Tebi majko

O petoj obljetnici smrti Luje Sarić rođ. Agatić

Svakoj stvari i svakome
Ponekad rekoh zbogom, a
Tebi to ne mogoh nikad učiniti!
Tvoje su me oči stalno pronicale,
Tvoje me ruke, ko bršljan, obvijale
I išle sa mnom u nedogled
S jedne na drugu stranu
Nepovratne Rijeke.

(J. Bubalo, Neizrečeni zbogom, U sjeni transcendencije, KS, Zgb. l987.)

Piše: dr. Ružica Sarić-Šušnjara

Prije 5 godina žarki srpanj uze Te k sebi i preseli k Onomu za koga, vjerovala si, nijedna žrtva nije uzaludna.
Otišla si naglo, iznenada, najednom. U tuđoj zemlji! Prognanica sa svojeg!
Govorila si da si gotovo sve svoje ljudske zadaće na ovoj zemlji ispunila. Jezikom običnim rečeno kćerke poudala, sinove poženila, unučad dočekala.

Svejedno, praznina koju si ostavila zjapi nepodnošljivom tišinom. U svim našim susretima manjkaš nam draga majko. Bez obzira što smo i sami već ljudi u godinama, što smo «svoji i gotovi» rekla bi Ti, Tvoje mjesto ništa i nitko zamijeniti ne može.
Tvojih 75 godina je prošlo u strepnji za svaki sutrašnji dan, ali i u velikoj vjeri da Netko vodi Tvoje korake kolikogod hod bio naporan i neizvjestan.

Nosila si svoj križ siročeta. Oca nisi upamtila. Tri mjeseca Ti je bilo tek kada ga je ubio grom. Zato si željela počivati uz njega u starome dubičkom groblju.

Kako je siročetu gdje god ono bilo zna ono samo najbolje, uz nužno poštovanje prema svima koji se o njemu staraju.
Iz Balegovca si se udala u naš Hasić.

Radila si bez predaha. Nas sedmero: Ružu, Mariju, Katu, Matu, Josipa, Ivana, Ivanku donosila si na svijet bez dana «porodiljskoga dopusta». Borila si se za nas poput lavice. Trgalo Ti se srce kada smo odlazili u svijet. Znala si da nam jedino tako možeš pomoći. To, što su ti odlasci Tebi nanosili neizdrživu bol, nije Te pokolebalo. Uzor u svemu bila Ti je Majka Božja od sedam žalosti.
Cvijeće, koje poslije svadbe Tvojeg najstarijeg unuka, odnesosmo u svibnju na Tvoj grob već je suho, ali je zato ljubav prema Tebi jednako svježa i živa.

Sva Tvoja djeca, Tvoj vjerni životni drug Marko, Tvoja unučad, rodbina i prijatelji biti će s Tobom kao i onoga dana kada Te Tvoji unuci u lijesu nosiše do posljednjeg počivališta.

Hvaljen Isus, moja stara bako

Hvaljen Isus, moja stara bako;
Hvaljen Isus, radenica moja!

Ja u snima često k Tebi idem,
kad krunicu molim uspomena.
Sni o Tebi po bosiljku mire.
Ja Te vidim:
čučiš pokraj trijema
i prebireš vunu za vretena.

Kako si mi, moja stara bako?
Kako si mi, radenice moja
i najbolja veziljo i tkaljo?
Kako si mi, živa željo moja?

Orah šumi. Zdrava će Marija.
Pometena mora bit avlija.
Tvoje ruke
uvijek, uvijek žure.

Nemir snova korake Ti sluša:
šušti lišće, u njima je jesen;
u njima je Tvoja blaga duša.

Bašča vene otkad Tebe nema.
Stazice su zarasle sa dračem,
i cvrčci se javljaju sa plačem,
i rosa je suza prolivena.

(Vladimir Kovačić )

Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?