Zaljubljenik roda i zavičaja

Dragutinu Tadijanoviću

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Dana 27. lipnja 2007. ugasio se tiho i blago, usljed starosti, život barda hrvatske knjiženosti, Dragutina Tadijanovića.
U 102. godini života, u Zagrebu!
Rođen, samo sat vožnje daleko od našega Hasića, u Rastušju (Podvinje) kod Slavonskoga Broda, 4. studenog 1905. godine.
Motive za svojih oko 500 pjesama u 20 zbirki pronalazio je posvuda. Kažu, od svega čega bi se dotakao pravio je pjesmu.
Ipak, njegova Slavonija, njegovo Rastušje je više od samoga pjesničkog motiva, više od obične teme. Jer, zavičaj je za Tadijanovića mnogo, mnogo više. To je ognjište, to je dom, to je zemlja iz koje nikosmo, od koje živimo i u koju se vraćamo, zemlja hraniteljica i ishodište, to je domovina razapeta i ranjena, to je njezin čovjek bijen nedaćama života, to je vjera u Nedokučivoga.

Njegove :
- oranice (Daleko su od mene oranice,....)
- žita (Visoka žuta žita, Moja baka blagosilje žito......)
- sunce (Sunce nad oranicama...)
- orah (Žene pod orahom...)
- bijela platna (Dugo u noć...)
uz mljekarice i ratare...... duboko se urezuju u pamćenje svakoga, tko ih makar i ovlaš pročita.

Čežnja za zavičajem i domom!

Mučila je Tadijanovića kao i nas rasute Hasićane. Taj, kako ga nazvaše za života “živi klasik hrvatskoga pjesništva” gotovo je mitski bio povezan s prirodom svojeg rodnog kraja, svoje Slavonije, svojega Rastušja, stvarajući idealiziranu sliku običnog, jednostavnog, slavonskog svijeta i slavonske zemlje.

Rastušje (vjerojatno dolazi od riječi h-rast, mjesto gdje su rasli hrastovi, slično našem Rastiku, a moguće i od glagola rasti, mjesta gdje je nešto raslo, raslinje...) zahvaljujući Tadijanoviću upisano je velikim slovima na književnoj karti Hrvatske.
“Rastušani” su voljeli svoga pjesnika, onoliko koliko je i on volio svoje Rastušje. Bezmjerljivo!

Tadijanović je pjesnik jednostavnih riječi i biranoga stila, otvoren prema svim manjim i većim egzistencijalnim problemima, boreći se protiv površnosti uopće, a jezične posebno.
Uređivačkim marom tuđih djela, najdužim članstvom u povijesti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (54 g.), te kao jedan od najčasnijih ljudi Matice hrvatske ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti.

I ne samo hrvatskoj! Jer, činjenica da je preveden na 20 stranih jezika sama za sebe govori.

Bio je prevođen, ali je i prevodio druge poput Goethea, Novalisa, Heinea...

Ipak, kao da mu je bilo najdraže misionariti po malim i zabitim mjestima Lijepe naše. I pričati kako mu je jedan od najljepših doživljaja: “ kada dođem u školu pa me gleda onaj mali...... i ne trepće.”

Ovih dana u Dakru održava se sastanak Svjetski klub PEN centra gdje će se sudionici pokloniti sjeni velikoga hrvatskog pjesnika. Tamo će odjeknuti njegove riječi:
“Pjesme su moj život i dokle god budu živjele one živjet ću i ja.”

Neka i s nama živi veliki čovjek i veliki pjesnik Dragutin Tadijanović kroz svoju kultnu pjesmu

DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O, majko žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?