Bezdan mraka pobijedio je svjetlo...

...ali, naša, naša hasićka, tišinska, novoselska... svijeća gori i ugasnuti neće, usprkos, uz prkos i unatoč svima i svemu.

22 godine od pokolja u Crkvini: 7.5.1992. - 7.5.2014.

Piše: Željko Brandić

Općina Bosanski Šamac je po popisu stanovništva iz 1991. brojala ukupno 32.960 stanovnika, od čega su 14.731 (44,69%) Hrvata; 13.628 (41,34%) Srba; 2.233 (6,77%) Muslimana (Bošnjaka); 1.755 (5,32%) Jugoslovena i 613 (1,85%) Ostalih.

Na prvim demokratskim izborima u bivšoj Jugoslaviji pobjedu u ovoj općini sa većinskim hrvatskim stanovništvom odnio je HDZ BiH (Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine). U mjesecima nakon izbora srpski nacionalisti, gubitnici na izborima, su se svim silama trudili narušiti dotad relativno dobre odnose između Srba i Hrvata. Cilj je bio vlastitom narodu nametnuti osjećaj da su ugroženi od „genocidnih“ Hrvata. U tome su i uspijevali. Lažima i manipulacijama uspjeli su zavesti vlastiti narod. Ako tada i nije bilo jasno kamo to ide, sve je postalo jasnije 17. travnja 1992., kada je srpski narod gurnut u jedan bezumni, osvajački, zločinački, agresorski rat.

Paravojne srpske oružane formacije su oružanim putem preuzele vlast u gradu 17. travnja 1992. Naoružani Srbi zauzeli su položaje po cijelom gradu, sa vojnicima i snajperistima na krovovima glavnih zgrada, srpsku zastavu su postavili na zgrade Općine i SUP-a, a na prilaznim putevima kontrolne punktove, na kojima je vršena kontrola ulaska i izlaska iz grada.

Odmah po zauzimanju grada mnogi civili nesrpske nacionalnosti su uhićeni i zatvoreni u prostorije Stanice javne bezbjednosti u Šamcu. Period od 17. travnja nadalje bio je period potpune blokade, ograničenog kretanja za Hrvate i Bošnjake. Sa preuzimanjem vlasti uveden je policijski sat, Hrvatima i Muslimanima zabranjeno je kretanje i „grupisanje tri i više Muslimana ili Hrvata na javnim mjestima“. Istovremeno je Hrvatima u okolnim selima upućen ultimatum o prikupljanju i predaji naoružanja.

Napad na hrvatska sela započeo je 19. travnja 1992. godine oko 13,00 sati, kada je iz artiljerijskog naoružanja granatirano selo Hrvatska Tišina, a zatim i Gornji Hasić i Donji Hasić.

Logori

Odmah po početku agresije organizirano su iz sela odvođeni Hrvati u već pripremljene i unaprijed planirane logore. Muškarce su odveli u logore osnovane u gradu Bosanski Šamac (skladište bivšeg štaba TO, zgrada SUP-a, zgrada osnovne škole, zgrada srednjoškolskog centra), te u razne objekte u blizoj ili daljnjoj okolici grada (skladište poljoprivredne zadruge u selu Gornja Crkvina, objekt u selu Obudovcu, u dvorištu tamošnje pravoslavne crkve...). Žene i djecu su odveli u logor Zasavica.

Logor "Magacin" u Gornjoj Crkvini

Jedan od logora u Bosanskom Šamcu

Jedan od logora u Bosanskom Šamcu

Kroz te logore prošlo je više od 1000 „neispravnih“. Neki su tamo proveli par dana, neki više mjeseci, a mnogima se u tom logoru gubi svaki trag.

Po dovođenju u logor lokalni Srbi su, ispred žena i djece tukli muškarce rukama i nogama, cijevima, šipkama, lancima motkama, kundacima.. hodali po logoru držeći u jednoj ruci nož. Postrojavali bi civile u redove, a nakon toga pokazivali bi određene ljude koje bi onda "arkanovci" i "šešeljevci" odvodili, nakon toga nikada više nisu viđeni. Svaki dan provođeno je ispitivanje zarobljenika, tijekom kojega su zarobljenike tukli, vrijeđali i zlostavljali na sve načine. Oduzimane su im vrijedne osobne stvari, novac i nakit. Premlaćivanja su bila svakodnevna. Zarobljenici su morali stajati uza zid s raširenim rukama i nogama dok su ih srpski vojnici tukli metalnim šipkama i kundacima. Ubijanja, premlaćivanja do smrti, izgladnjivanja, svakovrsna tjelesna i psihička mučenja, koja zdravi ljudski um teško može i zamisliti, bila su stravična svakodnevica.

Masovna ubojstva

Ubojstva i drugi oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava na području općine Bosanski Šamac trajala su kontinuirano u periodu 1992-1995, a najmasovnija ubojstva izvršena su 19.4. i 7.5.1992. kada je ubijeno 27 civila.

Prvi veliki zločin dogodio se 19.4.1992. godine, kada je u prognaničkoj koloni koja se kretala putem kroz Novo Selo ubijeno deset civila.

