Umro akademik Milan Moguš

Senj.1927. – Zagreb 2017.

Jučer smo na Mirogoju ispratili na vječni počinak jednoga od najpoznatijih naših kroatista, dijalektologa i povjesničara hrvatskoga jezika, akademika Milana Moguša. Rođen je u Senju 1927.g. Rodni grad je bio ishodište i orijentir u njegovom znanstvenom radu („Senjski rječnik“, Zgb.-Senj, 2002.), što potvrđuje i njegova doktorska radnja pod naslovom „Današnji senjski govor“. Odmah iza obitelji, na ljestvici moralnih i duhovnih vrijednosti bio je upravo Senj. Svoj grad, svoju zemlju predstavljao je na izuzetan način kroz svoje stručne i znanstvene radove, a kao vjernik, prema riječima župnika koji ga je ispratio na vječni počinak, promicao kršćanske vrijednosti.

Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, odmah postao asistent u Akademijinu institutu za jezik. Tri godine kasnije je asistent na Katedri za dijalektologiju i povijest književnog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, čiji je kasnije bio šef. Zatim je bio lektor hrvatskog jezika na Sveučilištu u Varšavi, zašto je dobio odlikovanje Republike Poljske. Također je dobio odlikovanje i od Slovačke akadamije.

Postavši doktor znanosti, pa docent te izvanredni i redoviti profesor sve do umirovljenja piše mnoge stručne i znanstvene članke. Objavio je 274 publikacije, među kojima 21 knjigu te 208 članaka i rasprava.

Bio je prodekan Filozofskog fakulteta, voditelj postdiplomskog studija lingvistike, predstojnik Zavoda za lingvistiku, izvanredni pa redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i u dva navrata predsjednik HAZU-a od 2004.-2010. godine.

Predavao je i izvan zemlje (Krakov, Bern, Varšava, Prag, Sofija, Helsinki, Bratislava, Lepzig, Berlin...) kao član Međunarodnog komiteta za fonologiju i fonetiku te onomastiku.

Široj i manje znanstveno-stručnoj javnosti će biti zapamćen kao suautor Hrvatskog pravopisa nazvanog „londonac“. Naime, prvo izdanje, zbog političkih razloga, prvenstveno zbog „Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku“ 1967. g, tiskano je 1971. zabranjeno i završilo u tvornici papira i tek je 600 nekompletnih primjeraka nekako ostalo, a novo je tiskano u Londonu 1972. Velika je umjetnost i snalaženje, ali i hrabrost bila prenijeti taj pravopis u tadašnju Jugoslaviju. Bila je to vrlo opasna avantura, čak i kažnjivo djelo.

Osamostaljenjem RH konačno je pravopis ugledao svijetlo dana 1990. godine, te kasnije još nekoliko izdanja. Po tom pravopisu su se odgajale mlade generacije, a profesori hrvatskoga jezika, kojima je bio u vidu nacionalni interes, svoje su učenike učili pisati po tom pravopisu, a ne novosadskom, naravno često riskirajući i otkaz od jezičnih inspektora.

Da bi se shvatila veličina i djelo ovog velikana jezične znanosti evo par njegovih djela: Fonološki razvoj hrvatskoga jezika (1971.), Povijesna fonologija hrvatskoga  jezika  (2010.).  Povijesni pregled,  glasovi i oblici hrvatskoga književnoga  jezika  (1991.). Povijest hrvatskoga književnoga jezika, (1993.) objavljena je u tri hrvatska, jednom engleskom i jednom njemačkom izdanju. Akademik Moguš kao dijete odraslo u senjskom dijalektu, dao je veliki doprinos hrvatskoj dijalektologiji, posebno istraživanju čakavskog  narječja. Čakavsko narječje (1977.) djelo posvećeno čakavštini je jedan od izvora za proučavanje ovog dijalekta. Uz to su vezani i radovi: O jedinstvu čakavske akcentuacije, Fonološki kriteriji za određivanje čakavskog narječja, Karta čakavskog narječja, Nacrt za rječnik čakavskog narječja, što sve daje sintezu čakavskoga narječja i omogućuje sticanje stručnog znanja iz tog područja.

Njegovo gledanje u budućnost, njegova vizija je rezultirala moglo bi se reći revolucionarnim činom, a to je da je prvi među hrvatskim jezičarima počeo uporabom računala u humanističkoj znanosti u nas. Obradom teksta proširio je načine i analize proučavanja jezičnih djela i spomenika.
Mogu svjedočiti da sam u različitim susretima s njim naučila kako je zavičaj, rodno mjesto nešto doista što, poslije obitelji, ima nezamijenjivu vrijednost. Također je akademik Moguš želio nešto podučiti nas mlađe pa je uvijek rado istaknuo vrijednost svačijeg, pa i najmanjeg, truda.

U vremenu kada se hrvatskome jeziku ne pridaje gotovo nikakva pažnja, kada ljudi koji rade u raznim medijima (novine, radio, televizija), političari, intelektualci, koji bi u javnim istupima morali voditi računa kako govore svoj jezik, akademik Moguš zaslužuje priznanje što je čuvao hrvatski jezik od devastacije. Na žalost, uz časne izuzetke, stječe se dojam da nikome do jezika nije ni stalo. Crkva, koja je nekada bila branič hrvatskog jezika i po kojoj je jezik i opstao, kao da se umorila braniti jezik naš hrvatski. Jer, kako drugačije objasniti, počestu nepripremljenost vjerskih službenika da barem pravilno naglašavaju riječi. Na veliku žalost, ono što slušamo u Hrvatskome saboru, za koji se zastupnici pozivaju da je jedino Bog iznad njega, nije dostojno ni te institucije ni svetog imena hrvatskog jezika. To je sigurno i pokojnog akademika mučilo, jer je on i svi koji vole ovu zemlju želio je da nam jezik bude ogledalo bolje Hrvatske.

R. Šušnjara

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?