Naslovnica » Život » Posavina u tišini
Nekima će se postavljeno pitanje, možda, činiti besmislenim, neki će ga ocijeniti iritantnim i provokativnim, neke će možda i potaknuti na razmišljanje, ali ovo je svakako pitanje koje zaslužuje razmatranje, i koje traži odgovor.
Otišli smo. Otišli smo daleko, predaleko. Ne vidimo više zavičaj u kojem smo odrastali, onaj komad zemlje, onu kuću, dom, taj mali i dragi kutić u kojem smo mogli uzdahnuti, plakati, kriknuti...
Godinama nisu mogli do svojih kuća i svoje imovine. A onda je došao i taj dan...
Dvadeset godina nakon rata opustjelom i opustošenom Posavinom ponovo glasno odjekuju one iste trublje za koje se mislilo da ih se više nikada čuti neće. Trublje mržnje i zla. Proljeća 1992. zatrubile su na progone, zatvaranja, ubijanja. Dvadeset i pet godina kasnije ponovo isti zvuci. Trublje stare, zvuci isti, samo su trubači novi. Troglava, troprsta aždaja, ojačana još jednim, četvrtim prstom, ponovo se budi.
Povratak prognanih Novoselaca u njihovo razrušeno selo dogodio se 22. veljače 1998. godine, šest godina nakon rata. Uz pratnju SFORA (međunarodne policije) i pod jakim mjerama osiguranja, oni najhrabriji došli su u svoj razrušeni posavski kraj, u svoje Novo Selo... Pogledajte jezive snimke Novog Sela iz 1998. godine, stravične scene sela duhova, razrušenih kuća, ugašenog života...
Hasići anno Domini 2016., dva i pol desetljeća nakon protjerivanja, paleži, pljačke, mučenja, zatvaranja, silovanja, ubijanja. Dokaz da se zločin isplatio...
Hrvatska Tišina koja je nekad bila puna osmijeha i radosti, već je godinama selo u kojem atmosfera odgovara njezinu imenu.
Što ima Đinđić sa Kućom mira, sa Hasićanima, Tišinjanima, Novoselcima?! Glasa mu se, kad je trebalo, nije čulo!
Kakav je odnos nas Hasićana prema našoj baštini, kulturi i našoj tradiciji u kojoj smo odrasli te odnos prema našim precima i obilježjima koja nas neraskidivo vežu za prostor i običaje naše mladosti?
I ono malo što nas ima u Hasiću, posvađano je međusobno. Jedni šumom, drugi drumom! Je li moguće da smo toliko poblesavili?! Ljudi, radi se o opstojnosti jednog sela i jednog naroda, o nama samima!
Tko će nositi svjedočanstva ako svi odemo? Tko će zapaliti svijeću za 50 godina za sve žrtve Hasića, Tišine, Novog sela i svakog drugog hrvatskog mjesta? Tko će, ako ne mi?!
Šutimo kao ovce koje se vodi na klanje! Naš glas se ne čuje ni približno kao kreket žaba u Žendragu u Hrvatskoj Tišini. Ne čuje se naš glas na sve što se događa u našim selima, u Hrvatskoj Tišini, u Posavini.... Kao da smo narod gluhonijemih.
Fatima, žena čija je ljudskost ostavila velik pečat na papu Franju prilikom posjeta Sarajevu
„Zahvalan sam Bogu posebno za ovaj 'višak' života nakon logora. Osobito sam zahvalan Gospodinu što me nijednog trenutka nije zahvatila mržnja prema mojim mučiteljima"...
Dana 13. travnja 1998. godine prognani Hrvati bosanskošamačke općine, 460 njih, prvi su put nakon šest godina okupacije, uz pratnju predstavnika međunarodne policije (SFOR-a) i srbijanske mjesne policije posjetili svoja sela i obišli svoja groblja.
...ali, naša, naša hasićka, tišinska, novoselska... svijeća gori i ugasnuti neće, usprkos, uz prkos i unatoč svima i svemu.
Istina o progonstvu u kojem još uvijek živimo, istina o agresiji na naša sela, naše domove i zavičaj, istina o našem stradanju, mora izaći na vidjelo!
Još uvijek vlada velika opstrukcija i nitko nema prave volje da ljudima pomogne. Načelnik općine Šamac do sada se ni jednom riječju nije udostojao ispričati ljudima koji su protjerani i javno ih pozvati na povratak, suživot i izgradnju Hrvatske Tišine.
Devet godina vrištim, vičem i pokušavam dokazati kako je baština nešto što nas veže cijeloga života, kako je ognjište najsvetije mjesto na svijetu, kako je ovo naša zemlja, natopljena našim znojem i našom krvlju. Ne čuje me skoro nitko, a zašto?
Da, Hasić još uvijek živi! - samo nekim čudnim životom. Nekako drugačije: tiho i povučeno. Tamo u njemu postoji velika želja da on bude bolji i veći. Nekom neobjašnjivom snagom, ljudi sređuju svoje kuće i dvorišta...
U spomen na branitelje Gornjeg i Donjeg Hasića, Hrvatske Tišine i Novog Sela, koji su svoje živote izgubili krajem Drugog svjetskog rata, u krvavim događanjima na Uskrs 1945. godine.
Nažalost, ni 20 godina od stradanja u Hrvatskoj Tišini, Gornjem ili Donjem Hasiću ne postoji trajno zajedničko spomen obilježje. Od kamena, postojano, koje će zauvijek pokazivati našu zahvalnost njima.
