POTOP

Ogromno, beskrajno more žute uzburkane vode preplavilo je i pritislo bosansku nizinu... Voda je nečuvenom snagom rasla, virovi su ključali oko seoskih kuća, a narod se zaplašen spasavao po tavanima...

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

Mjesec svibanj, točnije njegovu drugu polovicu 2014.g. , nažalost, obilježile su poplave. Čujemo da se tako nešto nije očekivalo. Svi su iznenađeni poplavom katastrofalnih razmjera.

A evo kako je Mato Blažević, Šamčanin, pisac, kojemu se njegov grad nikada nije ničim odužio, opisao poplavu svoga kraja i svoga grada. A to je bilo 1932.g.! Prije više od 80 g.! Sapienti sat!

Citate prenosim iz romana „Izgubljene bitke“ pretisak – Zagreb: Zavičajni klub „Ljudevit Posavski“ 1994.-126.str.: 20 cm. (Sabrana djela/Mato Blažević; 3), Pretisak izd. iz 1994. god. 940321083 .

Kako je roman pisan korijenskim pravopisom kako je i prvi puta objavljen u izdanju Matice hrvatske u Zgbu 1944. g., citate sam prilagodila sada važećem pravopisu.

POTOP

„Ogromno, beskrajno more žute uzburkane vode preplavilo je i pritislo bosansku nizinu u zimu 1932. godine. Dolina rijeke Bosne, čak tamo od ruševina sredovječnog Dobora, u kojemu prije pet stoljeća izginu cvijet hrvatskih rodova u obrani slobode svojih zavičajnih planina, pa sve do njezina ušća u Savu, dobilo je žalosno lice krajine, koju je neprijateljska sila opustošila. Gusto zasađeni voćnjaci, u kojima se kroz zelenilo svake godine probija plavičasta magla zrele šljive, bili su pretvoreni u groblje palih hranitelja, kojima je život pokošen usahnuo.

Do Božića još je bilo nade, da će se sve završiti običnom ili nešto jačom poplavom, ali se pokazalo, da dolazi nešto teže, još nezapamćeno. Katastrofa, u kojoj je narod gledao prst Božji, primicala se sve brže. Voda je nečuvenom snagom rasla, virovi su ključali oko seoskih kuća, a narod se zaplašen spasavao po tavanima.

Studena kiša sa snijegom padala je naizmjence dva mjeseca, dan i noć. U velikim skokovima nasrtali su valovi, rušili i nosili sve što im se na putu našlo.

Kroz selo Prud odjekivali su zaplašeni krici.

- Sveta Marijo, spasi nas!

..............

Nitko se nije znao razumno snaći u strašnoj nesreći. Strah je zahvatio i staro i mlado. Piska i plač sitne djece izmiješaše se s vapajima zastrašenih žena iz jedne skupine kuća, za koje se moglo slutiti, da su poredane negdje blizu obale Bosne, kojoj se pravac sada nije mogao označiti. Tu i tamo, s nekih povišenih dvorišta, gledao je iz vode po koji mali otočić crne, blatne zemlje, na kojemu je našlo spasa ono najmlađe i najstarije, nesposobno da zametne borbu s neobuzdanom silom. Strašljivu riku goveda i tužno blejanje ovaca, ostavljenih da se sami spasavaju plivanjem kroz bujice, zaglušivao je na mahove šum podivljale rijeke i zavijanje seoskih pasa. Nitko nije ostao pošteđen od borbe, niti je tko očekivao, da će provesti noć u toploj sobi i suhoj postelji. Susnježica s ledenim vjetrom upodpunila je taj užas, voda se svakim časom penjala sve više, otimajući i zadnju česticu suha prostora, što je još bila ostala nepreplavljena.

Kroz udoline, obrasle gustim vrbama, kojima su samo krošnje virile iz vode, čuli se udarci vesala i promukli muški glasovi. Svakog časa bi odjeknuo tup udarac čamca o neki nevidljiv predmet, a iza toga kletva veslača, kojih je život lebdio u smrtnoj opasnosti. Nešto se muklo stropoštalo. Kroz gustu pomrčinu nije se moglo vidjeti, čiji je to krov nestao u virovima.

