Bosna rob ili gospodar

Onima kojima su Bosna i Sava nanijele bol

Mato Blažević o poplavama koje počinju na izvoru Bosne ispod Igmana i na izvoru Save ispod Triglava

Piše: Pero Šušnjara

Nije ni Krleža, a nije ni Andrić. Ne nalazi se u udžbenicima ni osnovnih ni srednjih škola. Nema spomenika ni trgova u gradovima BiH i Hrvatske. Ne može se pohvaliti diplomama ni domaćih ni stranih sveučilišta. Možda nije imao ni, Bog zna kakvu, diplomu zanata kojim se bavio. Bio je obični brijač, bez znanja o književnim povijestima i književnim teorijama. Vjerojatno su mu u pisanju pomogle i priče koje je čuo u brijačnici, jer, znamo da su nekoć takvi prostori bili dobri „informativni uredi“. Stariji, koji su gledali vrlo zanimljive i živopisne serije „Malo misto“ i „Velo misto“, posebno imajući u vidu vrijeme u kojem su nastale, sigurno se sjećaju likova „Brice“ i njegovih pomoćnika, kao i svih dogodovština koje su se u brijačnicama događale.

Mato Blažević, rođen u Bosanskom Šamcu, bio je, dakle, običan brijač ili berberin kako se to lokalno kaže. Ili, recimo to tako, malo bolji „brico“, jer je dospio sa svojim zanatom u nekoliko europskih gradova (Munchen, Trst i Veneciju, ako još ne računamo Sarajevo u europski grad pod austrougarskom vlašću). Čak je bio „dvorski berberin i pozorišni vlasuljar“ na dvoru kralja Nikole, crnogorskog vladara!

Njegovo ime se ne nalazi ni u Hrvatskom leksikonu, a ako njegovo ime upišete na internet tražilice otkrit ćete da je o njemu gotovo jedino pisala Ruža Šušnjara. Zanimljivo je da je udruga „Ljudevit Posavski“ 1994. u Zagrebu izdala njegova Sabrana djela i roman „Zaboravljeni grobovi“. Autobiografski roman piščevih ratnih „putešestvija“ za vrijeme I. svjetskog rata od Rusije, Rumunjske do Italije, kao vojnika Austro-ugraske monarhije.

Jedno od njegovih djela, koje mi se čini vrlo aktualno u ovo vrijeme, posebno imajući u vidu događanja, koja su se zbila u BiH i posebno u Posavini kako bosanskoj tako i hrvatskoj, vrijedno je pažnje. Jer, Mato Blažević nije bio, kako rekosmo, visoko obrazovan i učen pa je njegovo opisivanje više realistično, plastično, doživljeno, prepričano bez uljepšavanja, bez izuzetno bogatog riječnika, a njegovo obogaćivanje događanja su zapravo navodi govora njegovih aktera koji su bili oni njegovi iz susjedne kuće ili sela, od poznatih osoba koje je susretao, a u ratnom romanu imena onih koji su s njim „jeli gorki kruh“ „bosanskih beštija i marve“ kako su ih nazivali njihovi zapovjednici.

Dva lica rijeke Bosne: ljepotica...

Dva lica rijeke Bosne: ljepotica...

... i zvijer

... i zvijer

Ne znam jesu li mnoga pera novinara i pisaca s fakultetskom izobrazbom, koja su opisivala katastrofalne poplave od mjeseca svibnja ove godine, i približno opisala borbu s Bosnom i njenom vodenom bujicom kao Mato Blažević u romanu „Izgubljene bitke“. Šteta, velika je šteta što političari i u BiH i u Hrvatskoj, kao predstavnici naroda, vrlo vjerojatno nisu uzeli u ruke roman ovog posavskog „brijača“. Možda bi se drukčije pripravljali za rat s Bosnom i Savom i izbjegli ogromne štete koje su pretrpjele dvije države. Navodimo na kraju jedan od odlomaka koji viče i upozorava: Treba odmah početi poduzimati sve moguće radnje, jer se te strahote ponavljaju, a ako dođu gore od ovih, koje su se dogodile 2014. godine, što nije isključeno, jer još uvijek čovjek nije gospodar prirode, kasno će biti plakati. Blažević govori o poplavi 1932.g. navodeći da se to redovito ponavlja.

Na žalost, Blažević je i osobno doživio tragediju kada mu se sestra Katica s prijateljicama utopila u valovima Save, pa njegovo svjedočenje, o tragediji koje su ove rijeke donijele žiteljima posavskoga kraja, dobiva još više na težini.