Novo Selo, 19. travnja 1992.

Bestijalnost i krvoločnost zlikovaca natjerali su hrvatski narod na uzmicanje, pa se krenulo u izbjeglištvo. Velika kolona izbjeglica krenula je kroz Hrvatsku Tišinu i Novo Selo u pravcu Grebnica i Domaljevca. Narod je bježao ostavljajući sve, bježao glavom bez obzira kako bi se spasio od zla. I onda se dogodio zločin, jedan od najvećih i najtežih koje su zlikovci počinili. Put kroz Novo Selo bio je pod neprestanom paljbom zlikovaca, koji nisu gledali ni spol, ni dob nesretnika koji im se našao na putu. Pucalo se na sve što se kretalo. Krvavi pir koji je toga dana izvođen rezultirao je ubojstvom više hrvatskih civila.

Na putu kroz Novo Selo ubijeni su: Pero Galić iz Hrvatske Tišine, Franjo Karalić iz Hrvatske Tišine, Mila Petričević iz Hrvatske Tišine, Niko Petričević iz Hrvatske Tišine, Pero Petričević iz Hrvatske Tišine, Ivo Samardžić iz Novog Sela, Marijan Stažić iz Hrvatske Tišine, Ivo Tomić iz Hrvatske Tišine, Pero Tomić iz Hrvatske Tišine i Niko Tomić iz Hrvatske Tišine.

Gornja Crkvina, 7. svibnja 1992.

Drugi, još strašniji i okrutniji zločin dogodio se 7.5.1992., kada je u skladištu poljoprivredne zadruge u selu Gornja Crkvina ubijeno 16 civila. Ubijanje je počelo oko 21 sat i trajalo je do kasno poslije ponoći.

Te noći na najokrutniji način ubijeni su: Ivan Agatić iz Tursinovca, Jozo Antunović iz Gornjeg Hasića, Džemal Balić iz sela Šije - Tešanj, Luka Blažanović „Kivi“ iz Donjeg Hasića, Niko Brandić „Nita“ iz Donjeg Hasića, Miro Ćorković iz sela Micije - Bosanska Gradiška, Luka Gregurević iz Domaljevca, Husein Hermić iz sela Hermići - Kozarac, Sead Hurtić iz Bosanskog Šamca, Izet Kahrimanović iz sela Mala Brjesnica - Doboj, Franjo Mandić iz Lončara - Tešanj, Ilija Matić iz Domaljevca, Nezir Nadžak iz Žepča, Josip Oršolić iz Domaljevca, Selim Purak iz Željeznog Polja – Žepče, Ivan Tuzlak iz Grebnica.

Tijela ubijenih su pokopana u masovnu grobnicu i otkrivena su tek nekoliko godina kasnije. Nakon počinjenog zločina, svih 16 ubijenih zločinci su ubacili u jedan kamion pokriven ceradom i otišli. Od tada pa sve do 6.12.2008. kada je otkrivena masovna grobnica u Crkvini, ubijenima se gubi svaki trag.

Pojedinačna ubojstva

Pored masovnih, kontinuirano su vršena i pojedinačna ubojstva. Zločinci su se obračunavali s Hrvatima, nemoćnim i nenaoružanim civilima na najstrašnije moguće načine. Ubijanja su vršena svugdje i na svakom mjestu. Ubijali su granatama, puščanim mecima, pogubljivali u dvorištima obiteljskih kuća. Već prvog dana u Bosanskom Šamcu na okrutan je način ubijen Ilija Vučković iz Gornjeg Hasića. Dva dana poslije, 19.4.1992. u Hrvatskoj Tišini, tijekom granatiranja sela u dvorištu vlastite kuće ubijen je Mato Karalić. Ljudi su likvidirani i u svojim domovima (Kata i Mijo Lubina, majka i sin, Donji Hasić 26.4.1992.) ili su živi spaljeni u svojim kućama (Joso Nedić, Novo Selo 19.4.1992.).

I nakon svih ovih stravičnih zločina, nastavilo se sa ubojstvima.

Bosna kod Pruda 1992. godine

Bosna kod Pruda 1992. godine

Dana 24.5.1992. godine, u zgradi TO-a (skladištu bivšeg „Štaba teritorijalne odbrane“), nakon stravičnog mučenja ubijen je Anto Brandić, zvani Dikan iz Donjeg Hasića. Njegovo izmasakrirano tijelo bačeno je u rijeku Savu.

Dana 1.6.1992. u logoru u Pelagićevu ubijen je Pejić Marijan iz Gornjeg Hasića. Za njegov grob se ni danas ne zna.

Dana 7.6.1992. godine, u logoru Srednjoškolski centar, na zvjerski način ubijeni su Marko Ević iz Donjeg Hasića i Bartol Kljajić iz Gornjeg Hasića.

Pojedini Hasićani uspjeli su pobjeći u slobodu okolnih šuma gdje su mjesecima gladovali skrivajući se od sigurne smrti. Neki od njih su se, nakon 90 dana gladovanja bez hrane, vode i života u smrtnome strahu, predali „novoj vlasti“.

