Bilo jednom jedno selo...

...ILI SNATRENJE HASIĆKE DUŠE

"Oj Asiću moje rodno selo što si nekad bilo ti veselo,

a sada te tuga obavila iz tebe se mladost iselila".

Piše: Josip Vučković

Hasić je nekada bilo ponosno maleno selo - bogato, lijepo, veselo! Sličilo je mnogim drugim lijepim selima u našoj malenoj Bosni. No, početkom 1992. glad za tuđim - to vječno prokletstvo ljudi, učinilo je svoje - iskidalo je u komade tu lijepu zemlju, njena sela i gradove, kao i ljude same! Posvuda je posijano je olovno sjeme i nedužnom je krvlju zaliveno. Bilo je mrtvo u samom sebi, kao što su bili i njegovi sijači: bezosjećajni, nemilosrdni i duboko nemoralni. Zato nikakvog ploda nema, niti će ga ikada biti. Sve umire i nestaje, a radosti skoro da i nema, samo je tuga i čekanje. Ta nepravda boli, opterećuje snove, izgoni suze i oduzima osmijehe prognanih, ali i onima koji se vratiše iz prognanstva svojem domu. Sada nam ti ostarjeli i napaćeni ljudi jedan za drugim odlaze polako. Utjeha im je što na posljednje putovanje kreću s mjesta na kojem su načinili prve korake, gdje su odrasli - s vlastita praga i iz avlije svoje. Sada je ostalo još samo čekanje i tiho oproštanje od onoga čega više nema - jer ništa više nije k’o što je bilo, niti kako je trebalo da bude!

Ali, tako je bilo lijepo slikavati naše Hasićane, onih prvih povratničkih godina, radost je to bila bolan! Iznosili su piće, meze… Nije meni trebalo ništa više, osim ono malo otvorena srca što su mi dali, i osmijeha - radosti koja se može osjetiti samo u neposrednom kontaktu sa njima. Svaki čovjek, ma koliki i bio gád, ima bolan u sebi barem mrvicu dobra, koja - kad joj se obrati pažnja, može uzrasti u najbolji kruh. Potrudimo se dakle, pronaći u svima nama to malo dobra što je ostalo…

Ipak, Hasić je selo koje umire. Živi zahvaljujući svojim povratnicima, kao i onima koji ga ponekad posjete. Potrebno je što više Hasićana! Oni koji su u selu, najbolje su pokazali kako se to radi, ali treba motivirati i one koji su to zaboravili. Treba puhnuti malo, te i u njima raspiriti već zgaslu žeravicu. Ima nje sigurno, samo je previše hladno uokolo.

Ovo su samo neka od snatrenja mnogih duša, u zagrljaju smrtnom uhvaćenih nedužnih ljudi: od prije rata, za vrijeme rata i poslije rata; dok je još postojala želja - kad se njegovala volja i gajila nada, pa do današnjih dana - kad je sve to na izdisaju. Nužno je postaviti pitanje: Neće li i ovo selo umrijeti valjda, kao i druga sela, koja eto, nisu imala sreću? Puno toga nedostaje! A posvuda su otvorene zamke da uhvate i ubiju sva naša pitanja i sve misli naše…

Oj Asiću!

Da, Hasić još uvijek živi! - samo nekim čudnim životom. Nekako drugačije: tiho i povučeno. Tamo u njemu postoji velika želja da on bude bolji i veći.
Nekom neobjašnjivom snagom, ljudi sređuju svoje kuće i dvorišta, nasipaju putove, ograđuju groblje, iznova podižu pokradene spomenike, uljepšavaju crkvicu svoju...

Sretni su i zadovoljni. Srce im je izvor neizrecive ljepote što izvire iz neiscrpnog vrela, koje se može naći samo na mjestu gdje su rođeni, tamo gdje su oduvijek živjeli, na mjestu gdje su korijeni duboko ukorijenjeni, na zemlji koja ih hrani i daje snagu da opstanu i da se ne daju, jer dok oni žive -živo je i njihovo selo!

Radosti je puno, ali i strah je veliki: - Šta će biti za desetak godina?
Tko će nastaviti... ?

