Umrla je Janja Dragičević, rođ. Sarić

16. listopada 2010.

Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić

“Jedan naraštaj dolazi, drugi odlazi,
zemlja uvijek ostaje.

Sunce izlazi, sunce zalazi, i onda hiti
svojem mjestu mjestu odakle izlazi.

Vjetar puše na jug i okreće na sjever,
kovitla sad ovamo, sad onamo
i vraća se u novom vrtlogu....”

Prop. 1, 4-6

Starozavjetni pisac upozorava čovjeka na nestalnosti u ljudskome životu i neminovnome završetku svega materijalnoga.
Često smo nemoćni otkriti tajne Božje planove, ali smo sigurni u istinu po kojoj je Krist došao otkupiti svakoga pojedinca. Tako i našu pokojnicu tetku Janju
Žao mi je što se s njome posljednji put ne suretosmo za listopadskog posjeta zavičaju. A to je naš otac, njezin bliski rođak i “parosnik” (vršnjak) jako želio. Bila je kod liječnika i nismo uspjeli dočekati njezin povratak.
Moj otac je s njom proveo cijelo djetinjstvo. Dijelila ih je najprije samo jedna kuća pokojnog mu rođaka Mate (ubijen 1945g.), a na čijem je „placu” moj otac kasnije napravio kuću. Tako je moja obitelj dugi niz godina živjela „kuća uz kuću” drage nam tetke Janje i tetke Marte, a njihova mlađa sestra Ruža se udala u Slavoniju.
Dok se njezin sin Vlado šalio s mojom braćom Josipom i Matom, tata razgledao okućnicu i razgovarao s tetkom Anom Pešenicom, ja sam se stalno pitala: ”Bože, kako je nekada na tako malome prostoru
živjela tako brojna čeljad.”
Dakle, do naše kuće bila je duga bijela kuća pokojnog djeda Ive Sarića i supruge mu Kate, rodom iz Grebnica. Dvije kuće dalje živjela je i njezina sestra Ana udata za Šimu Sarića.
Otac tetke Janje rano je umro ostavivši udovicu Katu s četvero djece, tri kćeri i sina Zvonka.
Posljednja od njih zatvorila je jučer svoje oči i otišla u zagrljaj onima koji joj prokrčiše put.
Bila je udana za Šimu Dragičevića iz Donjeg Hasića, koji se preselio u Sarića kraj.
Teško breme gubitka mlađahnog sina Ive prije 25 g. nosila je cijeli život. U teškome nošenju životnoga bremena zdušno joj je pomagala njezina sestra Marta, koja je iako bez ruke, bila uzor radišnosti i primjer svima nama.
Djeca pokojne tetke Janje Mara i Jozo radeći u inozemstvu brinuli su o majci i bratu Vladi tijekom njihova prognaničkoga života i po povratku na spaljeno ognjište.
Bila je vrlo hrabra, odlučivši se, iako bolesna, vratiti, u naš šikarama isprepleteni Sarića-Čandžića sokak. Bio je to primjer koji je osokoljivao druge!
Svi mi koji smo dolazili u posjet našim korijenima prvo smo navraćali k teti Janji na kavu.
Uvijek gostoljubiva nije se tužila ni na što, a znali smo kako joj je teško, osobito posljednih mjeseci prikovanoj za krevet.
Vjerovala je Onome koji je trasirao njen ovozemaljski put i preselio je u svoje kraljevstvo u 80.g. života.
Neka Ti je, draga tetka Janjo, laka naša hasićka hrvatska gruda u koju ćeš biti pokopana na blagdan sv. Luke apostola u 14 sati (ponedjeljak, 18. listopada ).
Naše groblje Kninevi spremno je za Dan mrtvih i može se reći da je neke vrsti „flore art” i oaza mira i spokoja.
Tvojoj dragoj djeci, Vladi, Mari , Jozi i njihovim obiteljima naša topla sućut.
U ime obitelji Marka Peranova
njegova kći Ruža

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?