Osim glavnog lika u romanu, rijeke Bosne, spominje se i ugledni stari Pruđanin Blažina. Gledajući sve strahote, koje poplava sobom nosi, starac Blažina rezignirano zaključuje:„I ovo su izgubljene bitke. Voda nas hara dušmanski, domovi se ruše, djeca nam umiru od bolještina, muka i znoj seljakov uzalud se troše“.

„Nešto se muklo stropoštalo. Kroz gustu pomrčinu nije se moglo vidjeti čiji je to krov nestao u virovima...“ zorno pokazuje sve sudbine ljudi u romanu vezane su uz rijeku Bosnu.

Ovo su nabacane misli od kojih ne mogoh pobjeći slušajući vijesti preko sredstava informiranja, kada je Bosna podivljala i narasla u Zenici do neslućenih razmjera, a dalje sve do ušća u Savu sve nosila, rušila, harala. Ulijevši se u Savu, zajedno s njom napravila je strahotu i u Hrvatskoj Posavini. Poslala je poruku i običnim ljudima, lokalnim, pokrajinskim i državnim vlastodršcima: „Ako se vi ozbiljno ne počnete baviti mnom i mojom ćudi, u slijedećem naletu mogu biti i gora. Ili ću vam služiti ili biti gazda! Odluka je vaša“!

Iz romana „Izgubljene bitke“ Mate Blaževića

ZEMLJA KOJA BJEŽI

Tko je u životu imao priliku i, da ga put nanese u planinski kraj desetak kilometara južno od Sarajeva, nije mu mogao izbjeći oku prizor veličanstvene prirode, koji se bez stanke, Bog bi znao koliko stoljeća i tisućljeća, ponavlja na istome mjestu. Iz podnožja, upravo iz utrobe, šumom zamagljene Igman planine kao iz nekog nevidljiva kotla buči i kovitla se divlja navala vodene mase. Jedna provala iz tajanstvene planinske utrobe uzmakne u času pred drugom mlađom i jačom, da se odmah pomiješaju lomeći međusobno svoje snage i da zatim sjedinjene odpočnu zajednički put, jednom od mnogobrojnih vodenih stazica do glavnog riječnog korita, kojemu je smjer upravljen na sjever.

Vrelo Bosne

Vrelo Bosne

To ispod Igman-planine izvire rijeka Bosna. U samome početku, možda nekoliko stotina koraka od bučnoga vrela, blagim zavojem na desno gubi se iz vidika ova ljepota nedokučivih snaga prirode i dalje se pred očima pruža obična slika planinskog potoka. Ne može se tu uočiti nikakva osobita ljepota osim žuborenja sitnih valova, koji se užurbano prebacuju preko odronjenog kamenja kroz usječeno korito, da se što prije dohvate planinskih klanaca sjeverne Bosne.

Sve do mjesta, na kome Lašva svojim izljevom pojačava tok Bosne, ona je samo rječica koja u sebe prima s desne i lijeve strane male i bezimene planinske pritoke. Korito se od toga mjesta širi i dubi, dok ne dobije izgled plovne rijeke, po čijoj površini plivaju jata splavi, sastavljenih od jelovih i borovih debala iz bosanskih šuma.

Tko bi mogao i pomisliti, da da će taj naoko bezazlen potok nakon spajanja sa Sprečom izbiti sa svima strahotama velike i neobuzdane rijeke koja u časovima svoje ćudljivosti pred sobom sve lomi, krši i odnosi. Stanovnik Posavine gleda u njoj svoga najvećeg neprijatelja, s kojim se mora cijeloga života boriti na smrt i život. Nema tu odstupanja i smilovanja. Borba sa silovitom prirodom nije ni nalik na obične borbe za opstanak. Ona je teža, strašnija i nesmiljenija. Ona se hvata u koštac s čovjekom, makar se on prometnuo u diva, kao da zna, da će se ishod svake borbe završiti na njegovu štetu.

Od utoka Spreče, podno Doboja, ona je prava rijeka, iako stiješnjena strmim obroncima, koji joj ne daju da provodi ćudi i hirove neobuzdane planinke. Ona pravi štetu, gdje god joj se pruži prilika. Sposobna je svoju dubinu povećati u nekoliko časova za nekoliko metara. U takvim prilikama ona mostove, brane, vodenice i sve što joj se na putu nađe silinom svoga naleta jednostavno nerazumljivom lakoćom raskida i ponese kao svoj miraz u Savu. Na pola dana hoda pred utokom ona je već štetočinac, a samo nekoliko kilometara dalje prava je napast i kazna božja. Oslobođena tjesnaca kroz koje se je probijala na svome dugome putu, proširena u rijeku po kojoj već mogu i lađe ploviti, ona postaje obijesna, bezglava i drska. Za nju više ne postoje obale. Ona nasrće, rovi i mijenja obale. Čitav kraj bogate Posavine ispresijecan je udoljima, kroz koja je nekada, Bog zna kada, tekla luda Bosna. Po njezinoj volji premještaju se sela i naselja, ostaju mostovi na suhu, jedno te isto selo nalazi se čas na jednoj čas na drugoj strani njezine obale. Plodne oranice pretvaraju se u pješčare, a bogati šljivici u vrbake. Ljudi ginu i glave gube oko dokazivanja vlasništva svoje zemlje, koja se igrom neobuzdane prirode preselila na drugu stranu rijeke. Sjekire, toljage i noževi posljednje su sredstvo, koji se narod u takvim slučajevima služi i ispravlja granice.