Tko će i dalje tkati stotinama godina tkanu tkanicu, u koju je tako puno utkano?
Jer svaka nit je jedan Život, jedna Sudbina, jedna Priča koja pada u zaborav polako...
A kako da zaboravimo da smo vezani nekim samo nama znanim nitima, otkani na hasičkom tkalačkom stanu, na unikatnoj tkanini koja je trošna sada. I koja se lomi, kida, praši, nestaje...
A mi bezvoljni da je pokrpamo, operemo i sačuvamo kako bi nam bar za uspomenu ostala, za sjećanje, za naraštaje nove rasute po cijelom svijetu; da znaju odakle su potekli i koji i kakvi ljudi su im preci...
Ako mi zaboravljamo, ako se mi ne potrudimo, a tko će!?

Kada bi svi mi koji živimo još uvijek imali volje ispričati samo po jednu priču:
Koliko bi toga izašlo na vidjelo!? Kako bi naše selo opet oživjelo! Kako bi trošna tkanica zablistala opet! I svi oni ljudi kojih ima i kojih nema više, običaji, zgode i nezgode...

I još uvijek odzvanjaju riječi pjesme koju otpjevaše Manda Mikić
i druge naše žene:

"Oj Asiću moje rodno selo što si nekad bilo ti veselo,
a sada te tuga obavila iz tebe se mladost iselila.
Nema cura, djece ni momaka, samo po koji djedica i baka...
...tamo gdje se stari ne vraćaju, tu sinovi domove prodaju...
...ala će se gorko pokajati tko god neće kući da se vrati...
Oj Asiću volila te ne bi da se nisam rodila u tebi...
Oj Asiću selo moje milo bit ćeš ljepše nego što si bilo...."

Neka ponovo oživi bar mali dio onoga što je bilo... kao znak da imamo volje za jedan novi početak, kao uvod za sve ono što će biti...?

Djed i Stari Prag

Cijelo tijelo mu je napeto i u grču, sva osjetila se naprežu silno da bi suzbila nepodnošljivi nemir. Uzalud im napor, ne mogu odagnati teške misli. Drhtao je od silnog uzbuđenja, disao je ubrzano. Pred očima mu nagorjela kuća stoji: izgorjeli prozori i ulazna vrata, krhotine stakla na podu, po zidovima ispucali malter, iz raspucale monte željezne šipke zjape. Posvuda je miris paljevine i čađavi tragovi dima. Stajao je kao kip od kamena u kojemu se samo srce silno treslo, činilo se da će pući. Duboki udisaj pa izdisaj, a onda opet uzdah, i sve tako, kao da ga guši neka nevidljiva ruka. Tjeskoba nikako da se stiša, nikako da postane lakše duši od tereta nesnošljivog. Ništa mu pomagalo nije. Oči su gledale u nevjerici. Poželio je da nema oči, da ništa ne vidi, jedino bi tako bilo lakše…

Upravo je, nakon dugog čekanja, trebao doći svojoj kući. Već godinama, u mislima je lutao dvorištem ovim, obilazio njive i šumu, posjećivao groblje. I tko zna što je sve još planirao, zamišljao... A sada, gledajući ovo zlodjelo, poput svjetlice što sine iz olujna neba, svakojake misli tutnje mu glavom. Vidi kako gone Antešu kroz selo, prisiljavaju ga da viče, psuje... naviru i sjećanja iz šume! A bilo je nezamislivo otići u šumu, ostaviti imanje, stoku, traktor. Ta i njive su bile tek zasijane! Nije poklek'o ni pred prvim granatama. Niti kada su skoro svi otišli iz sela. Ostao je i čekao: - sve dok nisu došli da hapse ljude! A kada su našli Antešu, tek tada se i on skrio. Trajalo je to samo tren, a ni sam ne zna otkuda mu sad i to dođe...

I dalje je zurio u nagorjelu kuću. U toj sad već dobrano uništenoj kući, još su jučer boravili ljudi. Bila je to izbjeglička familija koja je u ovom ludom ratu, silom prilika kažu, poput mnogih drugih ljudi našla svoj novi dom. Ostali su u njemu i više od osam godina. U toj kući je za to vrijeme rođeno troje njihove djece. Djed je dobio dozvolu za povratak i oni su morali otići...

Još istog dana, samo što je mrak pao, umjesto svjetlosti obične, unutrašnjost kuće je obasjala vatra, podmukla i opasna, koja ne samo da guta i uništava materijalna dobra, nego ubija i mnogo više: - pravdu i nadu u povratak na svoje! Podmetnuta je iz mržnje i sljepog revolta - u hodniku ispred ulaznih vrata, na tavanu, i u svakoj sobi. Ne, nisu to učinili njeni dojučerašnji stanari. Već neki pijani, mržnjom i neznanjem zadojeni ’nazovijunaci’ - podgovorili su manju djecu… Mislili su krađom i otimačinom ostati u tuđem selu. Joj, žalosti!

