.

Ili.: Tuberkuloznom dopustiti da zdravom čovjeku dahće u lice, da pije iz njegove čaše, i da mu grli i balavi dijete, normalnom je čovjeku suluda (ili u najmanju ruku nezdrava) ideja. Normalnom čovjeku. Ne i načelniku Miniću!

Dojučerašnji velikosrpski ratni ideolog i huškač, otac genocida na šamačkoj općini, preobrazio se, dakle, uz svesrdnu sinovljevu - Minićevu - pomoć, u lažnog demokratu i mirotvorca. Štoviše, dana mu je prigoda da povratnicima prosiplje svoje pseudomirotvorstvo. A što je ''mirotvorstvo'' tuberkulozno.... nebitno je. Bolest može „zakačiti“ samo povratnike. I to samo one drznike koji se usude podnijeti zahtjev za povratak. Pa se nađu licem u lice sa Simom. Koji na svaki zahtjev zadahće. Mirotvorno. U lice.

“Partnerstvo“ je to, "otac - sin" politika, koja ne mari ni za što, pa niti za haške presude. Samo se osjeća odgovornim svojim, još gorim, nalogodavcima. Unatoč presudi, Otac sjedi u općini i desna je ruka Sinu, načelniku Miniću. Otac s desna Sinu. Obojica na istom zadatku. Čuvari u ratu ostvarenog genocidnog zlodjela, i dovršavatelji istog u miru!

SVJATI DUH

Stevan Todorović-Monstrum

Stevan Todorović-Monstrum

A sve „odozgor“ nadgleda „Svjati Duh“. Poznatiji kao Stevan Todorović. Još poznatiji kao „Monstrum“. Kojega, na žalost Ocu i Sinu, prerano otpraviše s ovog svijeta. S metkom u lubanji.

Ode Stevo, ne dočekavši završnicu zajedničkog projekta. Koji se, ipak, i bez njega provodi, i privodi kraju.

(Breaking News:Posljednje vijesti „odozgor“ govore o žestokom sukobu stanovitog Steve, nekog luđaka s rupom u čelenki, s Bogom. Navodno je i gore pokrenut projekt „nebeska Srbija do nebeskog Tokija“. Agencije javljaju da je, barem zasad, Gospod u velikoj prednosti i da Ludom Stevi neće biti ni najmanje lako uzeti dijelove teritorija koje Bog smatra svojim).

Zlatna knjiga

Petnaest godina nakon rata i neukim su vidljivi rezultati ratnog projekta o etnički čistom srpskom teritoriju.

Zahvaljući politici koju provode njezine vlasti, općina Bosanski Šamac danas je ekskluzivna općina srpskog naroda, u kojoj nema mjesta za Hrvate, niti bilo koje druge druge koji ne pozdravljaju s tri prsta!

Šamačka vlast zabija zadnji čavao u lijes hrvatske prisutnosti na ovom prostoru. Za utjehu prognanim, vlast je to koja će zauvijek biti upisana u crnu knjigu nečovještva.

Ali i u onoj zlatnoj – LUCIFEROVOJ.