Jedan od tih koji su se predali je Anto Brandić- Anteša. Početkom srpnja 1992., nakon mjeseci provedenih u okolnim šumama, Anteša se prijavio „novoj vlasti“, koja ga je odmah, bez ikakvog suđenja, sprovela u jedan od logora-mučilišta, zgradu SUP-a. Ubijen je 29.7.1992. godine, nakon stravičnog mučenja. Drvenom palicom udaran je po glavi i ostalim dijelovima tijela, sve dok nije preminuo. Nakon brojnih udaraca Anti je puknula glava razdvojivši se na dva dijela, a iz zadnjeg dijela iscurio je mozak. Nakon toga bačen je u kamion i odvežen, a za njegov grob se ni danas ne zna.

Sve ove žrtve, kao i žrtve drugih nebrojenih srpskih zločina u općini, još nisu dočekale pravosudnu pravdu. Vodeći planeri i izvršitelji svih tih surovih zločina još uvijek nisu kažnjeni!

Uništavanje imovine

Istovremeno sa agresijom na hrvatska sela, otpočinje i pljačka i devastacija hrvatske imovine. Krvi i pljačke žedni "junačine" - nadahnuti velikosrpskom politikom - "oslobodiše" hrvatska sela od hrvatskog naroda, hrvatske kuće od hrvatske imovine, te tako spasiše "ugroženi" srpski narod od novog "genocida". Put do "oslobođenja" bio je težak: kada su pljačkali hrvatske kuće i tražili oružje, pronašli su uglavnom kuhinjske noževe. Naravno i zlato i druge dragocjenosti.

„Ojačani“ pronađenom količinom zlata, novca i drugih dragocjenosti, 19. travnja 1992, „junačine“ su krenule kroz Novo Selo tenkovima, ispaljivajući granate na kuće...

Ovaj zločinački čin ostavio je iza sebe pustoš i ruševine kao nikad u povijesti Novog Sela. Od 238 hrvatskih kuća 233 ih je razrušeno, samo 5 je ostalo čitavih. Selo je pretvoreno u zgarište. Zločinci su trajno uništili ovo nekad prelijepo selo i od njega načinili avetinju u urbanom, i svakom drugom pogledu.

Niti za ovaj zastrašujući zločin još nitko nije odgovarao. Oni koji danas vlast imaju, koji su plaćeni da počinitelje otkriju, zločin kazne... – šute. Šute i ne čine ništa.

"Ovdje se uživa" (?!) - Novo Selo 2014. godine

"Ovdje se uživa" (?!) - Novo Selo 2014. godine

Zašto... (Pitanja bez odgovora i odgovornosti)

Zašto se više ne sjeća te svjesne okrutnosti, zašto se ne osvrće na grozote tog čina zla, masovnog ubojstva nevinih? Tko je prozrokovao svu tu bol i patnju? Tko je izdao zapovijed za likvidacije? Tko su likvidatori? Što se događa s počiniteljima tog gnjusnog djela? Zašto se šuti o ljudima koji su uzeli sebi pravo da ubiju drugoga čovjeka? Zašto ih se štiti? Zašto se ne prizna da je pobijedila nečovječnost, da je napravljen jedan od najtežih zločina u povijesti ovih prostora?

Zašto se ni dandanas još nitko iz vlasti niti jednom riječju nije ispričao za progone i stradanja? Zašto još nikad nitko ni jednom riječju nije pozvao protjerane ljude da se vrate svojim kućama? Zašto se ne kreće s obnovom uništene imovine? Zašto se ne poštuje osnovno ljudsko i humano pravo, pravo na život u vlastitom domu, život dostojan čovjeka?

Zašto su hrvatska sela sravnjena sa zemljom, stanovnici poubijani, raseljeni, imovina im opljačkana? Zašto nitko od potjeranih do danas nije ostvario naknadu za opljačkanu i uništenu imovinu?... I koliko takvih užasnih ZAŠTO?

Što reći kada nedaleko od mjesta gdje su bili koncentracijski logori, tristotinjak metara dalje, u samom centru Bosanskog Šamca, nikne spomenik u slavu onih koji su ubijali a ne u slavu onih koji su ubijeni kao nedužni?!

Osveta

Bezdan mraka pobijedio je svjetlo. Mrak je. Tmina. Ali, naša, naša hasićka, tišinska, novoselska... svijeća gori i ugasnuti neće, usprkos, uz prkos i unatoč svima i svemu.

Dragi Hasićani, Tišinjani, Novoselci! Tu, u našem srcu, započnimo naše hodočašće prema Uskrsu ovog našeg jadnog, izranjavanog, napaćenog, krvlju našom natopljenom, jednog i jedinog Zavičaja. Započnimo naše hodočašće prema Uskrsu našeg Hasića, Novog Sela, Hrvatske Tišine...

Neka nam osveta za svo ovo zlo i sve ove zločine bude – ljubav! Ljubav prema izranjavanom, napaćenom, krvlju našom natopljenom, jednom i jedinom Zavičaju!