Djed sve misli da oči daju krivu sliku - ne vjeruj onome što vidi!
Ma, je li to moguće, je li moguće? Kao da želi vidjeti nemoguće: - ta, još jučer je znao gdje će večeras leći, gdje postaviti stol i stolice, čime će zastrti prozore…..
Usta su poluotvorena, podrhtava i brada, ne može prozboriti ni glasa; cijelo je tijelo u velikoj borbi, svo se trese, kao da u sebi zbori, jauče, vrišti a nema glasa… Niko to razumjeti nije mog’o - ni on sam obasniti nije znao.
I opet mu dođe Anteša pred oči - dobro je izudaran i kaže: Bježite, kada su ovo uradili meni, koji sam im valj'o, šta li će tek biti sa vama?

I više nije znao jel' to još uvijek rat traje? - nije li već završio valjda? zbunjen je bio...
I pogled mu je skrenio ulijevo, samo par metara dalje u stranu. A tamo, u istom dvoristu, također je nijemo svojim otvorenim ranama, prazninom srušenih zidova svojih drhtala i Kuća Stara.

Njeno je rušenje počelo od pozadi, da se ne vidi sa ceste. Samo uporniji pogled mogao je otkriti da nešto nije u redu. Bila je to posebna kuća: Napravljena 1930, upravo one godine kada se i djed rodio. Imala je sat na dumenu koji je gledao na cestu, na Raskršće, i prelijepi trijem sa okruglim stubovima koji su bili spojeni lukovima. U njoj su nekada, dok još nije bilo seoskog doma, znali biti održavani izbori. Imala je jednu veliku spavaću sobu u kojoj je moglo biti i do osam kreveta. Svi smo tu spavali. Babe Mande krevet je bio u desnom ćošku, imao sam šest godina ili sedam, a još uvijek sam kod nje spav’o. Neki kažu da je rušenje počela srpska vojska, a nastavio je onaj kome je ona bila tu blizu, pri ruci; vrijeme je bilo teško pa je prodavao ciglu… barem tako kažu…

Djed je uvijek želio kući, i nikada ni u snu nije mogao usanjati da se neće vratiti. Kada i kako, ipak nije znao reći. Uvijek je govorio: "još malo" ili "već na godinu"! Obećavali su im baš kao i nama ti "vražji krojači"... I ponadali se ljudi, i Srbi i Hrvati, živjeti u tuđem, tuđi kruh jesti, otimati… A sada, kada je sve bilo gotovo, čim su oni otišli, desilo se eto… Zapalili ljudi, - šta ćeš!?

Čuo sam da poslije danima nije mogao doći k sebi. Nije mogao ni jesti. Svi oni snovi koje je godinama sanj’o pali su u vodu. Srušio se njegov svijet u beznađu. Srećom nije potrajalo dugo. Pričao je poslije da je 1992. skrivajući se mjesecima u šumi, a zatim u neizvjesnosti podruma šamačkog Sup-a, doživio svašta: gladan i žedan, udaran… Satima su znali stojati u stavu mirno po danu, jer je neka budala naredila tako, u protivnom bi ih opet nastavili tući… Jadni stari i napaćeni ljudi! Pjevali su srpske pjesme i ’Očenaš’ njihov na pamet su znali… a noću su bili u vječitom strahu: Tko li će im u ćeliju ući, čime i kako će tući: nogama u bubrege, glavu… kundak, šaka, metalna šipka, od struje kablo... Jednom je prilikom na ’specijalnom tretmanu’, dobio jak udarac u stomak, pritisak je bio i odviše golem, te je popustilo, od pozadi, čulo se dobro… I na njegovu sreću stoka je prestala tući, sprdali su se samo, gurnuli su ga u zatvoreničku sobu, među ostale, keslajući se k’o ludi, rekli su: Evo vam vašeg p..... !
I još uvijek djed često zna reći: “Čovjek je, ma kaki ćuko, šta sve podnijeti može, čudo je to jedno!“ Ali ima tu i nešto dobra. Naime, prije rata često ga je jako boljela glava, mučila ga migrena, a onda nakon jednog snažnog udarca, nikad ga više nije zaboljela glava, pa niti dan danas. Čudo jedno!

