Učiteljica Anka Kljajić rođ. Blažanović

Na svaki odlazak s ovoga svijeta svi smo osjetljivi na svoj način. Naravno s obzirom na rodbinski donos, prijateljstvo i poznanstvo s pokojnom osobom.

S pokojnom učiteljicom Ankom veže me, između ostalog, ista prosvjetarsko-odgajateljska profesija. Stari Latini su imali poslovicu za tu profesiju koja glasi: „Quem dii oderunt, pedagogum fecerunt“, što u prijevodu znači: „Koga su bogovi mrzili, učiniše da bude odgojitelj“. Malo je teška ova poslovica i mnogi će reći da je baš pogodila u srž odgojiteljskog rada. Drugi pak, a ja se slažem s njima, da nema ljepšeg posla nego odgajati mlade i pomoći im u odrastanju. To je bez sumnje jedna od ljepših profesija, a sjećanje na učitelje iz ranog djetinjstva vrlo često je povezano s lijepim uspomenama i sjećanjima na učitelje ili učiteljice. Sigurno se mnogi tako sjećaju pokojne učiteljice Anke. Vjerujem da će o njoj i na ovim stranicama više svjedočiti njezini bivši učenici.

Iako sam radila sa srednjoškolcima i studentima, znam koliki se sjaj može iščitati iz radoznalih i sretnih malih očiju. Kolika je sreća utažiti im glad za novim, zadovoljiti njihovu znatiželju i radoznalost. Učiti ih od prvih slova, prvih brojki. Naučiti ih držati olovku u ruci. Družiti se s drugom djecom i nalaziti prijatelje. Ponašati se kako dolikuje dobro odgojenoj djeci i dobrim učenicima.

Eto! To je radila i učiteljica Anka, koja je bila jedna od naših hasićkih odgojitelja-prosvjetara. Posao sličan poslu najvećeg Učitelja. Dok su, čak i apostoli, od njega slali djecu njihovim roditeljima, On je govorio: „Pustite malene k meni...“ Oni su najbolji. Oni su cvijeće. Oni su tu da ih usmjeravamo na pravi put. Zapravo, dok sad raspravljamo pustim školskim programima, curiculima..., sve je odavna sadržno u Isusovim riječima koje smo spomenuli. Na Njegov poziv „Pustite malene k meni“ treba samo dodati rečenicu jer „Ja sam Put, Istina i Život“ i dobili smo sve pedagoške pravce i mjere i sadržaje.

Naše Anke se sjećam kao djevojčice koja se igrala u svojoj „avliji“ dok smo mi prolazili kroz Blažanovića kraj, prelazeći preko mosta na odlasku i povratku iz šamačke osmoljetke. Ostale su mi upečatljive njene sjetne oči ali i ljubazan osmijeh. S njom sam imala, uz one iz rane mladosti (od nje sam starija dvije godine) i jednog prijeratnog dogovora za instrukcije bratu Mati, dva svježija susreta poslije rata. Jedan telefonski, jedan stvarni.

Budući je poslije smrti Ankine majke njezin otac oženio našu rodicu Luju Šinko, u jeku rata Anka je s njom bila u izbjeglištvu na Krku. Došla sam do njihova telefonskog broja, pa da razveselim svoju majku, nazvala Luju. Javila se Anka, porazgovarale smo vrlo srdačno, dok nam je neumitna stvarnost lebdjela nad glavom.

Drugi susret je upravo bio na groblju. Prije nekih pet-šest godina. Proljetno vrijeme. Sa suprugom sam bila u posjetu zavičaju. Prvo posjećujem pokojne. Na groblju susretnem par žena. Uz poznate mi, Maru Adžijinu i neke za koje kasnije shvatih čije su, bila je i učiteljica Anka. Razgovor i prisnost teku kao da smo jutros bile na zajedničkoj kavi. Anka nam odmah prijazno pristupa i otvoreno pita pojašnjenje nekih teoloških pitanja. Groblje nije baš najbolje mjesto za debatu iz pieteta prema onima koji tu počivaju. Naravno, posebno za one koje su život posvetile odgoju. Izmičemo se k vratima groblja. Malo još razgovaramo o teologiji, a onda o našoj neizbježnoj temi: odgoju i obrazovanju. Konstatiramo da je obrazovanje još ostalo, a odgoj negdje nestao iz naših škola. Nažalost, često greškama sustava, a i onih koji svoje zvanje nisu najbolje razumjeli. Slavni rimski dramatičar Terencije davno (rođen u drugom stoljeću prije Krista) reče: „Bolje je dijete uz sebe vezati poštovanjem i nježnošću, nego strahom!“ A upravo je, po tim karakteristikama, bila poznata naša učiteljica Anka Blažanović-Kljajić. Ili za one najbliže jednostavno: Anka Sarčićeva.

Primala je malene k sebi poput Krista. Čvrsto vjerujemo da će On i za nju reći: „Pustite je k meni. Voljela je malene. Zaslužila je nagradu za svoju ljubav i rad s njima. Nek uđe u Kraljevstvo pripravljeno za one koji slijede moj put!“

R.Š.

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?