Poplava

Kratak je osmjeh zabrinutih lica,

zbog vode mutne što hukti ružno,

uzdigla se rijeka iznad svih granica,

pišući poglavlje, žalosno i tužno.

Sužen je prostor mislima ljudskim,

razabrat se može sam' uzdisaj bolan -

Počinješ li Bože sa procesom sudskim,

gdje optužen sjedi nesretnik nevoljan?

Brojna  obećanja svjetonazorska,

u patničkoj zemlji zahvatiše maha,

al' prirodna sila, ta pučina morska, 

baca svoju sjenu praiskonskog straha.

Majka  oko svoje kradomice briše,

da  joj djeca gorke suze ne opaze,

ono sto je bilo ne postoji više -

mulj pokrio kuće, vrt lijepi i staze.

Da li čuješ nejak, iznemogli glas,

kao neki jecaj sa drugoga svijeta,

duh predaka naših dovikuje nas,

da se ne napušta ova gruda sveta.

O, slomljena grano, ogoljela njivo,

uz nevolju jednu, evo, sada tri su,

tko će zacijeliti to ranjeno tkivo,

kad ni stare rane ozdravile nisu.

Čuj, ljubavi, majko mogućnosti svih,

na nebu je sunce, dole sivo, tmurno.

Zato pišem ovaj, svjedočanstva stih -

da u pomoć dođeš svim ljudima žurno.

Joso Špionjak