A nikada mu ovako teško nije bilo - kao sada: sav klonuo, ništavan i malen, i dalje gleda u nagorjelu kuću. Sve ono što je doživio prije nije bilo ništa spram ovog. Sada je ubijena ona koja nikada nije zamirala, ona koja je dugo čekala i sa sigurnošću znala: Nada! I kako sada!? U glavi košmar, prolaze svakojake misli. Ko u filmu vrte se slike, velikom brzinom. Prizori mučni i pitanja, pitanja... Hapšenja, mučenja, silovanja, ubijanja…

Kako je jadna ta sila koja svoj gnjev iskaljuje na starcima i nevinima! Ljudi iz kuća uzeti, bez najbližih svojih, ni krivi, niti dužni, u strahu, otrgnuti od života na koji su bili navikli. Lome im ruke, vade zube… Kako je samo uživala stoka, izrodi ljudskog roda! ‚Gospoda srpski vojnici’, u oči im se nije smjelo pogledati, pognuta glava i pogled dolje, ubijeno je bilo i svako ljudsko dostojanstvo - i životinje su bile vrijednije i bolje. Srbi ili Hrvati, ustaše ili četnici, partizani, vojska ova ili ond… Ne, nisu to radili oni, radila je to zvijer u čovjeku - oni koji su dozvolili mržnji da ubije ljudskost u njima. Pravi Srbi i Hrvati su časni i pošteni! Jedan zločin rađa drugi, i krug zla se širi, na kratko zastane i opet se pojavi, još žešći, još jači… Kako je onaj mirni i povučeni Žvaka od prije rata odjednom mogao postati takav? I Šole, kao i drugi, i mnogi od Hrvata??? Što im je davalo snage da udaraju nemoćne ljude, gladne i žedne, polumrtve, komšije/susjede, poznanike? Da li je to osveta? Ne, ne bi se moglo reći! Prije da je njihova glupost i neznanje! Politika, propaganda i posijano zlo sjeme! Tko to još ima čiste ruke!? Naoružaju se dobro i sačekaju trenutak, te udare na brata, samo zato što je druge vjere, što drugačije misli, a razlike nema - svi izgledamo isti! I onda ponovo pričamo o ljudskim pravima, o slobodi, jednakosti, toleranciji, miru i bratstvu... Hoćemo li opet pričati godinama a onda sve pokvariti preko noći? I zar možemo više jedni drugima vjerovati? Ma i da svim srcem to želimo - teško je brate! A moramo živjeti skupa! Kakve li tragedije!

Na pamet mu dođe i Mile! Koji Mile? Onaj Mile što 'kajmači' pare - pa i za najmanju uslugu na koju povratnik ima pravo! A, da, on je bio u rovu, život je stavio na kocku! - Pa znaš kako je, ne može to tako! -cjepidlači: kad bi se nešto dalo, malo podmazalo...?
Sve su uzeli i još nije dosta! I stvari iz kuće, i hrastove, traktor, plugove, tanjirače, sijačicu, krave, svinje ... uništili su slike (uspomene), dokumente... Ta, dosta je bilo pljačke!

I čekao je djed još jednu zimu da prođe, i sa prvim proljetnim vjetrićem što topio je snijeg na zemlji, čisteći tako tragove svih onih dana - vratio se kući...
Nikakvih tragova nije ni bilo, sve: prazno, zaraslo, zapušteno....
Da, vratio se kući! Nije bio prvi u selu, bio je tu i hrabri Vinko, te Ambra i još neki.

Proljeće

I eto, stiglo je opet proljeće!
Četrnaesto po redu od onog dana kada je nastupila velika promjena.
Padala je kalendarski u iste dane, kao onda kada je vrijeme bilo stalo.
Uzeo sam odmor i dugo putovao. Ugledavsi kuću i avliju, još s puta, primjetio sam da je Sat na dumenu kojeg više nema počeo da kuca, barem za me…

Opustošeno dvorište je oživjelo, opet! Opljačkana se kuća napunila, opet!
Sve je nekako živnulo, iskočilo iz jednolične svakodnevnice, pokrenulo se, prkoseći vremenu i svemu u njemu. A sve to djedovom zaslugom! Bio je vrijedan zadnjih godina, kao nikada prije u životu. Na mjestu gdje je nekada bila Stara Kuća, ostao je i dalje da leži samo njezin istrošeni Stari Prag, kao nijemi svjedok vremena koje je zauvijek otišlo, utopivši se u dubinu beskraja nama tako nepojmljivog.
I još uvijek je tamo! Neprestano priča priče, treba samo pokraj njega sjesti ili leći, i ništa više, sve ostalo dolazi samo. Velika avlija je ponovo dobila ogradu, kapiju i kapijicu, trava je ozelenila cijelu površinu, zasađene su nove voćke, drvoredi cijeli. A i ’gorjela’ kuća je dobila novo ruvo (ruho) - lijepu fasadu u žutoj boji, koja je tako sjetno podsjećala na srušenu Kuću Staru.