Iz mora uzburkane, blatne vode stršila je potpuno usamljena čedna kućica. Tko je poznavao crni klin zemlje zabijen između Bosne i Save, znao je, da ona leži nedaleko obale Save. Potop je sada zbrisao obale, obje rijeke slile se u nepreglednu vodenu površinu, koja je razbješnjelom snagom lomila, kidala i odnosila sve pred sobom. Noć je pala tamna i strašna. S kraja dvorišta pred usamljenom kućom virila je iz vode crna, gnjecava površina zemlje, po svoj prilici mjesto, na koe je bacan stajski gnoj s ostalim otapdcima, od čega je tokom vremena nastala uzvišica, na kojoj su sada potražili spasa jedan muškarac i četiri žene. Priljubljeni jedno uz drugo stajali su nijemi, u strahu i očekivanju pred novim valom vode, koje će im oduzeti i ono malo tvrdog tla ispod nogu. Između ovih pet stradalnika motalo se nekoliko ovaca, s čijeg se blatnog runa cijedila voda,a na samom rubu kopna ležala je mršava kravica i svaki čas plašljivo frktala kroz nozdrve, kao da se negdje blizu nalazi čitav čopor gladnih vukova. Ovce su ostale mirne. One kao da su bile zadovoljne, što se nalaze u blizini ljudskih bića, i neprestano su tražile najbliži par nogu, da među njih ture svoje glave i tako zagriju već promrzle njuškice. Tik do govečeta ležao je nasukan mali čun, slupan od slabih jelovih dasaka, u koji bi možda mogle stati dvije osobe, za koje nitko ne bi mogao jamčiti, da se već poslije nekoliko zamaha veslom neće naći na dnu muljave rijeke.

S one strane gdje je stajalo selo, čuo se u kratkim razmacima kroz fijuk vjetra po koji krik, uzvik ili udarac tvrdog predmeta.“ („Izgubljene bitke“, citirani pretisak, str. 81-83.)

Evo kako Blažević opisuje poplavljeni Šamac:

„Mala varošica, uglavljena u samom ušću Bosne, pretvorena je preko noći u veliki tabor beskućnika. Opasana sa svih strana bedemom, da se zaštiti od čestih poplava, dobila je ovaj put lice nekog otočića na nepreglednoj pučini, opkoljenog vodom i samo vodom. U toj malenoj, po prostoru neznatnoj varošici, slegli se deseci hiljada stanovnika bosanske Posavine, ni za što drugo, nego da spase glave i goli život od pomahnitale bujice.

Kuće, škole, uredi i svi prostori od podruma do tavana bili su ispunjeni bjeguncima i stradalnicima.

Građani, izuzevši nekoliko trgovina, koje su radile kao nikad prije i kojima je poplava došla kao naručena, objesili svoje poslove o klin, pa se i oni predali dobrovoljnom radu, da spasavaju veće bijednike od sebe. Činovnici zaključili knjige, a spise povezali i spremili na police, da u miru leže, dok ponovno ne nastupe redovna vremena, pa zasjeli po uredima i čekaju izvješća, da čuju, koliko je palaca došla voda. Sve iščekujuju, da dođe koja uzbudljiva vijest, jer tada u općoj zbrci nastaje nova uzbuna, iz koje niču komisije s masnim dnevnicama na račun poplave i narodne nesreće. Po hodnicima raliježe se vika, grme naduvene zapovijedi i zvrka brzoglasnih sprava. Ulijeću i izlaze dužnosnici s važno namještenim licem, trče i gube se u općoj vrevi, da pomognu narodu, koji stradava i čeka njihovu pomoć.

(M. Blažević „Izgubljene bitke“, citirani pretisak, str. 98.-99.)

„Djeca i odrasli tumaraju besciljno po blatu sa zavežljejima ispod mišica u potrazi za malo suha mjesta i topline.“ (isto kao gore, str. 100.)

„Svjetina, zbijena, tupo promatra, što se zbiva, i kreće dalje. Na bedemu, što ga dere mutna voda, iskupilo se nekoliko stotina osoba. Gledaju, kako Savom plove mrtvački lijesovi, što ih Bosna izrovala iz nekoga groblja. Od drvenog mosta preko Save čuje se zapomaganje.Krici stradalnika već su nemoćni i djeluju stravično.“ (isto kao gore, str. 101.)

________________________________________________________________________

„Te godine sunce je već u svibnju mjesecu pripeklo preko očekivanja žestoko.

Pustoš iza poplave bila je besprimjerna. Izrovana a nezasijana polja i porušena sela navješćivala su kroničnu bijedu koja će pritisnuti Posavinu.

Narod je procvilio. Pjesma zamukla. Samo tu i tamo, iz lugova okruženih smradnim baruštinama, probio bi se tugaljiv zvuk dvojnica kakvog čobančeta, pa i on bi brzo utihnuo.“

(isto kao gore, str. 115.)