U Hasiću protuhrvatskoj politici pojedinaca suprostavit će se grupa nacionalno formiranih Hrvata, što će biti dovoljno za veliki sudski proces i zatvaranje Pere Katića, zvanog "Peričak" i Mate Katića, zvanog "Matija". Pero Katić uhićen je 6. srpnja 1976. godine. U rano jutro desetak kola milicije i agenata SDB blokiralo je njegovu kuću. Istovremeno stotinjak drugih "bezbjednjaka" hapsilo je po Hasiću uzduž i poprijeko.
Prodali smo se za komad nečega što nije naše. Povjerovali smo nekim puzajućim šušama koji nam živo srce, zavičaj, iščupaše iz grudi i tako osakaćene odvedoše u svijet, u "obećane zemlje", da tamo živimo bez moralnih vrijednosti, u prividnom sjaju a zapravo bijedi.
Posavska prostranstva su sada dio tuđeg plavetnila. Na njima raste neka druga trava, posavskoj zemlji strana. Po njima trče neka druga djeca, jučer rođena, neki drugi ljudi jučer pridošli.
Petnaest godina nakon rata i neukim su vidljivi rezultati ratnog projekta o etnički čistom srpskom teritoriju. Zahvaljući politici koju provode njezine vlasti, općina Bosanski Šamac danas je ekskluzivna općina srpskog naroda, u kojoj nema mjesta za Hrvate, niti bilo koje druge druge koji ne pozdravljaju s tri prsta!
Namjere vlasti su jasne. Sve činiti tako da se se što manje ljudi vrati na svoja ognjišta. Umjesto da grade uvjete za povratak onih koje su ne tako davno popljačkali, ognjem i mačem protjerali sa njihovih ognjišta, da u djela provode obećanja - tamo gdje treba ljudi da se vraćaju, napravili su deponiju smeća! Smeće za povratnike.
Neznatni i maleni, samozatajni i skromni, baš onako evanđeoski, nevidljivom tintom pišu budućnost na ovom prostoru. Uzdignute glave i uz Božju pomoć pletu nove niti hrvatske opstojnosti na ovom tlu.
Nekad prekrasni krajolik zločinci su pretvorili u zgarišta. Zgarišta na kojim je, ujedno, izgorjela i u pepeo se pretvorila i sva čovječnost, ljudskost.
Na koji način osvijestiti sve nas da je naš zavičaj naša SVETINJA?!
Nepokošena, u travu zarasla dvorišta, i oronule kuće iz čijih zidova raste trava i šiblje. Sramotni su to spomenici naše nespremnosti da zavičaju vratimo ono što smo mu, rođenjem u njemu, dužni vratiti!
Prodajemo svoje kuće. Prodajemo temelje vlastitog postojanja. Svoje korijenje. Prodajemo ih tuđinu. Prodajemo ih krpelju. Krpelju koji pije krv, isisava zadnje kapi iz žila Posavskih.
Stotinjak povratnika u Donji Hasić, nerazumnom je politikom podjele na ''naše'' i ''njihove'' dovedeno pred sam rub provalije. Čeka se samo netko tko će reći: Gospodo, ovako više ne ide. Moramo učiniti odlučan korak naprijed.
Evo ga! – čuo se poklik, ali ne znam jesam li kliknuo ja kada sam došao do ulaza u Hasić ili je kliknuo Hasić osjetivši na sebi pogled starog poznanika.
Pamti posavska duša svaku stazu u selu, svaki sokak i meraju, svaku tarabnicu i svaki čavao kojim je ona prikovana, svaki kanal i jarugu, svaku živicu, svaku među, svaku livadu i svaku travku, pamti slike, događaje, ljude, još osjeća miris tek izoranih njiva…
Mnogo je neotkrivenih, prikrivenih grobišta gdje su neljudski bačena tijela ljudi kojima je zanijekano pravo na grob i na ime. Jedna od tih grobnica krije u sebi i tijelo Ante Brandić - Anteše, žrtve velikosrpskog zločina.
Posavski političari, urednici portala, djelatnici elektronskih i tiskanih medija, svi koji još niste operirani od nacionalnog osjećaja i posavskog zavičaja, PROBUDITE SE! Budite napokon svjesni činjenice da je Posavina i NAŠA zemlja.
Gospodo, vi koji se ne želite vratiti tamo gdje pripadate, nemojte se ni vraćati! Može se i bez vas! Jedino vas uljudno zamoljavamo, nemojte pljuvati po onima koji se hoće i žele vratiti, a pogotovo ne po onima koji su se već vratili!
Krajnje je vrijeme da kažemo DOSTA! Imamo PRAVO na našu SVETU ZEMLJU, na našu Posavinu, tu nam je najbolje živjeti, a i najljepše za umrijeti!
Slaba je ili nikakva vlast koja ima na tisuće srušenih objekata, a netko ih je srušio (npr. prethodna vlast svojim nemarom ili dozvolom) i sada nad tim ruševinama šuti i ne čini skoro ništa.
Umrijet ćeš i ti i ja, ko i svi drugi. Netko će nekada reći, joj one budale što je radio, ali drugi će kazati: laka mu crna zemlja. Ma tamo, u toj crnoj zemlji je svejedno, ali ako mislimo odustajati, što je onda smisao života?
Trebamo normalnog, obrazovanog, pametnog retoričara koji se ne boji reći, i koji se ne ustručava povesti. Vođu. Predvoditelja. Čovjeka koji zna, hoće i može reći svakome koji se usudi prisvajati tuđe: Odbij! Ovo je naša zemlja i oko toga nema pregovaranja.
„Onaj kome je lice okrenuto samo u prošlost, u budućnost mu gleda stražnjica!“
Pomažemo im nažalost ponekad i mi sami. Krvnicima. Mi, njihove žrtve.