Sliv rijeke Bosne

Sliv rijeke Bosne

Takva je Bosna na svome ušću, kad je opasnost od obale daleko. A kad poplava dođe, tad se kroz stravičnu tišinu, koja nastupa, ravnicom nadaleko čuje strašan šum i lomljava pobješnjelih valova, onda poput zlogukih sirena prolama noću rika zaplašene i uznemirene stoke, koja zove čovjeka u pomoć. Ljudi spavaju otvorenih očiju, a majke ne puštaju djecu dalje od dohvata svoje ruke.

Poprište njezina bezdušnog haranja je kut južne Posavine podno planine Vučjaka, i to baš onaj dio što se kao klin uvukao između rijeka Save i Bosne, te se oko njegova vrha neprestano motaju i sukobljuju njihovi virovi. Obje su potekle ispod mrgodnih planina, jedna ispod Triglava, druga ispod Igmana. Obje su u hrvatskoj ravni dohvatile Panonsku nizinu, da se na tom mjestu sliju i sjedine. Ali i tu je zakon prirode i zakon nasljedstva pokazao svoju ruku. Čini se da bez borbe nema jedinstva. Velika i tiha Sava muku muči s prkošljivom Bosnom, koja se žučljivo bori i žilavo odupire svojoj velikoj posestrimi.

Vrijedno je pogledati tu borbu.

Na duljini od nekoliko kilometara iza ušća Bosne teku dvije rijeke jednim te istim koritom, između istih obala. Jedna drugoj ne ustupa ni pedalj prostora u riječnom koritu više nego samo onoliko, koliko ga svaka može svojom snagom zauzeti. Sava je modro-zelena, Bosna sivo-žuta. Crta granice njihovih voda tako je uočljiva, da ne može biti dvojbe u naslućivanju, da od površine do dna korita ni jedna kap Bosne nije prešla u Savu ili obrnuto. Već u prvom njihovom dodiru navala Bosne tako je silovita, da za to Save ostaje samo nekoliko metara širine. Kasnije se taj odnos mijenja, dok se ne završi nestankom Bosnine boje.

Ali tu još nije završen proces križanja. Duž trideset kilometara zajedničkog toka obale su vijugave, a pogled se na svima mjestima susreće s duboko uvučenim odronima velikih omjera. Bosna ne miruje. Cijeli jedan kraj strahuje od Bosne iako duž njegovih domova teče Sava.

Uvučeno u sam kut kod ušća Bosne, zariveno poput šiljastog klina među dvije rijeke, oko čijih se obala one spajaju, leži selo Prud. Tri stotine domova sa osam stotina duša, kojima je cijeli život protkan borbama i naporima, da odole nasrtajima svog jedinog neprijatelja – Bosne, to se stanovnici ovoga čudnog otoka. Inače je zemlja, koju obrađuju i na kojoj žive, bogata i plodna. Njezina pšenična zrna ne zaostaju svojom krupnoćom i sladkoćom ni za čijim drugim zrnom, a kroz njihova kukuruzna polja može proći konjanik na konju bez bojazni, da će biti primijećen. Promatrajući plod na visokom i snažnom klasju čovjek se i nehotice zapita: Nije li baš ovaj slabo znani bosanski kraj prava postojbina kukuruza? Na svakoj stablici strše po tri četiri velika i teška klipa zlatno-žutoga zrnatoga ploda, za kojima se pogled otima. Pruđani su stasiti, vrijedni i čisti ljudi, ali i neobično siromašni. Bogati rod, što raste na njihovoj zemlji, dospijeva u hambare i koševe istom svake četvrte ili pete godine, jer ili se zrno nije moglo na vrijeme baciti u zemlju ili ga je Bosna još nedozrela otplavila. To je njihova životna tragedija.

Poplava u Prudu, svibnja 2014.

Poplava u Prudu, svibnja 2014.

  • POTOP POTOP