Umro Anto Dragičević, zvani GALIB

- sin Kaje i Ive -

(Donji Hasić, 1934.- Donja Velešnja, 24. listopada 2011.)

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

”I što je čovjek:
jedan val u moru,
jedan list u gorju,
kapljica kiše,
i ništa više, reći će netko.
A nije!
Mnogo više, mnogo više se krije...

Mnogo više, mnogo više
čovjek sobom nosi
u duši svojoj i djelu svome.
On ima snagu
veću od samoga vala.
On ima ljubav
čišću od kapljice kiše.
On ima želju čvršću
od mramor stijene.
On ima vjeru
Jaču nego vrijeme.....

(Marko Pandurević, Na dlanu si ruke Njegove, zbirka duhovne poezije, Đakovo 2003.g., Oda čovjeku, str. 77.)

U prijepodnevnim satima, dok sam upravo razmišljala kako bi trebalo za naše stranice napisati tekst povodom Dušnoga dana, javi mi brat Mato da je umro naš tetak Anto Dragičević. Par minuta kasnije razgovarah i izrazih sućut tetki Anđi rođ. Sarić i njenom sinu Mati.

Tetak je umro naglo, pretpostavljaju zbog infarkta. Nikakvo čudo kada se znade kroz što je sve prošao u životu djeteta prije rata (otac mu je bio dugo na robiji iz političkih razloga), tijekom Domovinskoga rata i sam je odrobijao 118 dana u Mitrovici i Batajnici u Srbiji. Robijao je sa g. Sulejmanom Tihićem, dr. Miroslavom Kedačićem, Grgurom Zubakom, Sićkom Tufekovićem....

U impozantnoj knjizi sjećanja „Prilozi za povijest Domovinskog rata u Đakovu i Đakovštini”, na str. 85. piše za zatvor na aerodromu Batajnica; ”Tamo su ih zatvorili u podrumske prostorije i svakoga dana tukli raznim predmetima, tjerali ih da pjevaju četničke pjesme i da stoje cijeli dan uza zid.Uvjeti boravka bili su nepodnošljivi, a spavali su na golome betonu....”
Stoga je 14. kolovoz 1992. g. bio izlazak iz pakla :
„Na cesti između Nemetina i Sarvaša 726 hrvatskih boraca i civila za 215 osoba, uglavnom srpske nacionalnosti koje su bile u hrvatskim zatvorima. Samo 4 osobe odbile su povratak u Hrvatsku, a čak je 156 Srba odbilo da budu zamijenjeni.”

To je bila najveća zamjena dogovorena u Budimpešti između predsjednika hrvatske vlade dra Franje Gregurića i predsjednika tzv. Jugoslavije, Milana Panića.
Svjedoci ističu da tom cestom nikada nisu prolazili sretniji i napaćeniji ljudi nego toga dana.

Među tim ljudima bio je i naš iscrpljeni, nikome ni za što kriv ni dužan, uhapšen na pragu vlastite kuće, tetak Anto.

Svo to dugo vrijeme od 118 dana teško su do ikakvih informacija dolazili njegovi najbliži, supruga Anđa i sinovi Vinko, Mato i Pavo.

Taj vrijedni čovjek proveo je svoj radni vijek, 30 godina, u tapetariji „Budućnost” u Bosanskome Šamcu trudeći se za svoju obitelj. Izgradio je novu, lijepu kuću gotovo preko puta školišta, uz glavnu cestu, iselivši se iz Dragičevića sokaka.

Trudio se odškolovati svoje sinove uz pomoć uvijek požrtvovne mu supruge Anđe s kojom je proživio više od pola stoljeća u skladnome braku (55 godina). A ja ga se sjećam od prvih dolazaka u naš sokak, sjećam se njegove svadbe u prostranoj avliji djeda Nike Sarića (sada je to Ante-Arkeše Sarića dvorište). Bio je pristao mladić, crnih brčića, uvijek dotjeran i uredan.
Nije bio škrt. Često bi nama djeci dao za sladoled i uzimao nas ozbiljno kao odrasle ljude.

Mislim da se gornji stihovi našega Zasavičanina Pandurevića mogu na tetka Antu u potpunosti primjeniti. Mnogo više je u sebi nosio nego što je možda pokazivao, ali je znao da čovjek nosi u sebi ljubav „čišću od kapljice kiše”.

Tetak Anto Dragičević biti će pokopan sutra, 25. listopada, u 13 i pol sati, na našem novom zavičajnom groblju, u Babinoj Rijeci, općina Donji Kukuruzari, jer je cijeli svoj izbjeglički život, sa svim traumama logora, proživio u tom kraju.

Neka je pokoj duši njegovoj, a njegovim najdražima iskrena sućut u ime Sarića, a posebno rođaka Marka Peranova sa svih sedmero njegove djece s obiteljima.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?