I tako je za njega život ponovo nastavio teći. Dobio je neočekivano puno snage i volje. Ta dobro je znao, da: - kao kod kuće svoje, nigdje ne može ni biti bolje!

I čudnom simbolikom nekom:
Djed, ta kvrga stara,
eno ga, još živa i zdrava;
poput onog istrošenog Starog Praga - još žilava,
slomiti se ne da! Prkosi i tajnu nosi:
čista savjest i duh vedar,
ipak pobijediti se ne da!
Mlad je i veseo, čio,
život mu je još uvijek
i te kako mio!

Epilog

Srećom, uvijek bude i onih koje savjest boli. Prije nekoliko godina sretnem bivšeg radnog kolegu u Šamcu. Pružamo si ruke, i pri tom mi veli: - Znaš što, moram ti nešto reći, ali nemoj se naljutit. -Ma, neću, velim mu -samo ti reci! - Znaj da bi mi bilo puno lakše, da ste vi uradili nama to što smo mi uradili vama, da ste vi nas istjerali umjesto mi vas… Velika je to stvar i hvala mu na iskrenosti i priznanju! Svaki zločin treba da se prizna na bilo čijoj strani, svaki zločinac svoje djelo treba da kaže javno, da svoje žrtve nađe i za oproštaj ih moli. Samo tako imat ćemo nadu za bolje sutra i za novo pokoljenje, za njihovo i za naše dijete…

U svakom narodu ima zlih i dobrih ljudi, na nama je da opraštamo, a ne da sudimo, jer ima tko će suditi… Svakome lošem čovjeku je dosta njegove sramote, a blago onome kojem je savjest čista, jer ima mir i radost! I takvome ništa više i ne treba, jer s tim je dobio sve! Zato čuvajte srce svoje od mržnje - otrova koji može ubiti na najbolniji način…

Hasić je naša moralna obaveza. Naši korijeni su u njemu. Naši tragovi su još uvijek tamo. Naša sjećanja, mada blijede polako, snažna su još uvijek i žive! Nigdje nije bilo ljepše nego tamo: nigdje takav spektar ljudskih karaktera, fenomenalnih individua, društvenih veza i međuljudskih odnosa. Tamo je toplo SRCE koje grije i privlači kao magnet; pa da i ništa tamo nema više - ima sunce, avlija, trava! I kada čovjek legne, onako na leđa, s pogledom prema bijelim gromadama oblaka koje plove plavetnilom neba, a blagi povjetarac donese miris pokošenog sijena ili miris štale i obližnjeg tora - tu na rodnoj grudi koja je tvoja, na mjestu gdje su nastajale generacije i nestajale, tu gdje se pisao genetski kod od živih ljudi - tu i samo tu, možes čuti njihove glasove, vidjeti ih kako obavljaju svakodnevne poslove.

Podignem li glavu, vidim pokojnu babu Ružu, stoji na kućnom pragu, čujem njen blagi prekoravajući starački glas koji se gubi u nesnošljivoj dječjoj graji - igra se nogometna utakmica u Rusovoj avliji, akteri su djeca iz cijelog komšiluka.... Odem li malo dublje u prošlost, u tom istom dvorištu, čujem kako se ruše keglići na Rusovoj kuglani… Sve se tu nekako prelama, prožimlje i slika za slikom nailaze  redom, a svaka slijedeća ljepša je i živopisnija od bivše.

I pored sve te galame, cike i vriske - ne, nigdje nema većeg spokoja i odmornijeg odmora!

Sav taj lanac od ljudi samo što nije prsnuo, karika koja želi nastaviti vezu nema materijala, poput končića je tanka!  Osvježimo je i ojačajmo! Ako ne živim ljudima, onda našim djelima barem, mogućnosti su velike, doprinesimo! Dajmo voljom i našim umom, njegova je moć strahovito jaka i može napraviti čudo, ako želimo samo, i ako smo složni...

J.V.